Da li ćemo čekati da nas dokusure?
Kroz prozore se nazirala jutarnja svetlost. Nebo nije bilo tamno kao tokom noći, polako je dobijalo svetlije nijanse, ali još uvek nije moglo da obasja baraku. U daljini su se čuli pseći lavež i graktanje vrana. Za razliku od prethodnih nekoliko časova, u baraci je bilo mirno. Ljudi više nisu plakali, paničili, psovali, proklinjali, bili su previše izmučeni za tako nešto ili su verovali da će ih Nemci uskoro pustiti kućama. Čovek koga je boleo zub nije se javljao. Mravi i pacovi nikoga nisu proganjali. Bilo je hladno, mantili i sakoi nisu bili dovoljna zaštita od ledenog vetra, pa su svi drhtali. Tokom poslednja dva sata i učenici su se smirili, izuzev mladića sa stomačnim problemima, koji je povremeno stenjao, grčeći se od bolova, premda više nije odlazio do potpornog stuba. Niko se nije žalio na glad i žeđ. Profesori su sedeli sa učenicima i ćutali, poštujući naredbu direktora Gavrilovića. Osim dvadesetak građana koji su klonuli od iscrpljenosti, niko nije spavao.
Ni Lazović nije mogao da zaspi. Uglavnom je razmišljao o porodici, o tome da li će ih još jednom videti pre nego što ga odvedu na rad. Potajno se nadao da će Nemci dozvoliti svima da se oproste sa najrođenijima, jer time ništa ne bi izgubili, mislio je, niko ne bi mogao da pobegne, pošto bi ih vojnici sve vreme nadzirali, a i mnogima će biti lakše da odu ako kažu svojima šta da rade dok se oni ne vrate kućama. Istina, u nekoliko navrata padalo mu je na pamet da ih možda ipak neće odvesti, da je čitav prethodni dan bio samo opomena, ali je ubrzo potisnuo te misli – intuicija mu je govorila da posle svega takav ishod nije moguć – i nastavio da se priprema za odlazak na rad, koji mu više nije izgledao strašno.
Ispred barake se začuo zvuk motora. Nedugo zatim vrata su se ponovo otvorila i slaba svetlost obasjala je baraku. Ljudi u početku nisu reagovali, sedeli su i tupo zurili ispred sebe, kao da je reč o novom priviđenju, jednom od mnogih koja su videli tokom noći, a onda je neko povikao i svi su se podigli sa betona, uključujući one koji su do tada spavali.
Napolju je bilo mnogo više Nemaca nego ranije. Jedni su razgovarali ispred vrata, drugi su sedeli iza njih i čistili oružje, dok su treći – ta grupa je bila najbrojnija – sedeli sa desne strane i jeli iz limenih konzervi. Pored njih nalazio se tamnozeleni kamion koji je do tada blokirao ulaz u baraku. Ispred vrata je bio i prevodilac, razgovarao je sa nemačkim narednikom. Nakon nekoliko minuta izdvojio se iz grupe vojnika, prišao je građanima i upitao:
– Ima li među vama dece mlađe od šesnaest godina?
Niko nije odgovorio.
– Ponavljam, ima li u baraci dece mlađe od šesnaest godina?
Kada su Nemci otvorili vrata, Gavrilović je pozvao profesore da se okupe oko njega i kazao im da će od Nemaca tražiti da puste svu decu. U tim trenucima, iako je preživeo sve što i ostali građani, delovao je odlučno, pribrano, kao da se čitave noći pripremao za tu priliku. Nemajući nijedan drugi predlog, jer su im misli bile zbrkane od umora, profesori su ga samo saslušali, niko ništa nije rekao. Gavrilović je sačekao par minuta, a onda je, čuvši prevodiočevo pitanje, gotovo odjurio do vrata.
– Ima, evo ovde su! – povikao je.
– Koliko ih ima? – upitao je prevodilac, pošto je preneo naredniku Gavrilovićeve reči.
– Oko sto pedeset – rekao je direktor Prve gimnazije, koji je sada stajao ispred barake.
– Mlađih od šesnaest godina?
– Ima i malo starijih, ali sve su to deca, učenici Prve i Druge kragujevačke gimnazije.
– Gospodine, dovedite samo decu koja su mlađa od šesnaest godina.
– Molim vas, pustite sve učenike, ne mogu više da izdrže, celu noć su bili unutra – rekao je Gavrilović, pokazujući rukom ka baraci. – Šta god treba, tu smo mi stariji, deca vam ne trebaju.
