Da li je sloboda umela da peva?

NADREALIST U PENTAGONU

Delikatno Titovo taktiziranje u pregovorima Zapad je tumačio dvojako. Dobronamjerna gledišta polazila su od pretpostavke da u vrhu KPJ i Armije postoji odvratnost prema Zapadu i da Tito uzimajući to u obzir ne može preko noći postati i formalni strateški saveznik. Drugo gledište koje je zastupao francuski Quai d'Orsay smatralo je Tita zakletim komunistom koji će prvom prilikom izigrati Zapad.

Obje su pretpostavke bile točne. Titu je odgovaralo razbijanje vanjskopolitičke izolacije koje je – osim što je godilo njegovoj taštini – bilo od vitalnog državnog interesa. S druge strane, nije htio da njegova prozapadna vanjska politika ima trajne i duboke posljedice na jugoslavensku unutarnju politiku.

Ipak, promjene u unutarnjoj politici postale su neizbježne. Osim što je retorika postala otvoreno antisovjetska na vanjskopolitičkoj razini, ona je obuhvatila i – komunistima tako bitna – ideološka i doktrinarna pitanja. Sovjetski Savez se počeo vrednovati kao birokratska diktatura, otuđena od izvornih socijalističkih i komunističkih principa. Na sugestiju Zapada počeli su tajni pregovori s Grčkom i Turskom o stvaranju jakog regionalnog vojnog saveza čime bi bili zatvoreni pravci sovjetske penetracije od Kavkaza preko Bospora i Panonske nizine do Alpa i Ljubljanskih vrata. Tako se Jugoslavija pomirila s donedavno neprijateljskom Grčkom i starim povijesnim neprijateljem Turskom, a prevladan je i otrovni grčko-turski antagonizam. Ukupne vojne snage Jugoslavije, Grčke i Turske tada su bile dva puta veće od svih ostalih vojski zapadne alijanse u Evropi. Budući Balkanski pakt imat će prvorazredan strateški značaj za obranu Slobodnog svijeta. U proljeće 1951. sastali su se u Washingtonu Omar Bradley i Koča Popović, u Drugom svjetskom ratu proslavljeni generali a sada načelnici generalštaba svojih vojski. U jugoslavenskom generalitetu nije bilo prikladnije osobe za ovu misiju. Prozapadno orijentiran, naočit, poliglot i gospodstven, Popović je ostavio odličan dojam u Pentagonu. Nekadašnji pariški student i nadrealistički pjesnik nije se dao impresionirati blještavilom Zapada i interese svoje zemlje zastupao je pred najmoćnijom državom svijeta na dostojanstven i kompetentan način. Bradley i Popović su se osim operativnih pitanja američko-jugoslavenske logističke suradnje dotakli i strategije obrane čitave Zapadne Evrope. U ljeto 1951. Popović će se sastati i sa Eisenhowerom u Parizu.

Kada su prve američke haubice stigle u jedinice JA, trupni oficiri bili su zapanjeni njihovom tehnološkom kvalitetom i činjenicom da su bile lijepo upakirane u najlonsku ambalažu baš kao kućanski aparati potrošačkog društva

Simbolički značaj tih susreta bio je očit: nekadašnji zapovjednik Prve proleterske divizije (one iste čijem se osnivanju nekad protivio Staljin) s prvim vojnicima zapadne demokracije raspravljao je o mogućem ratu sa Sovjetskim Savezom.

SVIJETLO ORUŽJE

U augustu 1951. Bled je posjetio Averell Harriman, direktor Mutual Security Agency, američke državne agencije za operativnu koordinaciju globalne sigurnosne politike. Harriman je za vrijeme Drugog svjetskog rata, kao čovjek iz najužeg kruga Rooseveltovih suradnika, organizirao vojnu i logističku pomoć Velikoj Britaniji i Sovjetskom Savezu na temelju čuvenog Zakona o zajmu i najmu. Sada je s Titom pregovarao o nabavi američkog oružja. Tada je dogovoreno da na jesen Jugoslaviju posjeti zapovjednik američke kopnene vojske general Joseph Lawton Collins koji će steći izvrstan dojam o borbenoj spremnosti JA i sposobnostima jugoslavenskog generaliteta.

