Plameni pozdravi: Reprezentativni portret detinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji (1)
Juogo 29 B

Photo: Jože Gal

Da sva deca sveta budu radosna i srećna kao deca Jugoslavije

Alternativni tekst

Učenice prave igračke od tekstila, Niš, Srbija, 1962 (album br. 984, poklon Osnovne škole 'Maršal Tito' iz Niša)

Photo: Muzej istorije Jugoslavije

Sredinom 2011. godine, Katarina Živanović, tadašnja direktorka Muzeja istorije Jugoslavije u Beogradu, pozvala me je da pogledam fotografske albume koje je Josip Broz Tito dobijao od građana Jugoslavije tokom više od tri decenije koliko je bio predsednik i neprikosnoveni lider ove zemlje. Ovi albumi dugo su bili najmanje korišćen, obrađen i prikazivan deo arhive Muzeja, pa je namera koja je stajala iza ovakvog poziva bila da se upravo kroz saradnju sa savremenim umetnicima i ovaj deo kolekcije istraži, obradi i prezentuje publici.

U kolekciji Muzeja Jugoslavije nalazi se oko 2.300 albuma – poklona predsedniku Titu. Većina njih su albumi sa fotografijama, mada ima i nekoliko stotina onih u kojima se nalaze samo crteži, literarni sastavi, novinski isečci, urbanistički planovi, diplome, priznanja. Albume su decenijama slale zvanične ustanove, institucije, gradovi, opštine, sportska i umetnička društva, ali ima i onih koji su stizali od pojedinaca širom nekadašnje države. Među njima se nalazi 260 albuma sa fotografijama koji su Titu stigli od i u ime jugoslovenske dece  - iz osnovnih škola, pionirskih organizacija i ostalih dečjih ustanova širom Jugoslavije, i upravo su oni postali okosnica našeg istraživanja.

Jedan od prvih albuma koji se preda mnom našao bio je onaj koji je Tito dobio za rođendan 1951. godine. Album šalju učenice I doma u privredi, devojčice uzrasta  između 14 i 18 godina. Iz posvete saznajemo da ih je većina ratna siročad ili da potiču iz izuzetno siromašnih porodica. Devojčice žele da kroz fotografije prikažu Titu svoj novi život u školi gde se svi o njima brinu kao da su im roditelji. To je ono što im je obezbedila nova socijalistička država i, naravno, sam Tito. Uz rođendanske čestitke, učenice I doma u privredi u Beogradu šalju Titu “plamene pozdrave”. I ne šalju mu “plamene pozdrave” samo one 1951. godine. Ova sintagma, iako ne toliko često, pojavljuje se u posvetama albuma koji stižu iz različitih republika i u različitim decenijama. Jednom se čak pojavljuje i kao velika parola na svečanoj tribini postavljenoj u hrvatskom gradu Varaždinu povodom prolaska Štafete mladosti kroz taj grad.

Kakav je to bio sistem u kome se od dece očekivalo da šalju plamene pozdrave predsedniku? Kakva je mogla da bude budućnost takve zemlje, takvog sistema? I, da li je to zaista jedina slika te zemlje? Ili su postojale različite paradigme koje su u “zemlji socijalizma sa ljudskim likom” nesmetano funkcionisale jedna kraj druge? Kako se sećamo svog detinjstva, zemlje u kojoj smo odrastali? Kakva je ta zemlja (zaista) bila? I, šta ona znači danas, ako uopšte možemo da mislimo o zemlji van ideja o teritoriji i naciji? Od ovih pitanja započinje rad na projektu Plameni pozdravi, sa jasnom svešću da on ni na jedno od njih ne može da da potpun, još manje za sve zadovoljavajući odgovor.