– Dovedite samo decu mlađu od šesnaest godina, inače niko neće biti pušten.
Profesori su čuli njihov dijalog i odmah su počeli da izdvajaju učenike. Kada se Gavrilović vratio, deset učenika petog razreda već je stajalo u zasebnoj grupi. On, međutim, nije bio zadovoljan njihovim brojem, pa je na brzinu odabrao deset mladića iz starijih razreda, koji su, po visini ili dečijim licima, zaista izgledali kao petaci.
– Ako vas Nemci pitaju, kažite da imate petnaest godina – rekao im je tiho. – Verovatno vas ništa neće pitati, ali za svaki slučaj. – Još jednom je osmotrio izdvojene učenike. – Ovako je već bolje. Hajdemo, deco.
Pre nego što je sa učenicima izašao iz barake, Gavrilović je blizu vrata ugledao desetak romskih dečaka, koji su ga zbunjeno posmatrali. Nasumično je odabrao nekoliko najmlađih i priključio ih učenicima.
– Evo, to su deca mlađa od šesnaest godina – rekao je prevodiocu ispred vrata.
Prevodilac nije ništa odgovorio, jer mu je prišao narednik i počeo da zagleda dečake, koji su već bili stali u vrstu, mada im to niko nije naredio. Idući sa desnog kraja vrste, narednik je desnim kažiprstom izdvajao romske dečake i odsečnim pokretom tog istog prsta, kao da crta dijagonalu na nekom zamišljenom kvadratu, pokazivao im da se vrate unutra, što su oni poslušno činili, ne čekajući prevod na srpski jezik.
– Ostala deca mogu da idu kući – kazao je narednik preko prevodioca, kada se poslednji romski mališan vratio u baraku.
Gavrilović, koji je do tada stajao pored prevodioca, na desnom kraju vrste, klimnuo je glavom učenicima i oni su, pod pratnjom nekoliko vojnika, krenuli ka Milanovačkom putu. No, nisu napravili ni dvadesetak koraka, jer su ubrzo ugledali Marisava Petrovića i njegove Dobrovoljce, koji su im dolazili u susret.
– Šta se ovo dešava!? – povikao je Petrović. – Vraćajte se nazad, sunce li vam komunjarsko!
Deca su ga ukočeno posmatrala. Ni vojnici iz njihove pratnje nisu reagovali, okrenuli su se ka naredniku, čekajući novo naređenje.
Kada je došao ispred barake, Petrović je najpre salutirao naredniku, a onda rekao nešto prevodiocu, na čijem se licu moglo videti iznenađenje, pa čak i zgađenost, kao kod čoveka koji shvati da je njegov najbolji prijatelj, kome je celog života činio usluge, najobičnija hulja. Nakon nekoliko minuta objašnjavanja, Petrović se okrenuo ka učenicima:
– Vraćajte se unutra, svi do jednog!
Svetozar Gavrilović, koji je sve vreme stajao ispred vrata i nemoćno posmatrao svoje učenike, u nadi da će nemački narednik, kao vojnik Vermahta, ipak ostati pri prvobitnoj odluci, tiho je opsovao, vodeći računa da ga ne čuje dobrovoljački komandant. Sačekao je da se deca vrate do ulaza i odveo ih nazad kod ostalih učenika.
Ubrzo su se ispred barake pojavili još neki Dobrovoljci, vodili su oko trideset Roma i desetak Srba. Među Romima je i ovoga puta bilo dece, dok su među Srbima bili samo mladići, neznatno stariji od učenika osmog razreda, koje su ljotićevci pokupili iz zatvora, gde su se mladići nalazili od početka oktobra, kada su ih Nemci uhapsili pod sumnjom da su pripremali napad na zgradu krajskomandanture. Petrović je rekao nešto nemačkom naredniku, prevodilac je preveo njegove reči, na šta mu je narednik potvrdno klimnuo glavom i otišao do svojih vojnika. (Svi Nemci sada su bili desno od ulaza. Oni koji su doručkovali nisu pobacali konzerve po zemlji; kada su završili jelo, sve su stavili u veliki džak, koji je potom jedan vojnik odneo u malu šupu iza barake. Ni oni koji su čistili oružje nisu ništa ostavili za sobom.)
– Narode! – rekao je Petrović građanima. – Došli smo da oslobodimo još nekog, iako ste prošlog puta bili bezobrazni. Ali nema veze, Marisav nije zlopamtilo. Ove kalašture i komunjare zamenićemo za dvadeset građana. – Zatim se obratio Dobrovoljcima iz svoje pratnje:
– Uđite unutra i nađite dvadesetoricu.
