Dajte nam naše zločince, neka robijaju u Srbiji
Dajte nam naše zločince, da robijaju u Srbiji, samouvereno, svakako ne koristeći imenicu "zločinac", zahteva od generalnog sekretara UN Antonija Gutereša šef srbijanske diplomatije Ivica Dačić, lider stranke koja je iznedrila najveći broj osuđenih ratnih zločinaca, podsećajući nehotice na obeshrabrujuću činjenicu da ni u jednom slučaju presuda Međunarodnog tribunala za ratne zločine u Hagu nije ispunila svrhu kažnjavanja. Visinom, otpisivanjem dela kazne zbog dobrog vladanja, pogotovu robijanjem u, uglavnom, luksuznim kaznionicama. Iz kojih su, kao i nakon izdržavanja kazne, apsolutno negirali priznanje krivice, afirmišući vlastite genocidne karijere kao borbu za srpski narod. Rugajući se bolu porodica žrtava i međunarodnoj pravdi, na radost milionskih količina poremećenih pojedinaca.
Sve što se događalo sa haškim osuđenicima nakon njihovog izdržavanja kazne, svi istupi, intervjui, memoarske kupusare i dnevnici, bavljenje javnim poslovima, bilo je prožeto svojevrsnim cinizmom, bahaćenjem i lažima, nakon kojih ni jedne bukagije nisu preteške, a vaške, bubašvabe i pacovi deluju kao poseta Zoološkom vrtu. No, međunarodna pravda, kao ni svaka civilizovana, nema za cilj odmazdu, makar kažnjavanje za zločin protiv čovečnosti značilo jahanje i plivanje, u skandinavskim ustanovama za resocijalizaciju, recimo, ali i šikanu kolega kažnjenika, pa čak i fizičke napade. Šta da se radi, zlikovci, nije teška robija, teški su robijaši.
Na delu je, dakle, višestruki državni kontinuitet, suštinski, pre svega (ima, svakako, i personalnog, ideološkog); Srbija nije, tragičnim lupetanjima svojih zvaničnika i mehaničkim izgovaranjem navodnih izvinjenja, odmakla ni korak ka suočenju sa vlastitom odgovornošću za državne zločine nesagledivih razmera. "Ovo je čas kada iz Haškog tribunala treba da izađu svi Srbi, zato što, ako 'Oluja' nije bila zločin i ako Haradinaj nije počinio zločin, gde će se naći zločin kod političara, komandanata vojske i policije, Srba, koji se nalaze u Haškom tribunalu", izustio je februara 2013. srbijanski predsednik Tomislav Nikolić. povodom oslobađajućih haških presuda Anti Gotovini i Mladenu Markaču.
Nikolić je, zapravo, nedvosmisleno tražio slobodu i za realizatore balvan-pobune, srebreničkog genocida, koncentracionih logora, opsade Sarajeva, te punjenje kosovskih asanacionih hladnjača i masovnih grobnica. Za naličje ljudskosti. Ivica Dačić traži da zlikovci robijaju u Srbiji, iako je godinama upornim i ozbiljnim, predanim patriotskim radom njenih institucija - monstruoznom pravosudnom koalicijom Tužilaštva za ratne zločine i sudova (u kojima je bilo izuzetaka) - dokazivala da su za nju svi Srbi osuđeni u Hagu heroji, da za to što nema gonjenja visokih vojnih i policijskih oficira postoji neoborivi državni razlog.
Iživljavanje nad budućnošću
Reč je o nastavku potpuno neodgovornog ponašanja državnog vrha, iživljavanju nad budućnošću građana, bahaćenju koje - tragično, ali je tako - ima duboko utemeljenje u poimanju velikog, prevelikog zbira pojedinaca koji tvore biračko telo. O milionima je reč. Različita pakovanja laži i poluistina, idealna kombinacija izmišljene pravoslavne trpeljivosti i junaštva, u praksi su dokazani zločini, ubistva, sakaćenja, silovanje, pljačka, paljenje. Mnogi ne znaju, mnogi ne žele da znaju. Mnogi su saučesnici.
