Da li je utešno
Poezija Ibrahima Hadžića svojom okrenutošću prirodi, bogatstvu jezika kojim govore sve, još uvek bar u glavama, zaraćene strane sa naših prostora, vraća nas u nekakvo osnovno stanje iz koga je uvek moguće započeti dijalog sa drugim a da taj drugi ne bude neprijatelj već nešto mnogo više, sugrađanin i čovek. Još jednom pokazuje Hadžić istinitost misli Miloša Crnjanskog da su svi (i sve) povezani neraskidivo i da je to ono dobro. Ibrahim Hadžić rođen je 1944. godine u Rožajama (Crna Gora). Gimnaziju je završio u Novom Pazaru, a istoriju umetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Objavio knjige pesama: Harfa vasiona (1970), Vežbanje osećanja (1973), Oformiti jedinstvenu životinju (1974), Vreli tragovi (1980), Na staklu zapisano (1987), Isti život (izabrane i nove pesme, 1988), Pesme i (1997), Hora (2000), Nepročitane i nove pesme (2006), knjigu proznih zapisa Zapisi i crte (1997), knjigu o rečima Rožajski rječnik (2003). Prevodi poeziju s ruskog jezika. Bavi se izučavanjem gljiva i noćnih leptira. Objavio tri knjige o gljivama. Živi u Beogradu (Dragoljub Stanković)
Razlistane istine i laži,
Razlistane tajne
Iz sitnih novinskih slogova.
Fabrike, doktorati, visoke škole.
Država laže narod.
I roditelji lažu svoju decu.
Lekari lažu na smrt
Bolesne pacijente.
I opšta laž o pobedama.
Sitničave laži o moćnicima.
Tajni arhivi, strogo pov.
Laži o miru.
Za iste uši istine i laži.
Istina je tiha i ćuti.
Ona je stidljiva.
Čeka svoje vreme,
U vremenu obično oslepi.
(1993)
Oceni
5
Prethodno ste ocenili ovu vest.