U septembru 1951. grad Zagreb poklonio je Sjedinjenim Državama reprezentativnu zgradu na Zrinjevcu za potrebe konzulata. Taj nevjerojatni honeymoon jugoslavensko-sjevernoatlantske vojne i političke suradnje postat će jugoslavenskim komunistima nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom neugodna uspomena i tabu o kojem se nije govorilo sve do sredine osamdesetih godina.

Kada su prve američke haubice stigle u jedinice JA, trupni oficiri bili su zapanjeni njihovom tehnološkom kvalitetom i činjenicom da su bile lijepo upakirane u najlonsku ambalažu baš kao kućanski aparati potrošačkog društva. Američko oružje počelo je pristizati u tolikim količinama da je nelagoda među oficirima koji su gajili protuzapadne osjećaje počela da kopni.

U Jugoslaviju će od 1951. do 1955. stići devet stotina tenkova, sedam stotina samohodnih topova i oko tisuću cijevi protuzračne artiljerije, ne računajući preko sedam stotina artiljerijskih cijevi manjih kalibara. Osim dvije stotine mlaznih i stotinu elisnih aviona, Sjedinjene Države isporučile su i znatnu količinu kamiona (čuveni James), inženjerijskih sredstava, radio-uređaja, radarske tehnike i pješadijske opreme u koju je spadala i noćna mòra mnogih generacija jugoslavenskih regruta: ašovčić. Britanija je isporučila dva razarača, Francuska divizion minopolagača, a Italija (s naslova reparacija) tri eskortna razarača, pa će Jugoslavija, koja je imala i tradiciju proizvodnje torpednog oružja, sredinom pedesetih godina postati i vojnopomorski faktor. Istodobno je započeo neusporedivo važniji proces. Jugoslavenska armija (od 1951. JNA) postala je uz Tita najvažniji politički faktor u Jugoslaviji. Prosovjetske sklonosti u oficirskom zboru trebalo je amortizirati privilegijama i učešćem u donošenju političkih odluka. Kao što je pedesetih godina JNA odigrala važnu ulogu u odvraćanju sovjetske invazije, tako će se njena moć pokazati fatalnom četrdeset godina kasnije.

STEPINAC I MAO ZEDONG

U ljeto 1951. jugoslavenska vlada je odustala od kontrole cijena nekih poljoprivrednih proizvoda, a i doktrinarno-policijski pritisak za ulazak u takozvane "seljačke radne zadruge" (jugoslavenska varijanta kolhoza) počeo je popuštati. Kontroverzni zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac pušten je iz Lepoglave i određen mu je lagodniji kazneni režim u rodnom Krašiću što se vjerojatno ne bi dogodilo bez upornog i odmjerenog pritiska sa Zapada. Tito je bio sklon popuštanju, ali je morao uzeti u obzir i osjećaje pravoslavnog dijela stanovništva u čijim očima je Stepinac (s razlogom ili ne) bio omražen kao suradnik ustaša. Slučaj Stepinac pojavio se u kontekstu novih odnosa sa Zapadom kao živi i neugodni dokaz teških poslijeratnih vremena. Pod pritiskom Međunarodnog monetarnog fonda jugoslavensko ministarstvo financija objavilo je krajem 1951. vrtoglavu devalvaciju dinara: vrijednost jednog dolara narasla je za 600 postotaka! Jugoslavija je počela popuštati zapadnim zahtjevima da počne poštivati elementarne tržišne zakonitosti. MMF je postao značajan faktor njene ekonomske politike. Njegov utjecaj će u punom intenzitetu nakon 1991. osjećati i države nasljednice.