Ponešto zna onaj ko je za to plaćen, vicepremijer i predsednik Nacionalnog saveta za saradnju sa Haškim tribunalom Rasim Ljajić, čovek koji je uveren da će se teško ostvariti Dačićeva zamisao, ali je i pun poverenja u profesionalnost srbijanskih institucija. Jedna od prepreka je to što njegovo uverenje ne dele u Tribunalu, mora da ima neki razlog: "Ne vidim da bi oni imali bilo kakav bolji tretman. Njihov boravak u srpskim zatvorima podrazumeva strogi nadzor nad njima dok izdržavaju kaznu. Dakle, apsolutnu kontrolu uz mogućnosti da svakog trenutka Tribunal donese i drugačiju odluku", izgovorio je Ljajić za RSE.
Ni građani Srbije, izuzev porodice i prijatelja monstruoznog ubice Slobodana Medića, komandanta državne jedinice Škorpioni, nisu videli da je njegov tretman bolji od statusa običnih zatvorenika u sremskomitrovačkoj kaznionici. Sve dok nije dobio produženi vikend zbog dobrog vladanja. Zlikovac, osuđen pred srbijanskim pravosuđem na 20 godina robije, sve vreme je, uprkos providnim lažima da je prvi put dobio vikend, terao kera, odnosno, fakultativno robijao, a poginuo je u saobraćajnoj nesreći. Blam za jednog srpskog heroja, ali, tako je bilo. Kao što obično biva, uz takve stradaju i nevini; tog 31. decembra 2013. u Medićevom automobilu poginuli su njegov sedamnaestogodišnji sin i supruga. Nisu stigli na doček Nove godine, iako je budalasta zvanična verzija glasila da se vraćao u zatvor.
Možda je Ljajić zaboravio slučaj Medić i njegov jednakiji robijaški tretman, teško da je poverovao. Ili misli da to nema veze sa Dačićevim zahtevom.
Na slobodi je najmanje jedan ubica
U redu, možda neke veze ima slučaj generala - ubice tuzlanske mladosti, generala u bekstvu, tačnih li opisa, Novaka Đukića, bivšeg načelnika Generalštaba Vojske Republike Srpske, osuđenog na 20 godina robije, zbog toga što je naredio granatiranje Tuzle, centra grada zvanog Kapija, gradskog korzoa. Poginula je 71 osoba, a ranjene su najmanje 132 osobe; najmlađa žrtva Sandro Kalesić bila je stara dve i po godine, a prosek starosti poginulih devojaka i mladića je 24 godine.
Odlukom Ustavnog suda BiH, Ðukić je 2014. godine do pravnosnažnosti presude pušten na slobodu, pobegao je u Beograd glavom bez obzira, uz pomoć države - pouzdane saveznice zlikovaca. Srbija ne da Đukića Bosni, plaća potom astronomske novce za kobajagi simulaciju istinskog granatiranja kojom "dokazuje" da odbegli osuđenik nije kriv.
Ovde je još zanimljivija situacija, ovo je zelena karta za Evropsku uniju: Srbija Đukića neće ni da zatvori, da izdržava kaznu, iako Bosna i Hercegovina to predlaže.
Kako ovako principijelnoj državi ne poveriti da brine o osuđenima za ratne zločine.
Zapravo, Dačićev je predlog još principijelniji: Srbija je okupljala, mobilisala, ili jednostavnije, prekomandovala, kada je reč o oficirima, zlikovce, davala im ratne zarade, njihovim porodicama mirnodopske plate, obezbeđivala im municiju i provijant (nećemo sada o konkretnoj usmerenosti koju slobodno šeta Momčilo Perišić), skrivala od tragača dok je mogla, izručila gospodski (pisati o pomagačima u dobrovoljnim predajama može biti kažnjivo), finansirala u toku haških procesa po odredbama neustavnog Zakona o pravima optuženih pred haškim Tribunalom. Mala pauza.
Po tom zakonu je članovima njihovih porodica isplaćivana plata ili penzija optuženog (i sad se isplaćuje). Imaju pravo na "pokrivanje putnih troškova povremenih poseta porodice optuženom, pokrivanje dela troškova telefonskih razgovora, nadoknadu dela troškova za obezbeđivanje dokaza odbrane, nadoknadu troškova stručne pomoći u pripremi odbrane, mesečnu materijalnu nadoknadu u visini plate poslanika u republičkoj skupštini, isplatu putnih troškova odlaska članova porodice do Haga dva puta mesečno i isplatu troškova telefonskih računa za komunikaciju sa pritvorenikom".