Naš prvi zadatak je učenje

Kao i većina poklona koji se danas čuvaju u Muzeju istorije Jugoslavije, i ovi albumi - pokloni, Titu najčešće stižu povodom 25. maja - datuma kada se obeležavao njegov rođendan i Dan mladosti. Od samog početka, albumi prate ustaljenu dramaturgiju koja se, sa manjom ili većom pravilnošću, ponavlja od jednog do drugog, iz godine u godinu. Tako album gotovo uvek počinje posvetom ili rođendanskom čestitkom predsedniku, potom slede fotografije institucije koja šalje album, grupne fotografije nastavnika i učenika (u slučaju kada je pošiljaoc škola), a onda se nižu fotografije aktivnosti, časova, priredbi, sportskih takmičenja. Fotografije najčešće prate kratki tekstovi koji opisuju prikazanu scenu. Ponekad su u formi parole (“Naš prvi zadatak je učenje”), ali neretko poprimaju i mnogo topliji, ličniji način obraćanja (“Napušteno igralište – mi smo u šetnji” ili “Posle vazduha prija dobar ručak”). Marljivo kreirani, ovi albumi svakako predstavljaju reprezentativnu sliku institucionalnog odrastanja u Jugoslaviji nakon Drugog svetskog rata. Fotografije su upućene predsedniku, pravljene su za njegov pogled, pažnju i procenu. Ali, oni imaju i karakter mnogo intimnijeg objekta - porodičnog fotografskog albuma koji se šalje ocu s očekivanjem da će ih On, u mirnim večerima, prelistavati zadovoljno se smeškajući nad slikama svoje dece.

 

Pionirsko pozorište, Rijeka, Hrvatska, 1955 (album br. 1990, poklon pionira grada Rijeke)

Photo: Muzej istorije Jugoslavije

Iako reprezentativni dokumenti jednog vremena, ono što ove fotografije izdvaja od hiljada drugih koje se danas čuvaju u Muzeju istorije Jugoslavije, ali i u ostalim arhivama širom nekadašnje zajedničke zemlje, jeste što su njihovi autori u najvećem broju slučajeva anonimni amateri, školsko osoblje, nastavnici tehničkog obrazovanja i - sama deca. U Jugoslaviji je, naime, većina škola među nebrojenim vannastavnim aktivnostima imala i fotografske sekcije, pa je veoma verovatno da su dobar deo fotografija u ovim albumima napravili upravo učenici, članovi ovih sekcija (1).Tako fotografije ne predstavljaju samo institucionalni svet detinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji, već institucionalni svet dece viđen iz vizure dece. Moguće je, dakle, pretpostaviti da su, iako pod budnim okom nastavnika koji su (verovatno) bili zaduženi za osmišljavanje i konačni izgled albuma, sama deca imala deo odgovornosti u odlučivanju na koji će se način prikazati svom neprikosnovenom lideru u što boljem svetlu – svoj rad, marljivost, kreativnost, snagu, snalažljivost, zajedništvo, uspehe. Pokazuju mu kako se igraju, uče, rade, maštaju o budućnosti. Oni su graditelji socijalizma, mira i bratstva među svim ljudima. Veruju u pravdu i slobodu, žive u slobodnoj zemlji za koju su pali i koju su im stvorili heroji, u kojoj je “lepo biti mlad”. Oni su i pioniri, pevaju u horovima, marširaju na paradama. Čak i oni rođeni u Jugoslaviji u poslednjim godinama Titovog života, oni koji ovakve albume nikada nisu niti pravili niti slali, prepoznaće većinu scena na fotografijama. To je za nekadašnjeg Jugoslovena rođenog do početka osamdesetih godina prošlog veka prepoznatljiv svet, svet njegovog ili njenog detinjstva koje se odvijalo u školi, po raznoraznim sekcijama, izletima, posetama značajnim mestima iz narodnooslobodilačke borbe, po dečjim letovalištima širom nekadašnje zajedničke zemlje. Prepoznatljivi svet dečje vere u ostvarivost obećanja koje vam stariji daju za budućnost.

 

Prijem u pionire, Prnjavor 1964. godine

Photo: Muzej istorije Jugoslavije

Nakon početka raspada Jugoslavije, ideologija jugoslovenskog socijalizma odbačena je kao laž u kojoj su narodi te zemlje decenijama držani kao u tamnici. Reprezentativne fotografije detinjstva koje se, između ostalog, nalaze i u albumima koji su slati Titu, percipirane su kao dokaz ideologizacije dece od najranijeg uzrasta u jednom mračnom, totalitarnom, komunističkom režimu. Nastajale su nove države, nova društvena uređenja, a Jugosloveni sa ovakvih i sličnih fotografija morali su da shvate da su odrastali u laži i da počnu da prihvataju naizgled nove vrednosti tog slobodnog sveta u koji su ulazili - da budu radni, pošteni, marljivi, da neguju solidarnost i zajedništvo, brinu o prirodi, svoje slobodno vreme ulažu u zajednicu.