Jugoslaveni su ispravno predvidjeli pogoršanje kinesko-sovjetskih odnosa, ali ono je nastupilo tek krajem pedesetih godina i tada od njega Jugoslavija nije mogla izvući nikakve koristi jer je Kina zauzela rigidan staljinistički stav

U svojoj nervoznoj potrebi da bude principijelno antiimperijalistička, antikolonijalna i internacionalistička, jugoslavenska diplomacija stvarala je u Općoj skupštini OUN i u Vijeću sigurnosti nepotrebne neugodnosti Ujedinjenom Kraljevstvu i Francuskoj čija su kolonijalna carstva bila na zalasku. Srećom, Sjedinjene Države kao dominantna sila zapadnog svijeta, nisu bezrezervno podržavale britanski i francuski kolonijalizam, što iz tradicionalističkih (same su nekad bile britanska kolonija), što iz pragmatskih razloga: State Department bio je svjestan da nepopustljiv stav Pariza i Londona (posebno Pariza) prema dekolonizaciji otvara prostor za sovjetsku penetraciju u politički vakuum koji je nastajao u Aziji i Africi.

Time se nije iscrpla samodopadna i štetna jugoslavenska principijelnost. Još od 1949. nakon uspostave Narodne Republike Kine, Jugoslavija je računala na podršku Mao Zedonga pošavši od logične pretpostavke da će vodstvo kineske revolucije prije ili kasnije doći u sukob s Moskvom. Kako je Kinu u OUN i Vijeću sigurnosti predstavljao Tajvan, to se Jugoslavija uporno zalagala za priznanje Maove vlade i njen primitak u OUN. Mao je na to reagirao s nezahvalnim prezirom, a Jugoslavija se dovela u neugodnu situaciju da u OUN zastupa iste stavove kao Sovjetski Savez. Jasno, činjenica da je tajvanski režim predstavljao čitavu Kinu bila je anomalija. Jugoslaveni su ispravno predvidjeli pogoršanje kinesko-sovjetskih odnosa, ali ono je nastupilo tek krajem pedesetih godina i tada od njega Jugoslavija nije mogla izvući nikakve koristi jer je Kina zauzela rigidan staljinistički stav i podjednako optuživala i Jugoslaviju i Sovjetski Savez za, kako ga je nazivala, "revizionizam".

STALJIN KAO NOGOMETNI NAVIJAČ

Staljin je 1952., suočen s potpunim neuspjehom svoje politike prema Jugoslaviji, počeo slati oprezne signale da je spreman na normalizaciju odnosa. Dakako, nije mogao poduzeti ništa spektakularno jer bi doveo u pitanje vjerodostojnost svoje dotadašnje agresivne politike. Granični incidenti su prestali, intenzitet propagande je smanjen, a na nekim međunarodnim skupovima sovjetski diplomati počeli su se ponašati pristojno, pa čak i srdačno prema jugoslavenskima. U crescendu suradnje sa Zapadom, Titu nije odgovarala, niti je mogla odgovarati, promjena u sovjetskoj politici. Sukob sa Sovjetskim Savezom je u svjetlu zapadne ekonomske pomoći postao unosan. Jugoslavija se našla u središtu zapadnog interesa i diplomatske aktivnosti tako da bi eventualna normalizacija odnosa s Moskvom značila i političku marginalizaciju zemlje. Na misteriozan način sovjetske akcije koincidirale su s pojačanim pritiskom talijanske diplomacije koja je pokušala aktualizirati u međuvremenu zamrznuto tršćansko pitanje. I Moskva i Rim imali su dovoljno razloga da spriječe daljnji napredak jugoslavensko-sjevernoatlantskih odnosa. U svakom slučaju Tito je javno i nedvosmisleno odbacio nedorečene sovjetske ponude i potvrdio svoju lojalnost Zapadu. Italija je, pak, pod pritiskom svojih nacionalista – uz obilnu podršku moćne Komunističke partije Italije koja se (suvišno reći) nalazila pod kontrolom Moskve – zahtijevala od zapadnih saveznika da se tršćansko pitanje riješi povoljno za Italiju. Neovisno o notornim vezama između talijanskih komunista i Moskve, vrlo je vjerojatno da su sovjetske diplomatske i obavještajne službe potakle službenu, demokršćansku Italiju da otvori tršćansko pitanje.