Nema pauze, zločini su bili skupi i u novcu, zločini su bili isplativ posao, poslanička plata je zasigurno pokrivala žilete i krofne u kantini, milione evra Srbija je potrošila na ubice i zapovednike državnih bandi. Kada bi ta reč nešto značila, sve ovo bi moglo da stane u veleizdaju.
Mali flert sa izopačenošću
U redu, izgubili smo, ali i koprcanje je dostojanstvo poraza; neka ih vrate, eto prilike da Dačić još nekog zlikovca kooptira u Glavni odbor SPS, poput Nikole Šainovića, osuđenog za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja na Kosovu, na 18 godina zatvora 23. januara 2014, jula 2015. puštenog na privremenu slobodu iz švedskog zatvora. Ima jedan sa zanimljivom biografijom, još zanimljivijom presudom, vaš čovek do srži: Milan Lukić, vođa "Belih orlova" ili “Osvetnika”, državne srbijanske bande u Višegradu. Nema mrlje u zlikovačkoj biografiji, osuđen je na kaznu doživotnog zatvora za progone na političkoj, rasnoj i vrskoj osnovi, ubistva, nehumana dela i istrebljenje (zločini protiv čovečnosti), okrutno postupanje. Tu je i njegov brat Sredoje Lukić (27,5 godina), obojica će morati da izdrže čitave kazne, ukoliko se ne postigne nekakav dogovor. Dotle, treba zaštititi ona koji su otadžbinu zadužili, čak su to činili i paljenjem neprijatelja, doduše žena i dece. Dodatne kvalifikacije, obojicu stranci, poput sudije Robinsona, otvoreno mrze: "Zločine koje su počinili Milan Lukić i Sredoje Lukić karakteriše bezobziran i izopačen prezir prema ljudskom životu. U isuviše dugoj, tužnoj i nesrećnoj istoriji čovekove nehumanosti prema drugom čoveku, paljenje kuća u Pionirskoj ulici i na Bikavcu mora zauzeti istaknuto mesto. Na kraju dvadesetog veka, veka, obeleženog ratom i krvoprolićem ogromnih razmera, ti užasni događaji izdvajaju se po izopačenosti napada vatrom, po očiglednom umišljaju i proračunatosti bezobzirnosti i surovosti kojom su okupili, zatvorili i zaključali žrtve u te dve kuće, i time ih ostavili na milost i nemilost paklu koji je usledio, te po stepenu bola i patnje koja je nanesena žrtvama dok su žive gorele".
Zna se da Tribunal falsifikuje, ali tako o Srbima, koji, samim tim što su pravoslavci - nisu sposobni za činjenje ratnih zločina... Uostalom, zar nije Milan Lukić listao neku neilustrovanu Bibliju pred izricanje kazne.
Sredoje Lukić izdržava kaznu u Norveškoj, a Milan Lukić u Estoniji.
Ima baš poznatih Srba, svi imaju državljanstvo Srbije, to je najmanje što im sleduje, na spisku mogućih korisnika usluga srbijanskih zatvora u kojima trenutno nedostaje nekoliko hiljada mesta. Dvojica asova su još u Hagu, čekaju robijašnicu, Mićo Stanišić, ratni ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, i Stojan Župljanin, načelnik regionalnog Centra službi bezbednosti Banjaluci, član Kriznog štaba Autonomne regije Krajina. Obojica su osuđena na 22 godine robije za zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona i običaja ratovanja, kao učesnici udruženog zločinačkog poduhvata.
Privremeni dom širom Evrope koriste, o trošku poreskih obveznika država domaćina, Radoslav Brđanin, predsednik Kriznog štaba Autonomne regije Krajina, potpredsednik Vlade RS za proizvodnju, ministar za građevinarstvo, saobraćaj i komunalne dlatnosti i vršilac dužnosti potpredsednika Vlade Republike Srpske (30 godina zatvora, presuda iz 2007). Osuđen za progone, mučenje, deportacije, nehumana dela, prisilno premeštanje(zločini protiv čovječnosti), te bezobzirno razaranje gradova, naselja i sela koje nije opravdano vojnom nuždom, uništavanje ili hotimično nanošenje štete ustanovama namijenjenim religiji (kršenja zakona ili običaja ratovanja). Brđaninu zapala Danska, tamo je od 2008.