Kao da sve to nikada nisu znali, kao da tome nikada nisu učeni u toj zemlji koja je nestajala, kao da čak i mnoge fotografije koje se nalaze i u ovim albumima slatim Titu ne dokazuju suprotno. Lično iskustvo građana nekadašnje Jugoslavije prokazano je kao isključivo obeleženo totalitarnim režimom kulta ličnosti, dok se zaboravilo na svaki modernizatorski, emancipatorski segment države koja se raspadala i nasilno zaboravljala. Titov portret na svakom zidu školske učionice i prilično bizarni sletovi kojima se obeležavao njegov rođendan zasenile su svaki drugi segment društvenosti, obrazovanja, svakodnevice jugoslovenske dece, jugoslovenskog društva. 

Ipak, ovim i sličnim fotografijama, dokumentima, modelima i praksama koje su sprovođene u socijalističkoj Jugoslaviji danas se mnogi vraćaju ponovo ih ispitujući. Čini se ne zato što je nostalgija za prošlim vremenom toliko jaka, već pre zbog toga što je sadašnjost toliko bezidejna, pogrešna, loša. Verovatno i ne da bi se samo našla tačka preloma od koje je sve krenulo naopako, već pre da bi se potražila ona pitanja o mogućem uređenju jednog pravednijeg društva na koja nikada nisu dati adekvatni odgovori. Ne da bi se pronašla izgubljena socijalistička utopija, već da bi se povratila mogućnost razmišljanja o pozitivnoj budućnosti u današnjem društvu.

Ponovno propitivanje SFRJ kroz prizmu konstrukcije socijalističkog detinjstva

 

Za rođendan drugu Titu: Pioniri u Ljubljani za Dan mladosti 1961. godine

Photo: Jože Gal

Sa ovakvom namerom je započeto i istraživanje arhivskih fotografskih materijala kroz projekat Plameni pozdravi, i to onog materijala koji se odnosi na konstrukciju detinjstva, budući da su pre svega deca oni u koje društvo investira svoju ideju budućnosti. Činilo nam se da je upravo slika institucionalnog detinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji ono mesto gde se može videti kakva je ta zemlja želela i pokušavala da bude. Ali, čini nam se ne samo Jugoslavija, već i svet nakon Drugog svetskog rata. I šta ni jedno ni drugo nisu uspeli da postanu.

Projekat Plameni pozdravi zamišljen je kao ponovno propitivanje socijalističke Jugoslavije - njene strukture, karaktera i nasleđa, kroz prizmu konstrukcije socijalističkog detinjstva, onog koje se otkriva na fotografijama iz albuma slatim Titu. Prvi segment projekta - izložba Plameni pozdravi koja je održana u Muzeju istorije Jugoslavije tokom marta i aprila 2015. godine predstavila je radove devet umetnika sa prostora nekadašnje Jugoslavije. Njihovi radovi nastajali su ili kroz istraživanje arhivskih materijala Muzeja ili su na izložbi postavljeni u direktni dijalog sa tom arhivom, ispitujući karakter i sadržaj ovih slika u današnjem momentu. Drugi segment projekta uključuje istoričare, antropologe, kulturologe, istoričare umetnosti i književnike iz ovog regiona čiji tekstovi s jedne strane daju neophodni istorijski kontekst razmišljanju o detinjstvu u socijalističkoj Jugoslaviji, dok s druge nude drugačiji pogled na nasleđe socijalističke Jugoslavije od uobičajenog, binarnog pojednostavljivanja na koje se prečesto nailazi u radovima koji se bave ovom temom. Svi ovi autori svojim radovima i razmišljanjima na dragoceni način doprinose umetničkom istraživanju arhivskih materijala koje stoji u osnovi projekta Plameni pozdravi, otvarajući polje za neko novo i drugačije čitanje i promišljanje socijalističke Jugoslavije. 

