Godina smrti Rikarda Reiša
fernando pessoa

Photo: medium.com

Da li se pjesnik pretvara da je čovjek ili se čovjek pretvara da je pjesnik

U sobama nisu gorjela svjetla. Pažljivo je prolazio hodnikom da ne bi probudio one koji su već spavali, načas je usporio korak pred Marcendinim vratima, a zatim pošao dalje.

U sobi je bilo hladno i vlažno, tek nešto manje nego na obali rijeke. Naježio se kao da još uvijek promatra blijede brodove i sluša korake redarstvenika, te se upitao što bi se dogodilo da mu je odgovorio, Da, ima novosti, premda ne bi mogao reći više od toga, samo ponoviti, Ima novosti, ali ne i koje su i što znače. Kada se približio krevetu, primijetio je neku izbočinu pod pokrivačem, nešto se nalazilo ondje među plahtama, termofor, bilo je to odmah jasno, no da bi se u to uvjerio, stavio je ruku, još je topao, dobra je to djevojka, ta Lidija, sjetila se da mu ugrije postelju, naravno da to ne rade svim gostima, vjerojatno ove noći neće doći. Legao je, otvorio knjigu koja je stajala na noćnom ormariću, onu Herberta Quaina, prešao očima preko dvije stranice ne pridajući naročitu pažnju onome što je čitao, činilo se da su pronašli tri motiva za zločin, a svaki je bio dovoljan da se optuži osumnjičenoga koji je imao sve te motive, no osumnjičeni je, koristeći se pravom i ispunjavajući dužnu suradnju s pravdom, napomenuo da bi pravi motiv, u slučaju ako bi on bio zločinac, mogao biti i neki četvrti, ili peti, ili šesti, i isto tako dovoljan motiv, a objašnjenje zločina i njegovih motiva, možda, samo možda, moglo bi biti u povezanosti svih tih motiva, u njihovu recipročnome djelovanju, u učinku svakog od njih na ostale motive, u mogućem i više nego vjerojatnom poništenju ili izmjeni učinaka zbog drugih učinaka, a kada bi se stiglo do krajnjega rezultata, do smrti, još bi bilo potrebno provjeriti koji dio odgovornosti pripada žrtvi, odnosno, može li se ili ne može žrtva smatrati, moralno i zakonski, sedmim i na taj način možda konačnim motivom.