Trst je stavio zapadne sile u neugodnu situaciju podijeljene lojalnosti jer nisu smjele izgubiti ni Jugoslaviju ni Italiju. Dok se u diplomatskim i obavještajnim hodnicima spremala obnova talijanskog pritiska i sovjetskih pokušaja normalizacije, krstarica Glasgow, admiralski brod britanske sredozemne flote, uplovila je u junu 1952. u riječku luku. Zapovjednika britanskih pomorskih snaga na Sredozemlju Lorda Mountbattena, posljednjeg vicekralja Indije i budućeg Prvog pomorskog lorda britanskog Admiraliteta, maršal Tito i admiral Jerković primit će na Brijunima. Ceremonijalna spektakularnost bila je tek scena iza koje je dogovoren i početak suradnje sjevernoatlantskih vojnopomorskih snaga sa Jugoslavenskom ratnom mornaricom.

Na Olimpijskim igrama u Helsinkiju u ljeto 1952. jugoslavenska nogometna reprezentacija pobijedila je u uzvratnoj utakmici (prva je završila s 5:5) sovjetsku reprezentaciju 3:1 što je izazvalo euforiju u Jugoslaviji, ali i u Finskoj gdje je publika iz razumljivih razloga navijala za Jugoslavene. Navodno se Staljin toliko razbjesnio da su sovjetski igrači i treneri trpjeli ozbiljne neugodnosti.

STIŽE SIR ANTHONY

U septembru 1952. u službeni posjet Beogradu stigao je šef Foreign Officea Sir Anthony Eden. Tito je u velikom stilu impresionirao iskusnog Edena. Svrha Edenove posjete, osim propagandne demonstracije jugoslavenskog savezništva sa Zapadom, bila je i posredovanje u odnosu na Italiju zbog Trsta, te Grčku i Tursku u okviru priprema za sklapanje Balkanskog pakta. Osovina Beograd-Atena-Ankara de facto je već bila uspostavljena redovitim kontaktima generalštaba triju država. Eden je Titu uručio i službeni poziv Winstona Churchilla da posjeti London što će biti prvi Titov posjet jednoj zapadnoj velesili.

Šesti kongres KPJ, održan početkom novembra 1952. u Zagrebu, na kojem će KPJ promijeniti ime u Savez komunista Jugoslavije bio je najveći doseg antistaljinističke politike jugoslavenskih komunista

Slijedećeg mjeseca Jugoslaviju je posjetio načelnik francuskog generalštaba general Clément Blanc. Domaćini su se trudili francuskoj delegaciji staviti do znanja kako im je stalo do napretka u jugoslavensko-francuskim odnosima obzirom na stav jugoslavenske diplomacije prema kolonijalnom pitanju i na francusku skepsu prema iskrenosti jugoslavenskog približavanja Zapadu. Generalu Blancu omogućen je i susret sa srpskim veteranima iz Prvog svjetskog rata što je do tada bio tabu.

U jeku takve prozapadne vanjske politike započele su i korijenite promjene na unutarnjem planu.

EROS I THANATOS

Šesti kongres KPJ, održan početkom novembra 1952. u Zagrebu, na kojem će KPJ promijeniti ime u Savez komunista Jugoslavije bio je najveći doseg antistaljinističke politike jugoslavenskih komunista. Partija se deklarativno odrekla svoje vladajuće uloge definiravši sebe kao ideološku avangardu koja ne vlada nego usmjerava. Antisovjetska retorika dosegla je vrhunac čime je SKJ staljinizmu objavio otvoreni ideološki rat. Sovjetsko društveno uređenje nazvano je "državnim kapitalizmom". Ta dosjetka je dakle negirala socijalističku prirodu Sovjetskog Saveza pokušavajući rehabilitirati socijalizam, a stavljanjem kapitalizma u negativan sovjetski kontekst podsjećala je da je glavni neprijatelj ipak kapitalizam.