Građani u prvim redovima, oni sa dobrim vidom, koji su još uvek bili u stanju da gledaju i koji su zapamtili kako je Petrović izgledao prethodnog dana, mogli su da primete na njemu nekoliko novih detalja: bio je sveže izbrijan i obučen u drugu uniformu, koja se nije mnogo razlikovala od stare, osim što je bila besprekorno čista, a čizme su mu bile izglancane, pa je izgledao kao oficir koji vrši smotru svojih potčinjenih pred dolazak visoke delegacije iz generalštaba.
Grupa od desetak Dobrovoljaca ušla je u baraku. Osvetljavajući put baterijskim lampama, išli su od jednog do drugog čoveka, zagledali njihova izmučena lica, a kada bi im se neko učinio zanimljivim, upitali bi ga gde živi, koga ima kod kuće, gde radi ili kakvu imovinu poseduje. Nisu gledali Rome, još na početku su im rekli da stanu uza zid i ne progovaraju. Kada su stigli do profesorâ i učenikâ, Gavrilović ih je zamolio da puste barem decu mlađu od šesnaest godina, podsetivši ih da je to odobrio nemački narednik, koji nema nijedan razlog da prema njima bude popustljiv, ali su ga Dobrovoljci samo pogledali i produžili ka zadnjem delu barake. Ljudi koji su ranije odlučili da pristupe dobrovoljačkom odredu sada su ih zvali i nudili se da postanu njihovi članovi. Izuzev jednog Dobrovoljca, koji je kratko rekao: „Proš’o voz, više ne može“, niko ih nije ni pogledao.
Među Dobrovoljcima Lazović je ugledao i mladića koji je prethodne večeri nosio baterijsku lampu. Jedino on nije ni sa kim razgovarao, išao je iza starijih ljotićevaca i ćutao, izbegavajući poglede građana. Lazović je sačekao da njegovi saborci odmaknu ka zadnjem zidu barake, a onda ga je uhvatio za ruku i tiho mu rekao:
– Molim te, sine, ovde su tvoji vršnjaci. Nikome ništa nisu skrivili. Kaži tvojima da ih puste.
Mladić je nastavio put ka zadnjem delu barake, nije se čak ni okrenuo ka Lazoviću. Međutim, nakon desetak minuta, kada su Dobrovoljci izdvojili dvadesetog čoveka (onog što su ga tokom noći progonili mravi i pacovi), vratio se do Lazovića sa starijim vojnikom.
– Ove znam, to su drugovi mog brata – rekao je, pokazujući rukom ka nekolicini učenika. – Nisu komunisti, sigurno. Znam ih od malena. Svi su sa Vašarišta.
– Već imamo dvadeset ljudi. Jesi li siguran?
– Dabogda umro ako lažem.
– Dobro, ali moramo da pitamo.
Kroz desetak minuta, premda se Lazoviću činilo da je prošlo znatno više, mladić je ponovo došao kod profesorâ i učenikâ, ovoga puta sâm, bez pratnje.
– Mogu da oslobodim samo petoricu – rekao je. – Izaberite koga da vodim.
Profesori su stali da ga grle i ljube, ali se mladić brzo oslobodio iz njihovog zagrljaja.
– Moramo da požurimo, da se ne predomisle. Recite mi, brzo, koga da vodim.
Lazović je odmah doveo učenika koga je boleo stomak.
– Ovom dečaku nije dobro – kazao je. – Vodi njega.
– Dobro, dajte još četvoricu.
– Zar ne možeš da izvučeš još nekoga? – upitao je Radović.
– Sada ne mogu, probaću kasnije. Brzo, koga još da vodim?
Gavrilović je izdvojio četvoricu najnižih učenika petog razreda, koji su bili i u prvoj grupi.
– Neka idu ovi mali – rekao je. – Molim te, dečko, kaži svojima da su ovde deca i da više ne mogu da izdrže. Mi ćemo da radimo sve što treba, samo njih neka puste.
– Pokušaću.