Trebaju nam ljudi za kosovske mape
Ima još, ukupno ih je 15, ali nije nezanimljivo. Evo ovdašnjeg, Srbijanca, meštra od patriotskih hladnjača Vlastimira Đorđevića, poznatog i kao Rođa, 2001. pomoćnika ministra unutrašnjih poslova Srbije i načelnika Resora javne bezbednosti od 1. juna 1997. do 30. januara; odgovornog za sve jedinice i osoblje RJB u Srbiji, uključujući Kosovo, od 1. januara do 20. juna 1999. Đorđević je najpre dobio prihvatljivih 27 godina, ali je Žalbeno veće presudilo 18 godina zatvora, za deportaciju, druga nehumana dela (prisilno premeštanje), ubistvo, progone na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi. Kaznu izdržava u Nemačkoj. "Žalbeno veće je potvrdilo zaključak Pretresnog veća da je, tokom perioda na koji se odnosi optužnica, Đorđević bio učesnik udruženog zločinačkog poduhvata (UZP) koji je imao za cilj izmenu etničke strukture Kosova, kako bi se obezbedila srpska kontrola nad tom pokrajinom, i koji je sprovođen zločinima ubistva, deportacijom, drugim nečovečnim delima (prisilno premeštanje) i progonima", navodi se u obrazloženju presude.
Gde je Rođa, tu je i Sreten Lukić, načelnik Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije za Kosovo i Metohiju. Osuđen je na 20 godina zatvora januara 2014, na 22 godine zatvora za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja. Kaznu izdržava u Poljskoj.
"Pretresno veće je konstatovalo da je vođena rasprostranjena kampanja nasilja usmerena protiv civilnog stanovništva kosovskih Albanaca tokom vazdušnih napada NATO u Saveznoj Republici Jugoslaviji koji su počeli 24. marta 1999. Tu kampanju su sprovodile vojska i policijske snage Ministarstva unutrašnjih poslova pod kontrolom vlasti SRJ i Srbije koje su bile odgovorne za masovna proterivanja civila kosovskih Albanaca iz njihovih domova, kao i za incidente ubijanja, seksualnog zlostavljanja i namernog uništavanja džamija. Pretresno veće je konstatovalo da su ti zločini počinjeni pri izvršenju udruženog zločinačkog poduhvata koji je imao za cilj da se nasiljem i terorom značajan broj kosovskih Albanaca istera iz svojih domova i preko granice kako bi državne vlasti održale kontrolu nad Kosovom", navodi se u presudi.
Možda Dačić traži sve ne bi li dobio baš Rođu i Sretena, zbog razgraničenja na Kosovu, nije bez logike, znaju svako selo, pogotovu ona spaljena, kakav bi to pregovarački tim bio, ima srbijanski šef diplomatije talenta za izbor saradnika.
Sad, provući će se tu i Nebojša Pavković, ne bi mu Dačić oprostio to što 5. oktobra nije bacio bombe na Beograđanku, ali ko zna zašto je to dobro; uostalom, svi ili niko. U vreme kosovskog rata i intervencije NATO bio je komandant Treće armije. Kriv je za deportacije i druga nehumana dela (kršenja običaja ratovanja), te ubistva, baš kao i oslobođeni Šainović i neoslobođeni Lukić. Kaznu od 22 godine zatvora izdržava u Finskoj.
A sva trojica osuđenika mogla bi da, u cilju resocijalizacije, evociraju uspomene na kosovske pohode sa još aktivnim i neosuđivanim kolegama. Iz toga se možda izrodi i neka nova vojna doktrina srpske vojske, a i za istoričare bi bilo materijala.
Kako najlakše snajperom pogoditi dete
Još jedan kapitalac među zverima, onaj doživotni (žalio se na prvostepenih 20 godina). Dosad su nam Sarajlije, kao osvetu za 44 meseca kalemegdansko-paljanske opsade i četiri granate što su pale po kvadratu njihovog grada, isporučivale pesnike, prozaiste, filozofe, pravnike, žurnaliste, muzičare, filmadžije (neki od njih, Sarajlija, govore da su malo preterali sa osvetom), a sad je vreme da i sami sebe počastimo novim sugrađaninom (i robijaši su to, zar ne) - Stanislav Galić, general, komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, koji je dejstvovao na Sarajevo. Valja ta doživotna robija, samo je života malo, samo jedan. Kriv je, piše u presudi, za: "dela nasilja ĉiji je prevashodni cilj širenje terora među civilnim stanovništvom, kako je navedeno u ĉlanu 51 Dopunskog Protokola I Ženevskih konvencija iz 1949.(kršenja zakona ili obiĉaja ratovanja); Ubistvo i nehumana dela koja nisu ubistvo (zločini protiv čovečnosti)." Stanislav Galić rekao je da nije kriv.