Zvijezda kongresa bio je Milovan Đilas koji je održao nadahnut govor rekavši da je SKJ zastavu komunističkog pokreta podigao iz blata gdje ju je bacio Staljin što je bio jasan znak samosvijesti i ambicije SKJ da se prkosno afirmira kao jedini genuini slijednik učenja Marxa i Engelsa. Novi naziv partije koji je asocirao na Marxov Savez pravednih bio je na istom tragu. U paradigmi Staljin – Lenjin, jugoslavenski komunisti su pomno čuvali Lenjinov kult i stvorili umjetnu opreku između lenjinizma i staljinizma. Zadiranje u lenjinizam i konstatacija da je staljinizam njegov logičan nastavak i pojava imanentna komunizmu bila je, dakako, nezamisliva jer bi dovela u pitanje same temelje komunističke ideologije što Titu i KPJ nije padalo na kraj pameti. Od 1952. na dalje jugoslavenski komunisti su se prihvatili teškog moralnog i intelektualnog zadatka da dokažu kako je staljinizam tek degeneracija lenjinizma, strogo pazeći da ih kritika staljinizma ne odvede u neminovno: u kritiku komunizma kao takvog. Staljinizam je smatran za Thermidor Oktobarske revolucije. Osim što je takva igra s metaforama i analogijama Francuske revolucije bila pogrešna, implicitno je opravdavala jakobinski Teror. Jasno, ako dosljedno slijedimo francuske analogije upravo je staljinizam bio Teror. Pravi Thermidor nastupit će tek s Gorbačovom. Do tada će već biti zaboravljeno da taj pojam ima zapravo pozitivnu konotaciju. Je li Šesti kongres bio ili mogao biti Thermidor jugoslavenske inačice jakobinizma?

Začudno je kako je verbalni misticizam važan za poimanje materijalističkog komunizma. Prvi tko je staljinizam doveo u vezu s Thermidorom bio je član KPJ i KP Francuske Živojin Pavlović, autor značajne i potresne knjige Bilans sovjetskog termidora – Posvećeno žrtvama Staljinovog terora gdje se argumentirano govori o krvavim čistkama tridesetih godina. Knjiga je objavljena u Beogradu 1940. Živojina Pavlovića strijeljat će Titovi partizani u Užicu 1941. kao trockista. Mučan paradoks: Pavlović je bio prvi jugoslavenski antistaljinist.

Šesti kongres SKJ oslobodio je zapretenu društvenu i kreativnu energiju jugoslavenskog društva na svim poljima

No vratimo se u 1952. godinu.

Na Šestom kongresu se zbila i bizarna epizoda. Delegat kongresa i šef Titovog kabineta, general Ljubodrag Đurić javno je za govornicom optužio Petra Stambolića da mu je preoteo ženu. Đurić je odmah bio uhapšen, ali je slučaj razveselio zapadne novinare koji su se poigrali riječima i Sixth Congress nazvali Sex Congress. Iako beznačajan, događaj je na zaobilazan simbolički način označio liberalniji stav Partije prema seksualnosti koji je do tad bio puritanski rigidan.

UME LI SLOBODA DA PEVA?