 

Učenici prave nastavna sredstva, Begejci, Srbija, 1961. godine (album br. 1139, poklon osnovne škole u Begejcima)

Photo: Muzej istorije Jugoslavije

I na kraju, projekat Plameni pozdravi plod je intenzivne saradnje između autora projekta i Muzeja Jugoslavije. Poziv za rad na projektu stigao je od direktorke Katarine Živanović, dok je sam projekat realizovan nakon dolaska Nede Knežević na to mesto, koja je nastavila da nam pruža bezrezervnu podršku tokom istraživanja i rada. Kada smo projekat započinjali 2011. godine najveći deo fotografske kolekcije albuma bio je i dalje nedigitalizovan, dok je do kraja 2014. godine čitava kolekcija postala javno dostupna istraživačima i najširoj javnosti u elektronskoj formi pre svega zahvaljujući ogromnim zalaganjima kustosa muzeja Radovana Cukića i njegovih kolega.

U nekoj drugoj sredini možda ne bi bilo nužno naglašaviti sve ove činjenice, ali danas u Srbiji saradnja između institucija kulture i savremenih umetnika nije dovoljno česta pojava, a kada je i ima inicijativa za takvu saradnju pre svega dolazi od umetnika, retko kada od institucije.  Tokom tri godine istraživanja i rada na projektu, kustosi Muzeja Jugoslavije velikodušno su ulagali svoje vreme i znanje u projekat, provodeći sa nama dane u sortiranju materijala, istraživanju i razgovorima. Bez ovakve vrste saradnje, koju Muzej Jugoslavije nastavlja da promoviše i neguje, projekat Plameni pozdravi ne bi bio moguć.

(1) Samo se u nekoliko albuma na kraju, kao u impresumu, pojavljuju imena autora, i u tim slučajevima su to uvek učenici. Ipak, iako nemoguće dokazati, po određenim tehničkim karakteristikama samih fotografija, kao i po insistiranju na fotografijama na kojima se prikazuju učenici dok učestvuju u fotografskim sekcijama, moguće je zaključiti da su autori velikog broja fotografija deca.

Razgovor Dubravke Ugrešić i Ane Adamović: Amsterdam - Beograd, april 2015.

Dubravka Ugrešić: Komunizam su, prema općem uvjerenju, imali Rusi, a mi, Jugoslaveni, mi smo imali socijalizam

Photo: voxfeminae.net

Ana Adamović: U vašem eseju Početnica za nepismene naišla sam na sledeće rečenice: “Godine 1991, kada se raspadala Jugoslavija i kada je započeo rat koji će efikasno dovršiti njezin raspad, u mojim rukama slučajno se našla početnica koja je prema godini izdanja (1957), lako mogla biti i moja. Listanje početnice duboko me je uzbudilo. Preda mnom su najednom iskrsla dva svijeta: davnašnji, zaboravljeni svijet početnice, koji je obećavao sretnu budućnost, i drugi, zbiljski, sadašnji, koji je tu budućnost brutalno osporavao.” Šta je, po Vama, bila socijalistička utopija? Kakva je ta budućnost trebala da bude i da li je ikada bila moguća?

Dubravka Ugrešić: U cijeloj priči oko socijalističke utopije uvijek se izostavlja jedna važna činjenica: sam završetak Drugog svjetskog rata. To je trenutak koji mi teško možemo zamisliti. Nakon četiri godine straha, istrebljenja, kaosa, uništenja, nakon holokausta u kojem je pobijeno šest milijuna Židova, nakon još mnogih milijuna sveukupno izginulih ljudi - dolazi bolji svijet, život u miru. Mislim da je ta vjera u bolju budućnost, dakle, naprosto budućnost bez rata, dala nevjerojatan energetski potisak svima i svugdje. Uostalom, popularni jugoslavenski partizanski filmovi dugo su u Jugoslavenima utvrđivali vjeru da se fašizam više nikada neće ponoviti, dok, usput rečeno, filmova koji bi utvrđivali vjeru da će doći komunizam baš i nije bilo. Jugoslavija je bila na strani pobjednika, što je za samopouzdanje malog i nevažnog igrača na evropskoj karti bilo neobično važno. Simbol novoga vremena bili su pobjednici - Tito i partizani. Zašto kažem Tito i partizani?