Mladić je sa učenicima izašao napolje. Svi su pomislili da će u baraci ponovo zavladati mrak, ali to se nije desilo, vrata su i dalje bila otvorena. U početku niko nije govorio. Ljudi u prvim redovima ćutali su iz straha od vojnika ispred sebe, dok su ostali, koji nisu mogli dobro da vide šta se dešava napolju, ćutali uglavnom zato što su se plašili će ih Nemci potrpati u kamione (jedan je već bio napolju) i odvesti na prinudni rad, pa su uglavnom, u sebi, izgovarali molitve i tako se pripremali za odlazak iz grada. Kako se ni posle petnaest minuta nije desilo ništa dramatično – jedino su ljotićevci ugurali ljude koje su doveli sa sobom – razgovor je ponovo oživeo, mada ni u jednom kutku barake nije bio glasan. Jutarnja svetlost sve jače se probijala, što kroz vrata, što kroz prozore ispod krova.
Ubrzo se ispred barake pojavio i nemački poručnik, koga su dovezli u tamnozelenom džipu. Ugledavši ga kako izlazi iz vozila, svi Nemci su mu salutirali, čak i Dobrovoljci, koji su se najpre postrojili, po naređenju svog komandanta. Poručnik je razmenio nekoliko rečenica sa narednikom, a onda se okrenuo ka vojniku iz svoje pratnje, koji mu je pružio list papira. Narednik je pozvao prevodioca, izdao mu naređenje, a ovaj je uzeo papir i otišao kod Marisava Petrovića.
– Imamo dovoljan broj – rekao mu je. – Ovo je spisak ljudi koje ćete osloboditi. Ako je među njima neko sumnjiv, na primer, neko za koga imate saznanja da je u vezi sa banditima iz šume, ostavite ga unutra.
– Biće učinjeno – kazao je Petrović.
Dobrovoljac Vakić, koji je i ovoga jutra bio zadužen za čitanje sa spiska, prozvao je sedamdeset četiri imena, ali je iz gomile izašlo dvostruko manje ljudi. Marisav Petrović je stajao sa strane i slušao prozivku. U početku nije nikoga vraćao, niko nije pobuđivao njegovu sumnju, ali se onda uplašio da bi nemački poručnik mogao pomisliti da je on ipak, uprkos svemu što je do tada učinio za pripadnike Vermahta, bolećiv prema svom narodu, te je iz čista mira, preteći desnim kažiprstom, rekao nekim ljudima da se vrate u baraku. U jednom slučaju, pak, nije imao dilemu, pošto je Vakić pročitao ime Svetozara Gavrilovića. Uzeo mu je spisak, i kada se uverio da je to ime zaista na njemu, povikao je:
– E, on ne može! On šuruje sa crvenima!
No, Gavrilović nije ni izašao iz barake. Pretpostavio je da ga dobrovoljački komandant neće osloboditi, a nije želeo ni da napusti učenike, pa Petrović nije imao prilike da mu lično kaže šta je odlučio, što ga je razbesnelo, doduše, samo nakratko, jer zbog Nemaca, koji su posmatrali sa strane, nije smeo da podivlja.
Među prozvanima je bio i Stefan Vujović. To je iznenadilo sve profesore i učenike, budući da su se za njegovo ime vezivale mnoge sumnjive operacije koje su skojevci izvodili širom grada. Nisu razmišljali o tome da su Nemci možda stavili na spisak drugog čoveka sa istim imenom, koji je, recimo, bio u nekoj od donjih baraka, ili da su mladog buntovnika odredili metodom slučajnog izbora, ili da je neko pomislio da je on rođak Radovana Vujovića, nekadašnjeg službenika Građanske banke, koji je i pre okupacije podržavao Ljotića, a sada bio pripadnik njegove vojske. Ni Vujović nije o tome mislio. Čuvši da je Dobrovoljac prozvao njegovo ime, pogledao je najpre Lazovića, zatim se okrenuo ka direktoru, pa ka svojim drugovima iz odeljenja – niko mu ništa nije rekao – da bi na kraju procedio:
– Moram, biću korisniji napolju. Držite se!
Kada su oslobođeni građani krenuli ka Milanovačkom putu, poručnik se vratio u džip i odvezao ka donjim barakama. Narednik je potom izdao naređenje svojim vojnicima i oni su zatvorili vrata na baraci.
Napolju je svanulo, snopovi sunčeve svetlosti prodirali su kroz prozore, pa unutra više nije bilo tako mračno. U tim trenucima baraka je delovala kao velika jama, a prozori kao njen uzani otvor. Ako su ljudi bili privremeno zaboravili na svoje muke, sada su ponovo počeli da se žale na glad, žeđ, hladnoću i nedostatak vazduha. Neki su izgubili živce, pa su krenuli ka vratima, tražeći hranu i vodu ili pozivajući vojnike da im kažu šta hoće od njih. Oni hrabriji lupali su na vrata, ali niko nije odgovarao, niti se spolja čuo bilo kakav zvuk, izuzev motora kamiona, koji se udaljio ka donjim barakama. Neki su plakali i čekali da vide šta će se desiti. I učenici su plakali. Profesori su stajali pored njih i ćutali.