Šesti kongres SKJ oslobodio je zapretenu društvenu i kreativnu energiju jugoslavenskog društva na svim poljima. Započeo je ubrzani industrijski rast, Beograd i Zagreb su se deprovincijalizirali postavši značajna evropska kulturna i znanstvena središta, otvarana su nova kazališta, nove katedre, galerije, gostovali su slavni zapadni glumci i glazbenici, pojavili su se mladi pisci i umjetnici s novim idejama, a u tisku koji je postao slobodniji i privlačniji napušten je dosadni stil Agitpropa. Trend demokratizacije i slobodnijeg stila i sadržaja u tisku najavilo je osnivanje tjednika NIN u Beogradu i VUS u Zagrebu. Tada ugledna beogradska Politika (ponovimo još jednom: tada je bila ugledna) pisala je na otvoreniji, dopadljiviji i intelektualno superiorniji način od službene Borbe. Beogradski Atelje 212 i Zagrebačko dramsko kazalište (preteča Gavelle) postali su avangardna alternativa državnim kazalištima. U Zagrebu je počela djelovati grupa mladih književnika oko časopisa Krugovi. Hollywoodskim filmovima širom su otvorena vrata jugoslavenskih kina, a počela je popuštati i antipatija Partije prema jazzu. Jugoslavija se nepovratno vratila u zapadnu kulturnu hemisferu. Mjesec dana prije održavanja Šestog kongresa, Krleža je na kongresu književnika u Ljubljani održao čuveni referat o slobodi umjetničkog stvaranja čime je učinjen kraj socijalističkom realizmu, pravcu i maniri koji se nikada nije dublje ukorijenio u jugoslavensku kulturu (posebice ne u likovnoj umjetnosti). Zapadna kultura ubuduće će samo jačati svoju poziciju neovisno o političkim plimama i osekama. Njenu dominaciju više ništa nije moglo ugroziti i dovesti u pitanje. Otpora je bilo, ali sve manje komunističkih, sve više su ti otpori imali genuino ksenofobičnu notu tipičnu za sve jugoslavenske nacionalizme jer su u zapadnoj kozmopolitskoj civilizaciji počeli prepoznavati svojeg smrtnog neprijatelja.

Granice slobode ipak su jasno postavljene. Na bezazlene i u osnovi prorežimske kritike kakve su se pojavile u filmu Jože Horvata Ciguli-miguli ili u Jeretičkoj priči Branka Ćopića vlast je reagirala zabranom, u poslovično glupom komunističkom stilu.

Režim čiji vijek je počeo s nepodnošljivom represijom, stjecao je novi ugled i legitimitet u stanovništvu, posebice među mladim ljudima koje je obuzimao entuzijazam osvajanja bolje budućnosti. Velika pobjeda Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu još uvijek je bila najvažniji izvor legitimiteta i ugleda Tita i Partije, a počela se kristalizirati i moralna pobjeda nad staljinizmom, iako je imala krvave mrlje zbog strašne, staljinističke borbe sa stvarnim ili izmišljenim sovjetskim pristašama. Politika bratstva i jedinstva činila se jedinom alternativom međunacionalnim sukobima u Prvoj Jugoslaviji i krvožednom ratu između nacionalističkih vojski nastalih na jugoslavenskom tlu u kaosu Drugog svjetskog rata. Nikada kao u to doba medenog mjeseca Jugoslavije i Zapada, nije se nacionalizam doimao jadnije u svoj punoći svoje moralne i intelektualne bijede.

Otvarale su se perspektive da Jugoslavija postane ugodno mjesto za život pa čak i kao jednopartijska, no ne više totalitarna, nego autoritarna država

Otvarale su se perspektive da Jugoslavija postane ugodno mjesto za život pa čak i kao jednopartijska, no ne više totalitarna, nego autoritarna država. Danas, kada su kriteriji sloboda i prava čovjeka i građana postavljeni strogo i neprikosnoveno i kada su nezamislivi izvan višepartijske demokracije, slobodnog tržišta i vladavine prava, jugoslavenska demokratizacija koju su izazvali sukob s Istokom i savezništvo sa Zapadom čini se kao gotovo cinična, demagoška, žalobno nedovoljna, nepotpuna, lažna... Kao iznuđen, taktički, očajnički ustupak jednog režima koji je bio u tako teškoj situaciji kod kuće i vani da nije imao izbora nego posegnuti čak i za davanjem stanovitih sloboda stanovništvu. Tako zapravo i jest bilo, ali ta je polovična demokratizacija bila toliko blagotvorna za jugoslavensko društvo da su njeni uzroci, pa i njena nedostatnost postali nebitni. Još manje su bili bitni motivi Tita i vrhuške u otvaranju tog procesa jer, kako smo već istakli, čitav proces koji je službenu inauguraciju doživio na Šestom kongresu milijunima je jugoslavenskih građana olakšao i zasigurno razvedrio svakodnevni život.

U konačnici samo to je bitno.