Zato što mi se čini da je taj mitologem urastao u “jugoslavenski identitet” daleko snažnije od mitologema komunizma, što govori da je antifašistička strana jugoslavenske priče bila daleko jača od komunističke. Uostalom, tada je malo tko upotrebljavao riječ komunizam. Čak i članovi komunističke partije upotrebljavali su riječ socijalizam. Jer komunizam su, prema općem uvjerenju, imali Rusi, a mi, Jugoslaveni, mi smo imali socijalizam. Ja, koja sam provela u Sovjetskom Savezu jednu studijsku godinu, sklona sam da vjerujem u tu tezu. Unazad dvadesetak godina, otkada su mnogi bivši Jugoslaveni počeli patiti od sindroma lažnoga sjećanja (false memory syndrom), stvari su se preokrenule. Otada pa naovamo svi govore o komunizmu, o Titovoj diktaturi, komunističkoj represiji i slično. Zašto? Zar samo zato što su ljudi najednom otkrili istinu? Ne, već čini se zato što bi svi htjeli navući stvari na svoj ideološki mlin: većina Hrvata rat koji se odigrao prije dvadesetak godina u bivšoj Jugoslaviji doživljava kao svoju herojsku borbu protiv komunizma - jugoslavenstva - srpske agresije (jer samo su Srbi, zna se, bili komunjare, jugoslavenčine i agresori). Srbi stvari navlače na svoj mlin, pa je za većinu Srba Tito prije svega Hrvat, a onda zlotvor i komunjara, koji je jadnim Srbima prenio virus komunizma. Tako ispada da se Hrvati i Srbi nisu ustvari borili za slobodu pljačke komunističkih dobara i restauraciju ustaštva i četništva, nego, gle - protiv komunizma!

 

Zastavice za dragog gosta: Pioniri na dočeku etiopskog cara Haila Selasija Ljubljani

Photo: Jože Gal

Da su se Jugoslaveni ikada zaista borili protiv komunizma, onda bi o tome postojali nekakvi dokazi. Bogatu dokumentaciju o svojoj borbi protiv komunizma imaju Rusi, Poljaci, Česi, Mađari. Tamo je postojala dugogodišnja kultura otpora, kulturni i politički underground, što dokazuju tisuće ispisanih stranica, filmovi, izložbe, knjige, svjedočanstva. U Jugoslaviji nije postojalo ništa slično, jedva dva ili tri imena koja se ponosno ističu već godinama, Đilas, Mihajlov, nekoliko zabranjenih filmova i knjiga... Dakle, ili je jugoslavenski komunizam bio najrepresivniji na svijetu, ili represija nije bilo, ili ih je bilo, ali su Jugoslaveni, za razliku od Rusa, Mađara, Poljaka, Čeha bili teške političke kukavice i kompromiseri? Što je, dakle, od svega toga istina? I gdje su ti novi povjesničari, koji će mladim generacijama ostaviti koliko toliko uvjerljivu i provjerljivu sliku života u Jugoslaviji?!

Ali vratimo se budućnosti (dobro zvuči, zar ne, povratak u budućnost!?)... Od nevjerojatnog potiska budućnosne energije koju su proizvele činjenice da je završen Drugi svjetski rat, te da je Jugoslavija bila na strani pobjednika (da, s velikim brojem žrtava!), kao i činjenice da se Jugoslavija ubrzo nakon rata izvukla i iz smrtonosnog zagrljaja sa Staljinom (ponovo uz žrtve!), potisak je dala i sama ideologija socijalizma – sve to zajedno hranilo je budućnosni entuzijazam. Naime, socijalistička svakidašnjica svakoga je dana zaista bila bolja (toga se već i ja sjećam!): većina ljudi je živjela sve bolje, ljudi su se školovali, počeli su putovati, graditi kuće, ceste, tvornice, ljudi su kupovali svoje prve frižidere, prve automobile, prve televizore... Život je, baš kao u mnogim zapadno-evropskim zemljama, bio svakim danom sve bolji. A onda je u jednom trenutku počela stagnacija...

Ana Adamović: Kako vidite odnos post-jugoslovenskih društava prema ideji budućnosti? I, s tim u vezi, odnos prema budućnosti današnjih, navodno, post-ideoloških društava? Da li nam je uopšte i potrebna ideja utopije ili je možda vreme da se budućnost i nova društvenost misli u nekim novim okvirima?

