Palić Film Festival: „Sick of Myself“ (2022)
Sick of Myself film

Photo: Promo

Dabogda mi preselo

 „Narcisi su oni koji uspevaju“, konstatuje glavna junakinja Signe na početku filma, što nam već daje smernice za dalji tok radnje. Ukoliko u obzir uzmemo i prvu scenu, koja i prethodi ovoj izjavi, a podrazumeva sistem prevara i krađe koji su Signe i njen momak Thomas već razradili, onda je jasno da ćemo u narednih sat i po gledati bahanalije dvojca bez savesti.

Srećom, reditelj i scenarista Kristoffer Borgli nije odmah otkrio sve karte, iako tako deluje. Fasada samouverenosti koju Signe pažljivo gaji već dobija pukotine – nakon prologa gledalac vidi samo tužnu, ljutu, neispunjenu, duboko povređenu Signe. Thomas, s druge strane, uživa u plodovima svog nerada, budući da iznenada postaje priznati umetnik čije će instalacije biti izložene u poznatoj galeriji. Dobro, u manjem delu poznate galerije, kako ističe njegova devojka, ali svejedno. I to ne bi bilo neobično da se te instalacije ne sastoje od ukradenih stolica, a kralo se uzduž i popreko. Signe pak nema problem s krađom, iako je sve vreme nezadovoljna, kao da je naterana na to, već s tim što je Thomas postao uspešan i tako ne samo uskratio pažnju njoj, već joj i oduzeo mogućnost da ona zablista i bude najbolja. U čemu – ne zna se, a nije ni bitno.

Bitno je uspeti, biti viđen i poznat po svaku cenu. Toksična veza dvoje mladih tim je zanimljivija i destruktivnija jer su oboje isti, a ne komplementarni, kako to obično biva. U takvim odnosima obično jedna strana pati i žrtva je, ali se nesvesno povinuje iz milion razloga. Ovde, međutim, imamo par narcisa i sociopata koji se takmiče u borbi za pažnju i priznanja. Spoiler (filmski, a i životni) – nikad im neće biti dosta.

S obzirom na to da je u fokusu filma ipak samo Signe, a ne ona i Thomas kao par, njen lik će nam delovati kompleksniji i razrađeniji. U nekim trenucima će Thomas u odnosu na nju biti čak i oličenje stabilnosti i mentalnog zdravlja, no to je samo fatamorgana. Njemu je kao muškarcu dozvoljeno da se ponaša bezobzirno, a da ne dobije odmah etiketu poremećene osobe. Signe je pak sve vreme u prvom planu, tužna i nezadovoljna. Ništa u njenom životu nije dovoljno dobro, ništa je ne ispunjava. Redak trenutak sreće doživi onda kada u kafiću u kojem radi pomogne osobi koja krvari, i to ne zato što je empatična, već zato što je to situacija u kojoj su sve oči uprte u nju, kada mogu svi da joj se dive što je spasila ljudski život. Tako polivena krvlju nastavlja da šeta ulicama – i niko je ne primećuje – boravi takva u stanu – Thomas je ne konstatuje; mediji o tome ne izveštavaju, čak su je i oni iz hitne pomoći ignorisali... Zašto li je onda spasavala ikoga?!

Kada vajde od spasavanja tuđih života nema, sledeći logičan korak je da uništi svoj. Otkriva da postoji ruski lek koji izaziva teško kožno oboljenje i nabavlja ga odmah. Više ni njena lepota i pristojan izgled nisu dovoljni za uspeh, potrebno je da se izdvoji po nečemu. Unakažena koža lica i tela za nju je ulaznica u svet mode i medija, ali i način za pridobijanje Thomasove pažnje i sažaljenja. To pak nikad neće dobiti od emotivno osakaćenog čoveka, naročito ne kad umetnički biznis s ukradenim stolicama krene da se urušava.

Iako je za uspostavljanje Signine dijagnoze neophodan bord stručnjaka, akcenat je ipak stavljen na to da je njeno ponašanje posledica socijalnog pritiska, da se njena ličnost oblikovala pre svega u skladu s društvenim očekivanjima. U prilog tome govori i činjenica da ona nije izuzetak, već pravilo koje je samo doterano do krajnjih granica. Mnogi sanjaju uspeh i priznanje o kojima glavna junakinja sanja, retki ih i ostvare. I veliko je pitanje da li su ga ostvarili onako kako mi to zamišljamo dok nam ga predstavljaju u masovnim i novim medijima. Zato je norveško-švedski film Sick of Myself pre svega satira koja daje dijagnozu društva, a tek onda konkretne osobe. Pritom je odlično i to što svu krivicu ne svaljuje na društvene mreže i ne demonizuje ih, jer bi ovakva priča uspela i pre deceniju, dve, tri.

Internet i društvene mreže su samo sve anomalije iznele na površinu, pa naša rugoba više ne može da se sakrije, kao ni Signino oboljenje. Ocrtalo se na licu, ali je suštinski postojalo i dok je ona izgledala normalno.

U glavnoj ulozi sjajno se pokazala Kristine Kujath Thorp, koja je bila i gošća palićkog festivala. Na konferenciji za novinare izjavila je da joj je trebalo vremena da osmisli ulogu Signe i da je razume: „Kada glavni lik nije dopadljiv, čak i u životu, za takvu osobu pokušavamo da pronađemo izgovore u njenoj prošlosti. Ali mislim da je, u ovom slučaju, društvo napravilo Signe takvom kakva jeste. Dosta smo govorili o tendencijama u društvu i tome kako smo sve više u potrazi za pažnjom i empatijom, kako radimo sve te lude stvari samo da bismo bili viđeni i voljeni. Ovo je ekstremna verzija toga.“

Uzimajući u obzir naslov filma na engleskom, da se naslutiti da je glavnoj junakinji odavno muka, a da je sve ono što gledamo kao bolest samo posledica takvog odnosa prema sebi i suštinske neprihvaćenosti. Društvo je surovo, neempatično i bolesno, a znamo šta je njegova osnovna ćelija. O tome, možda, u nekom drugom filmu.

Oceni 5