Utoliko zlokobnije će zvučati Titove riječi, izrečene dvadeset godina kasnije, prilikom smjenjivanja srpskih liberala, da se zapravo nikada nije slagao s politikom Šestog kongresa.

MOŽDANI UDAR U DAČI

Jasno, odnosi između komunističke Jugoslavije i demokratskog Zapada nisu bili idilični. Zapad je pokušavao uvući Jugoslaviju u dugoročnu stratešku vojnu suradnju, a Jugoslavija je na tu suradnju gledala kao na taktičku nuždu. Toga su bile svjesne obje strane što nije doprinosilo povjerenju. Visoka američka vojna delegacija na čelu s generalom Thomasom Handyjem je u jesen 1952. u beogradskom generalštabu vodila višednevne i mučne pregovore s generalom Pekom Dapčevićem i admiralom Josipom Černijem. Obje strane nisu jedna drugoj htjele otkriti svoje najvažnije vojne i obavještajne tajne. Pokazalo se da su vojno-strateška pitanja neodvojiva od političkih o čemu generali nisu bili ovlašteni donositi odluke. Naime, postalo je teško ili nemoguće produbljivati vojnu suradnju bez njenih jasno definiranih političkih okvira, a što se opet svodilo na pitanje je li napad na Jugoslaviju casus belli za Zapad i je li napad na Zapadnu Evropu casus belli za Jugoslaviju? Neovisno o svim diplomatskim kontaktima i uzajamno pruženim javnim i tajnim garancijama i neovisno o sovjetskoj prijetnji, ni jedna strana nije bila formalno obvezana na akciju ukoliko njen partner bude napadnut.

U međuvremenu je akutna opasnost od sovjetske invazije prošla što tada još nitko nije mogao znati, a Beograd, ako je takvo što i slutio, svakako nije htio da to nasluti i Zapad.

Bez otvaranja ruskih arhiva ostat će nepoznato je li i – ako jest – kada je Staljin odustao od invazije, kako na Jugoslaviju, tako i na čitavu Zapadnu Evropu? Ili je tek počeo pripreme? Ili uopće nije ni planirao invaziju? Zapadnu Evropu sigurno nije namjeravao napasti u prvim poslijeratnim godinama. Koliko se pak plašio američke invazije? Je li u svojoj sve većoj iracionalnosti krivo procjenjivao američke namjere pa na tome gradio strategiju preventivnog rata? Kako je na njegov stav prema vojnom rješenju jugoslavenskog pitanja utjecao početni uspjeh komunističkih snaga u Korejskom ratu? A kako odlučna američka protuofenziva i ishod toga rata?

Bez otvaranja ruskih arhiva ostat će nepoznato je li i – ako jest – kada je Staljin odustao od invazije, kako na Jugoslaviju, tako i na čitavu Zapadnu Evropu?

Grčko-jugoslavensko-turski trojni sporazum potpisan je u februaru 1953. Kako su Grčka i Turska bile članice Sjevernoatlantskog pakta tako je de facto i Jugoslavija na specifičan i zaobilazan način ušla u NATO. Sjevernoatlantski pakt sadrži klauzulu da napad na bilo koju zemlju članicu povlači za sobom akciju svih zemalja pakta. Konkretno, u slučaju izoliranog sovjetskog napada na Tursku, sve bi se članice NATO našle u ratnom stanju sa Sovjetskim Savezom, dakle i Sjedinjene Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Francuska i ostale, što bi praktično značilo početak Trećeg svjetskog rata. Veliku političku važnost Balkanskog pakta činio je tada i presedan da su ga sklopile jedna komunistička i dvije kapitalističke zemlje i da ideološke razlike i nacionalističko nasljeđe nisu smetnja za blisku političku i vojnu suradnju. Učešće Jugoslavije u Balkanskom paktu bilo je od vitalnog značaja za Zapad, naime obrana Bospora i Dardanela u slučaju sovjetske agresije na Tursku s bugarskog teritorija bila je nezamisliva bez jugoslavenskog udara na sovjetsko-bugarski desni bok.