Jedno jednostavno pitanje bilo bi: kakvu su zemlju ljudi i njihovi predstavnici

srušili i kakve su zemlje izgradili. Je li to što su izgradili vrijedilo tolikog broja

uništenih života? A onda slijedi i pitanje: a što su to ljudi izgradili na mjestu

stare Jugoslavije? Mislim da se upravo zbog takvih i sličnih pitanja Jugoslavija

i jugo-nostalgija doživljavaju kao “minsko polje” , koje treba izbjeći ili ga čak

ograditi visokom bodljikavom žicom.
 

Dubravka Ugrešić: Mislim da danas nema ideje o budućnosti. Uzbudljiva budućnost postoji, pretpostavljam, u znanosti, u medicini, arhitekturi i sličnim naukama, ali je posve iščezla s horizonta političkih ideja. I to se ne odnosi samo na post-jugoslavenska društva. Nekome je stalo da tako bude. Sada kada je sva vlast u rukama nekolicine ljudi, oni će činiti sve da nas uvjere da je baš ovaj najbolji od svih svjetova. Meni je u post-jugoslavenskim društvima zanimljiva činjenica da svi potiču religijsku utopiju, nitko nema ništa protiv nje, štoviše. Riječ utopija odnosi se na zamišljeno mjesto gdje se primjenjuju savršeni zakoni, socijalni uvjeti i upravljanje; »utopija« je već samo zamišljanje društvenoga uređenja koje bi trebalo biti bolje od postojećega. Otkud najednom taj oprez i nevoljkost prema samom pokušaju razmišljanja o drugačijem i boljem svijetu?!

 

Slobodni demokratski izbori: Pioniri glasaju za predsednika odeljenske zajednice, Ljubljana 1957.

Photo: Jože Gal

Mene, na primjer, svaki pokušaj zamišljanja pravednije uređenih svjetova intelektualno i emocionalno uzbuđuje, od “Avatara” do novih majmunskih filmova. Sudeći prema tim filmovima, ispada da su razmišljanja o uređenju društvene zajednice svojstvenija orangutanima nego ljudima. Hajde da se zapitamo što nude religijski ideološki sistemi koji su u post-jugoslavenskim društvima postali paralelna vlast? Umjesto crvene zvijezde ili slike Tita na ulazu u hrvatske bolnice i mnoge druge institucije stoji katolički križ.
Što nudi crkva? Realnost ili utopiju? Nije li, uostalom, Franjo Tuđman proglasio Hrvatsku rajem na zemlji? Što je on ponudio naglo demokratiziranim Hrvatima: realnost ili utopiju? Kako to da su se - umjesto gradnje zajedničke socijalističke budućnosti (za koju se ispostavilo da je »utopija«) - svi post-Jugoslaveni radije opredijelili za život nakon smrti, u raju!? Sve u svemu, nove postjugoslavenske “demokratske” vlasti izdašno podupiru crkvu kao svoj prateći ideološki pogon baš kao da poručuju: mi smo vas opljačkali, pretvorili smo vas u svoje roblje, I dalje ćemo vas pljačkati, za vas budućnosti nema, ali zato vam je tu crkva, ona vam garantira budućnost nakon smrti, ona prodaje ulaznice za raj.

Ana Adamović: Da li je nostalgija ružna reč, retrogradni osećaj privilegovanih i dokonih, kič, ili može imati emancipatorski kapacitet dovođenjem u pitanje priznatih istina današnjeg trenutka?

Alternativni tekst

Učenici sređuju svoju učionicu, Novi Sad, Srbija, 1961. (album br. 2167, poklon kolektiva Osnovne škole 'Đorđe Natošević' iz Novog Sada)

Photo: Muzej istorije Jugoslavije

Dubravka Ugrešić: Nostalgija je riječ čije značenje konstantno izmiče. Nostalgija nema svoga cilja, teško ju je zauzdati, upotrijebiti, iskoristiti, osim toga, ona je najčešće nepouzdani vodič. Hajde da zamislimo da ste nostalgični prema određenom trenutku u svome privatnom životu, ili kolektivnom životu, i da je neki Komičar na nebesima odlučio da ispunjava sve vaše želje. Mislim da bi se sve ponovilo kao farsa. Teško je zamisliti potpunu rekonstrukciju trenutka i zadovoljenje, odnosno poništenje nostalgije. Međutim, da, taj nejasni, neuhvatljivi osjećaj može nagnati ljude na istraživanje prošlih trenutkaka i može imati emancipatorsku snagu.
Nostalgični interes za određeno razdoblje može se pojaviti kada to razdoblje nije pravilno “pokopano”, i to se dogodilo s Jugoslavijom: nove vlasti nisu dale ljudima vremena da tuguju zbog toga što odlaze iz stare kuće, da se vesele što odlaze, da pokupe svoje stvari i da odluče što će ponijeti sa sobom. Sve je bilo brutalno, krvavo i kriminalno, i to traje sve do danas.