Osjećao se udobno, termofor mu je grijao stopala, mozak radio bez svjesne povezanosti s vanjskim svijetom, ispraznost štiva otežavala mu je kapke. Na trenutak je sklopio oči, a kada ih je otvorio, na rubu kreveta sjedio je Fernando Pessoa kao da je došao u posjet bolesniku, s istim onim odsutnim izrazom što ga je ostavio na nekim portretima, ruku prekriženih na desnoj nozi, glave malo nagnute prema naprijed, blijed. Odložio je knjigu između dva jastuka, Nisam vas očekivao u ovo doba, reče i prijateljski se nasmiješi kako se ne bi primijetilo nestrpljenje u njegovu glasu i dvosmislenost tih riječi, kako sve to zajedno zapravo znači, Niste danas trebali doći. Rekao je to samo zbog dva, premda dobra razloga, prvi je taj da mu se uglavnom razgovaralo o večeri provedenoj u kazalištu i o tome što mu se ondje dogodilo, ali ne s Femandom Pessoom, a drugi je razlog taj da bi se lako moglo dogoditi da u sobu uđe Lidija, ne bi, doduše, bilo opasnosti da ona počne vikati, Pomozite, ovdje je utvara, no mučilo ga je to što bi Fernando Pessoa mogao poželjeti ostati, iako to nije njegov običaj, skriven iza svoje nestalne nevidljivosti koja ovisi o raspoloženju i prilici, i prisustvovati tjelesnim i osjećajnim intimnostima, ništa ne bi bilo nemoguće, Bog, onaj koji je Bog, običava to raditi, ne može to ni izbjeći ako se nalazi svugdje, no na njega smo se već priviknuli. Zaigrao je na mušku solidarnost, Ne možemo dugo razgovarati, možda mi netko dođe u posjet, složit ćete se da bi to bilo nezgodno, Vi ne gubite vrijeme, još nisu prošla ni tri tjedna otkad ste došli, a već primate ugodne posjete, Ovisi o tome što se misli pod tim ugodne, to je jedna sluškinja u hotelu, Dragi moj Reise, vi koji ste estet, tako prisan sa svim božicama Olimpa, vi u svoju postelju primate jednu hotelsku sluškinju, sobaricu, a ja sam se već naviknuo, s divljenja vrijednom postojanošću, slušati o vašim Lidijama, Neerama, o Kloe,36 a sada ispadate zatočenikom jedne sluškinje, kakva li razočaranja, Ta se sluškinja zove Lidija, a ja nisam zatočenik, nisam čovjek u zatočeništvu, Ah, ah, dakle ta pjesnička pravda o kojoj se toliko govori ipak postoji, zanimljiva je to okolnost, toliko ste zazivali Lidiju, da je Lidija stigla, imali ste više sreće od Camoesa, on je, da bi imao Naterciju, morao izmisliti to ime, i na tome je ostao, Stiglo je ime Lidija, nije stigla žena, Nemojte biti nezahvalni, kako vi znate koja je to žena, ta Lidija iz vaših oda, ako prihvatimo da ona postoji, taj nemogući zbroj pasivnosti, mudra tišina i čist duh, Zapravo je neizvjesno, Toliko neizvjesno koliko i postojanje pjesnika koji je napisao ode, To sam ja, Dopustite mi da izrazim svoje sumnje, dragi Reise, vidim kako čitate detektivski roman s termoforom pod nogama, očekujući sluškinju koja će vam ugrijati ostalo, molim vas da se ne ljutite zbog okrutnosti jezika, i hoćete da ja povjerujem da je to čovjek koji je napisao Smireno promatrajući život na udaljenosti, vrijeme je da vas pitam gdje ste se nalazili kada ste gledali život na toj udaljenosti, Vi ste rekli da je pjesnik hinitelj, Ja to priznajem, to su pretpostavke koje nam izađu iz usta, a da ne znamo kakav smo put prešli da do njih stignemo, najgore je to što sam umro prije no što sam shvatio da li se pjesnik pretvara da je čovjek ili se čovjek pretvara da je pjesnik, Hiniti i pretvarati se nije isto, To je tvrdnja ili pitanje, Pitanje, Jasno da nije isto, ja sam tek hinio, a vi se pretvarate, ako želite saznati gdje je razlika, pročitajte me, a zatim ponovno pročitajte sebe, Ovim razgovorom vi mi spremate jednu noć s dobrom nesanicom, Možda će vaša Lidija ipak doći da vas uspava, po onome što sam čuo, sluškinje koje se posvećuju gospo-darima vrlo su pažljive, Čini mi se da u tom komentaru ima pakosti, Možda, Recite mi nešto, da lija hinim pjesnika ili čovjeka, Vaš slučaj, Reise, nema lijeka, vi se jednostavno pretvarate, to je hinjenje samoga sebe, i to više nema ništa zajedničko ni s čovjekom ni s pjesnikom, Nema mi pomoći, To je drugo pitanje, Da, Nema zato što vi i ne znate tko ste, A vi, jeste li to ikada saznali.

Ja se više ne računam, umro sam, ali ne brinite, bit će onih koji će me tumačiti, Možda sam se ja vratio u Portugal da bih saznao tko sam, Gluposti, dragi moj, djetinjarije, takve se zanesenosti mogu naći samo u mističnim romanima i na cestama koje vode u Damask, ne zaboravite da smo u Lisabonu, odavde ceste ne vode, Spava mi se, Ostavit ću vas da spavate, to je doista jedina stvar na kojoj vam zavidim, spavanje, samo idioti kažu da je san rođak smrti, rođak ili brat, ne sjećam se točno, Rođak, mislim, Nakon ovih ne baš ugodnih riječi, još uvijek želite da se vratim, Želim, nemam s kime razgovarati, To je dobar razlog, nema sumnje, Slušajte, učinite mi uslugu, ostavite vrata pritvorena, da ne moram ja ustajati po ovoj hladnoći, Još uvijek očekujete posjet, Nikad se ne zna, Fernando, nikad se ne zna.

Pola sata kasnije vrata su se otvorila. Drhteći od duga prelaženja stubama i hodnicima, Lidija se zavukla u postelju, zamotala se u pokrivač i upitala, Kako je bilo u kazalištu, a on reče istinu, Bilo je lijepo.

*Odlomak iz romana “Godina smrti Rikarda Reiša”, prevela s portugalskog Tanja Tarbuk

Oceni 5