Nekoliko dana nakon potpisivanja grčko-jugoslavensko-turskog sporazuma u svojoj dači u predgrađu Moskve umro je Josif Visarionovič Staljin.

TRIJUMF

U jeku grozničavih analiza posljedica Staljinove smrti koje su obavljali diplomatski, analitički i obavještajni eksperti u zapadnim metropolama i Beogradu, Tito je krenuo na svoj trijumfalni put u Veliku Britaniju. U staru vojnopomorsku velesilu putovao je školskim brodom Galeb u pratnji razarača Triglav i Biokovo. Tito je preko radijskog sustava Ratne mornarice bio u stalnom kontaktu s domovinom. U danima neposredno nakon Staljinove smrti s pažnjom se pratila smjena vlasti u Kremlju.

Legendarni Winston Churchill osobno je dočekao Tita na Keju Westminster. Čitave četvrti Londona između Temze i Ulice Downing bile su sablasno ispražnjene. Ipak neviđene mjere sigurnosti nisu umanjile Titov diplomatski i državnički trijumf. Demonstrirao je svoj znameniti aristokratski šarm i na večeri s kraljevskom obitelji u Palači Buckingham.

Churchill je kao nekadašnji učesnik Burskog rata cijenio Titovu hrabrost u Drugom svjetskom ratu. Kao državnik odan obrani Slobodnog svijeta prepoznao je u Titu važnog saveznika. Kao književnik i povjesničar morao je biti impresioniran nesvakidašnjom Titovom biografijom i Titom osobno: gajio je spram njega iskrene simpatije. Sa sebi svojstvenim osjećajem za dramatski trenutak javno je na svečanoj večeri dvaju delegacija izjavio:

– Ako naša saveznica Jugoslavija bude napadnuta, ginut ćemo zajedno s vama.

Jugoslavija je, barem u obliku jedne izjave dane u povišenom raspoloženju, dobila toliko željeno jamstvo da će sovjetska invazija izazvati i odlučnu vojnu reakciju zapadnih demokracija. Bitno je podsjetiti da je Jugoslavija sa svoje strane sustavno izbjegavala obvezati se javno i formalno da će stupiti u rat u slučaju sovjetske agresije na Zapadnu Evropu. Jugoslavija je dakle u martu 1953. u Londonu dobila najviše što je objektivno bilo moguće, bez vanjskopolitičkih koncesija i s vješto odmjerenim ustupcima u unutarnjoj politici. Na Churchillovu zdravicu Tito je odgovorio da formalni anglo-jugoslavenski vojni pakt nije ni potreban, jer da on svojim britanskim prijateljima vjeruje na riječ. Bio je to apogej jugoslavenske vanjske politike.

Zapadna štampa je spekulirala da bi SSRNJ u perspektivi mogao postati alternativa Savezu komunista. To su bile iluzije, ali ugodne iluzije koje su odražavale donedavno nezamislivu liberalnu atmosferu

Tiho raspuštanje seljačkih radnih zadruga krajem marta 1953. nije bilo rezultat zapadnog pritiska nego je u jugoslavenskom rukovodstvu, suočenom s potpunim krahom poljoprivrede i nepopravljivim političkim posljedicama na selu, zdrav razum konačno nadvladao doktrinarne tlapnje.

Na Zapadu je s pažnjom praćen Četvrti kongres Narodnog fronta koji je preimenovan u Socijalistički savez radnog naroda Jugoslavije. Očekivalo se da će ta masovna organizacija, koja je načelno mogla obuhvaćati i članstvo s različitim političkim stavovima, dobiti na značaju. Zapadna štampa je spekulirala da bi SSRNJ u perspektivi mogao postati alternativa Savezu komunista. To su bile iluzije, ali ugodne iluzije koje su odražavale donedavno nezamislivu liberalnu atmosferu. Đilas je na kongresu javno govorio o značaju individualnih sloboda. Psihološki je njegova politička evolucija tada već bila dovršena.

*Feljton je izvorno objavljen na e-novinama 2009. godine; nastaviće se