Ana Adamović: A šta je sa jugonostalgijom? I zašto mislite da se, kada je o Jugoslaviji reč, gotovo uvek govori o drugoj Jugoslaviji, a nekako se zanemaruje jugoslovenska ideja prisutna od XIX veka.

Dubravka Ugrešić: Dok god povjesničari, sociolozi, antropolozi, umjetnici i politolozi ne obave “ritual pokopa” kako treba, dotle će već sam spomen Jugoslavije izazivati jake emocionalne reakcije, pozitivne ili negativne. Međutim, teško je da leš može očekivati dostojan pokop od strane svojih ubojica. A “jugoslavenska ideja” se ne spominje jer sama riječ »ideja« implicira da je njezina realizacija uvijek (i ponovo) moguća.

Ana Adamović: Da li se mi danas sećamo realne zemlje koja je postojala i zvala se Jugoslavija, pa se na najnasilniji mogući način raspala, ili zaparavo mislimo neku imaginarnu Jugoslaviju?

Dubravka Ugrešić: Ne zaboravite, riječ jugonostalgija smislili su mediji i koristili je kao oblik političke optužbe, osobito u Hrvatskoj. Biti optužen kao jugonostalgičar značilo je biti neprijatelj novih režima. Jugoslavija postaje sve imaginarnija, i tu ste u pravu, naprosto zato jer nema jake intelektualne energije koja bi usmjerila strukovne ljude (povjesničare, sociologe, kulturologe itd.) da se pozabave jugoslavenskim razdobljem. Zašto? Možda i zato što se ljudi boje pitanja i odgovora.

Jedno jednostavno pitanje bilo bi: kakvu su zemlju ljudi i njihovi predstavnici srušili i kakve su zemlje izgradili. Je li to što su izgradili vrijedilo tolikog broja uništenih života? A onda slijedi i pitanje: a što su to ljudi izgradili na mjestu stare Jugoslavije? Mislim da se upravo zbog takvih i sličnih pitanja Jugoslavija i jugo-nostalgija doživljavaju kao “minsko polje” , koje treba izbjeći ili ga čak ograditi visokom bodljikavom žicom. U Hrvatskoj je ta vrsta moralnoga straha, odbijanja suočenja i dalje na snazi. Jugo-nostalgija je zabranjena, ali zato ustaška nostalgija cvjeta i našla je mnoge oblike zadovoljenja: od suvenira, insignija, uniformi, nacističkih pozdrava, Pavelićevih slika, Thompsona, političara i političkih namigivanja u pravcu NDH. Isto se, pretpostavljam, događa u Srbiji: četnička nostalgija je dobrodošla, jugonostalgija nije.

Ana Adamović: Nedavno sam naišla na podatak da je Koča Popović bio kreator Prvomajske parade 1949. godine u Beogradu, one na kojoj je snimljena fotografija nad kojom vršite intervenciju. Zašto intervencija i zašto baš na toj fotografiji? Zašto taj dečji postupak docrtavanja, bojenja, popunjavanja, domišljavanja i domaštavanja i to baš na ovoj slici?

Igranje bojicama Dubravke Ugrešić

Photo: Montaža/Dubravka Ugrešić

Dubravka Ugrešić: Ta fotografija ima nadrealističku začudnost (baš kao da je sam Koča Popović stajao iza kamere!). Svi moji strani prijatelji, koji nikada nisu vidjeli prvomajsku paradu, misle da je ta fotografija nadrealistička montaža. Meni je ta fotografija izuzetno draga zbog dvosmislenosti: zapravo prizor na fotografiji svu ozbiljnost prvomajske parade pretvara u farsu. Ljudi u uniformama salutiraju Cipeli, simbolu. S druge strane, u fotografiji je sadržana vjera, simbolična i/ili stvarna: ljudi iskazuju poštovanje prema radu, prema majstorima-postolarima, prema radnicima. Ima i jedna divna engleska nursery rhyme, koju jako volim, There was an old woman who lived in a shoe... I ta pjesmica je utkana u značenjsko polje moga izbora.