Lazović je bio uveren da će Nemci svakog časa upasti u baraku i početi da ih sprovode do kamionâ, koji će ih zatim odvesti iz grada, u neku daleku zemlju, pa se pripremao za taj trenutak, verujući da će još jednom videti suprugu i sina, možda kod Gornjeg parka, gde se nadao da će proći. Sve više je osećao kao da telo nije njegovo, već nekog drugog čoveka koji se rodio prošle noći, kao da je čitavo njegovo biće svedeno na taj mali deo mozga koji u polumraku, među hiljadu raspamećenih ljudi, pokušava da odgonetne kuda će proći kolona zarobljenika u kojoj će biti i on. Na učenike gotovo da nije mislio, nije se čak ni okretao ka njima. Iako su se nalazili svega par koraka iza njega, povremeno je imao utisak da njihovi glasovi dolaze sa udaljenosti od nekoliko desetina metara, pa je doživljavao njihov plač kao običnu graju, koju je tako često, iz zbornice, slušao za vreme školskog odmora, a i kada bi ih jasno čuo da plaču ili preklinju da ih puste napolje, nešto mu nije dozvoljavalo da se okrene; činilo mu se važnijim da zuri u slobodno parče betona ispred sebe i mehanički ga dodiruje desnom cipelom.
Tek kada je shvatio da je prošlo deset, možda i petnaest minuta, a da se Nemci nisu pojavili, obratio je pažnju na ljude oko sebe. Direktor Prve gimnazije piljio je u vrata i ćutao, lica iskrivljenog od gađenja, na kojem je Lazović u nekoliko navrata primetio nagoveštaj malodušnosti, pa čak i straha. Bilo je očigledno da je poslednji susret sa Dobrovoljcima na njega snažno delovao, mnogo snažnije nego što bi iko očekivao. Štaviše, kada je, perifernim vidom, primetio da ga Lazović posmatra i nakratko se okrenuo ka njemu, Gavrilović nije promenio izraz lica i zauzeo stav odlučnog, trezvenog čoveka koji za svaku situaciju ima rešenje, nije ništa ni rekao, već je nastavio da gleda ka vratima, ne skidajući sa lica mračnu, obeshrabrujuću grimasu. Lazović je zatim pogledao Radovića i video da ovaj stoji pored trojice učenika i zuri u neku tačku iznad potpornog stuba. Osetivši na sebi njegov pogled, Radović mu je prišao i tiho rekao:
– Šta god žele da urade, saznaćemo u narednih sat vremena.
– I ja tako mislim.
– Nadajmo se, ipak, da neće biti ono najgore.
– Mislite na prinudni rad? – upitao je Lazović. Više nije brinuo o tome da li učenici mogu da ga čuju.
– Da. U stvari, znam da će zvučati čudno, Milane, ali imam neki osećaj da će nas na kraju pustiti.
– Uvek si bio naivan, Radoviću – rekao je Gardinovački, prilazeći mu. – Ali, iako si celog života ovejano džangrizalo, ipak si mi drag.
– Samo ti nastavi da provociraš – kazao je Radović. – Daleko ćeš da doguraš s takvim ponašanjem.
– Nemam ja više gde da doguram, Dragoljube – odgovorio mu je Gardinovački iscrpljenim glasom. – Ovo je moja poslednja stanica.
– Nemojte tako da pričate! – prekoreo ga je Konatar, koji je u međuvremenu, čim je čuo da razgovor ponovo teče, stao pored profesora crtanja. – Pa nek nas odvedu i na taj rad. Vratićemo se za nekoliko meseci, možda i ranije. Vas čak, zbog godina, možda neće ni da vode.
– A kako drugačije da pričam, Zdravko? Vidiš šta su nam uradili ovi zlikovci. Šta drugo mogu da kažem?
– Polako, Božidare – smirivao ga je Gavrilović. – Ne prenagljujte. U svakom slučaju, uskoro ćemo saznati.
– Mislim da je već sada sve jasno – rekao je Miljković i stao pored Gardinovačkog. – Pitanje je samo da li ćemo nešto preduzeti ili ćemo čekati da nas dokusure.
(NASTAVIĆE SE)