Da slobodan medij preživi
Zašto XXZ
Generacije koje su odrastale u Srbiji tokom devedesetih i početkom dvehiljaditih godina najbolje su naučile jedno – da njihov rad ne vredi mnogo, da je svaki napor uzaludan, i da na kraju meseca (početak bi već bio nemoguća misija) skoro sigurno neće biti plaćeni, ma koliko se trudili i upinjali da sve obave na vreme i baš kako treba. Nesreća bi bila manja da taj princip funkcioniše i kada su u pitanju stanodavci i prodavci hrane, pa bi se zaposleni manje mučili ako bi, na primer, vlasniku stana na kraju meseca mogli da kažu: „Jebi ga, nema kirije,“ a da posle toga zadrže to krova nad glavom.
U nekim kolektivima se mladi ljudi ipak poštuju, ali je nevolja u tome što do novca nije uvek lako doći. Takav je, naravno, i XXZ magazin, koji ne daje samo slobodu, već i nešto novca da se u toj slobodi boravi. Tako je bar kada novca ima, a najveći problem je što finansije ne padaju s neba. U svetu u kojem su reklame unapred raspoređene, pa se tačno zna koliko od kolača kome pripada, a od novca koji se dobije od projekata ne ostane skoro ništa pošto se plate porezi i ostale dažbine, jedino što preostaje je zajednica. Ako je verovati Google analitici XXZ magazinu ne manjka čitalaca, budući da je 50 hiljada jedinstvenih korisnika sasvim dovoljno duša za format koji se ne bavi skandalima, spletkama i fizičkim atributima poznatih ličnosti. Dovoljno čitalaca, u to smo sigurni, znači dobru šansu za opstanak, ali ponekad, a posebno tokom leta, krajem godine, a ponekad i u proleće, ne izgleda tako.
XXZ magazin je trenutak kada je postalo moguće da drugima koji se od većine razlikuju na bilo koji način, kroz ono što radim, jednostavno kažem: „U redu je, postojimo i kad smo drugačiji.“ Pritisnuti od mase verovali su da su sami, i da o sebi mogu da čitaju samo kao o onima koji su „izopačeni.“ I svi činioci su bili protiv njih: od religijskih do onih najprostijih, navodno ljudskih. Naviknuti da učestvuju u aktivnostima koje nisu deo njih, nepodmirenih želja, mnogi su već skoro odustali. XXZ magazin je, svakako i više od toga, i verujem da je to više nego dovoljan razlog za opstanak.
Medijski sadržaji, a posebno oni alternativni su nakon uspona interneta postali nešto što se doživljava kao besplatna roba, ali iza njih obično stoje ljudi i procesi koji koštaju. Upravo zbog toga ovo nije apel, niti vapaj, već glas razuma čija je jedina funkcija da podvuče da je bez učešća zajednice kraj više nego izvestan.
Milan Živanović
Do what you love and...?
„Radi ono što voliš i nećeš morati da radiš do kraja života“, kaže umotvorina koju često viđamo na internetu. Ili „Neka te ubije ono što voliš“, tačnije „Find what you love and let it kill you“, kako je rekao Charles Bukowski, s tim da, naravno, nije on to rekao, ali je jako zgodno kad citat ima i svog autora, po mogućstvu boemski razbarušenog.
Kada u Srbiji radite ono što volite, idealna maksima bila bi „Radi ono što voliš i pusti da te to ubije“. Ubiće te i ono što ne voliš, pa neka ti bar bude zabavno dok traje. Jer, dok radiš ono što ne voliš, mnogo energije ulažeš u kukanje ili pak u ubeđivanje sebe i drugih da obožavaš svoj posao.
Srećom, mi u XXZ magazinu nemamo tih problema. Volimo ono što radimo i... Jasno vam je. Iako uvek postoji nada da ćemo uspeti i da nas ono što volimo neće dokrajčiti.
Ideja o XXZ magazinu nastala je pre tri godine, kada su spolja i iznutra sistematski ubijane e-novine na kraju i ugašene. Umorni od konstantnih problema, sabotera, neprijatelja i tužbi, rešili smo da stvorimo medij u čijem ćemo kreiranju uživati, koji će biti odraz svega onoga što volimo, što nas čini srećnim, ali i ljutim, besnim, nervoznim, tužnim. Ne podrazumeva to okretanje glave i bežanje od problema i dnevne politike, već odbijanje učestvovanja u nečemu što se nameće kao dnevna politika i gorući problem koji već više od tri decenije ne može da se reši. U duhu poslovica, jedna španska bi rekla „voda koja je već protekla mlin ne okreće“. Ne može se stalno raditi jedno te isto i očekivati drugačiji rezultati. Zaključak koji ne zahteva visoku inteligenciju, ali i greška koja se konstantno ponavlja 30 godina. Najpre je bilo deset i to je već zvučalo strašno. Onda je vremenom preovladala fraza „već 20 godina...“, da bismo danas polako ulazili u četvrtu deceniju ponavljanja sopstvenih grešaka i poraza, usisani u dnevnopolitički cirkus.
Zato smo, podjednako vođeni i instinktom i razumom, 2016. godine odlučili da stvorimo medij za koji ćemo raditi iz zadovoljstva, gde će glavni pokretač biti ljubav, a ne grč u želucu. Takva odluka nije nametnuta, već je bila rezultat opšteg raspoloženja, kolektivnog osećanja u redakciji.
Ispostavilo se da takvo osećanje ne deli samo nekolicina nas, već i čitaoci širom planete. Iz dana u dan, iz godine u godinu čitanost našeg magazina raste i to je tek jedan pokazatelj da radimo pravu stvar. Mnogo bitniji je onaj zašto se čitaoci vraćaju našem portalu i temama kojima se bavimo. Niko ne dolazi ovde po dozu senzacionalizma, tračeva, crne hronike ili crne žuči. Niko ovde ne čita samo naslove, niti isključivo gleda slike (mada su fantastične, kao i prelom). Ovde se dolazi po „ceo paket“ i potvrđuje ono osećanje da nismo sami, koliko god se činilo da jesmo.
Samim tim, i ideja koja je pokrenula XXZ magazin i koja ga svakodnevno održava veća je od svakog od nas. Često je akcija mnogo važnija od reakcije. A XXZ je upravo to – akcija, borba, vera da će vremena biti bolja ako mi budemo bolji.
Ukoliko nas to ubije, imali smo se rašta i roditi. Ali opcija opstanka ne uprkos svemu, već baš zbog svega navedenog mnogo primamljivije i logičnije zvuči.
Sandra Dančetović