I na kraju bojanke, crtanke, i slične tehnike spadaju u dječje tehnike, te koje smo učili u ranom djetinjstvu ili u prvim školskim danima. Intervencijama na motivu koji se ponavlja, cipeli, htjela sam ostati u okviru dječjih tehnika, tih koje su predviđene za vježbu, za razvijanje likovnih vještina u malom crtaču. U taj moj izbor nadalje je ugrađena i moja fascinacija onime što ne pripada meni, nego vremenu u kojem sam se rodila (u vrijeme kada je ta fotografija snimljena imala sam tek mjesec dana!). To je vrijeme imalo king-size ambicije i dosege, bilo je to vrijeme ne samo gigantskih cipela nego i gigantskih koraka. Ne zaboravite, bilo je to vrijeme kada se putovalo na Mjesec! Iako svi mi nismo mrdnuli dalje od Mrduše Donje, svi smo pratili let psića Lajke na Mjesec! Gdje ćete naći stvarnu epizodu koja se danas čini nadrealnijom od te?! Ja sam kao djevojčica bila stopostotno uvjerena da ću uskoro i sama kupiti kartu za Mjesec. Danas više vlakom ne možete ni do mora, a horizonti u koje su upereni naši pogledi nisu više svemir i svijetla budućnost. Naše budućnosne horizonte zastrle su stražnjice Kim Kardashian i Severine, kao i lica naših političara.

Usput rečeno, u mojoj knjizi Zabranjeno čitanje postoje dvije fotografije s iste parade, koje prikazuju gigantske knjige koje prolaze pored vojske koja salutira i iskazuje poštovanje prema naporima pisaca i izdavača. Na knjigama ne stoje imena Marksa, Engelsa, Lenjina i Tita, ako je to prvo na što ste pomislili, nego naslovi: udžbenici, lijepa književnost i slično. Kada bi nas netko danas natjerao da napravimo sličnu paradu i da izaberemo izdavački poduhvat tih razmjera u ovome času, izbor bi, za volju istine, pao na Pedeset nijansi sive.

Ana Adamović: Ponovo, u eseju Početnica za nepismene, kažete: “Precrtavanje bi, kao I prepisivanje, moglo biti ritual neke duboke unutrašnje pokore”. Zašto i za šta pokore?

Dubravka Ugrešić: To jest neka vrsta pokore i poštovanja, tako su, prije Gutenberga, srednjovjekovni svećenici čuvali rukopise i stvarali biblioteke. Prepisivanje, precrtavanje može biti i jedna od tehnika, ritual koji vršimo na sebi da bi osvijestili svoju vlastitu povijest. Ima jedan šaljivi stih ruskog avangardiste V. Vedenskoga, kojega često citiram, tako da sam ga već “precitirala”, a koji kaže: »Čto by stalo vse ponjatno, nado nachat’ žyt’ obratno«. Drugim riječima, da bismo sve razumjeli, morali bismo početi živjeti unazad. A to je upravo ono što ste vi učinili s izložbom Plameni pozdravi: živjeli ste načas unazad da biste osvijestili određeni trenutak u svome životu. To je borba protiv nametnutog diskontinuiteta.

A toga se, da ponovimo još jednom, i vlasti i pokorni glasači novih zemalja niklih na tlu Jugoslavije boje; oni se boje kontinuiteta, historijskog znanja, usporedbe s prethodnim vremenima i vrednovanja. Zato i drže svoje građane kao taoce, baš kao što u Meksiku narko-mafija drži stanovnike nekih mjesta kao svoje taoce. Možda je baš to - sloboda suočenja s vlastitim socijalističkim djetinjstvom koju su mladi umjetnici ostvarili u umjetničkom činu - privukla brojne posjetioce na vašu izložbu.

* Izložba "Plameni pozdravi: reprezentativni portret detinjstva u socijalističkoj Jugoslaviji" je projekat Kiosk-platforme za savremenu umetnost autorke Ane Adamović.

U IDUĆEM NASTAVKU: ŠEST TEZA O ODRASTANJU U SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI

Oceni 5