"Stanislav Galić vodio je kampanju granatiranja i snajperskog delovanja na Sarajevo s osnovnim ciljem širenja terora među civilnim stanovništvom grada. Posledice tih napada koji su bili gotovo svakodnevni tokom mnogo meseci, bile su smrt stotina muškaraca i žena svih starosnih dobi, uključujući decu, i ranjavanje hiljada ljudi, s namerom terorisanja celokupnog stanovništva", navodi se u presudi Pretresnog veća.
Zvuči suvoparno, da prekinemo, uz pomoć Marka Vešovića: "Kada je srpski snajperist mojoj prijateljici/ ustrijelio dijete u naramku/ – prestala sam u boga vjerovati. Nema te, bože/rekla sam, prekrižen si za sva vremena/i tačka. Jer bog što pušta da djecu, majkama/u naručju, ubijaju onako, ni zbog čega/naprosto iz zabave,/ takav bog meni ne treba/A drugi – kako god hoće (naklada autora, Sarajevo - Planjax Tešanj, 2002).
Žalio se general, uža specijalnost deca, civili sa kanisterima, bolnice i bezvredne 'artije u Vijećnici, pa je presudilo Žalbeno veće, potpuno oborivši ničim zasluženi poklon Pretresnog, uz konstataciju da je "kazna od samo 20 godina bila tako nerazumna i jednostavno nepravedna da je podcenila težinu Galićevog kažnjivog ponašanja."
"Veće je zaključilo da su dokazi pokazali van razumne sumnje da su sarajevski civili zaista bili meta namernih napada snaga SRK-a. Pretresno veće je saslušalo svedoĉenje lokalnih svedoka koji su preživeli razne napade na svoje delove grada. Napadani su dok su bili na sahranama, u kolima hitne pomoći, tramvajima, autobusima ili na biciklima. Napadani su dok su obrađivali baštu, kupovali na trţnici ili ĉistili gradske ulice. Deca su bila meta napada dok su se igrala ili šetala ulicama. Napadi su uglavnom poduzimani danju. Nisu bili odgovor ni na kakve vojne prijetnje. Napadaĉi su u većini sluĉajeva mogli jasno vidjeti da su se njihove žrtve bavile svakodnevnim civilnim aktivnostima", navodi se u prvostepenoj presudi.
Od 2009. Galić izdržava kaznu u Nemačkoj.
Dragomir Milošević, načelnik Galićevog ratnog štaba, od otprilike marta 1993, docnije, od 1994, i naslednik na mestu komandanta Sarajevsko romanijskog korpusa. Kaznu od 29 godina zatvora, izrečenu za snajpersku i artiljerijsku kampanju na civilno stanovništvo Sarajeva, izdržava u Estoniji.
Samo je Srpski Adolf priznao krivicu
Ne pitajte se kakve veze ima Srbija s njim, pa ga želi u nekoj svojoj kaznionici - da nije bilo Srbije, ne bi bilo ni snajpera, ni topova, ni metaka, ni granata - možda bi Milošević negde uživao penzijicu. To poručuje šef diplomatije, zašto mu ne verovati.
Nema monotonije, tu je jedan državljanin Srbije poznat pod sebi dragim nadimkom Srpski Adolf. Goran Jelisić, jedan od policijskih rukovodilaca sa najvišim ovlašćenjima, priznao je krivicu po 31 od 32 tačke optužbe, negirao je jedino da je kriv za genocid; osuđen je na četrdeset godina zatvora. Zločini koje je počinio uključuju ubistva trinaest ljudi, prebijanje četvoro ljudi i pljačku privatne imovine u opštini Brčko, tokom maja 1992. godine.
"Pretresno veće je istaklo gnusnu, zversku i sadističku prirodu ponašanja Gorana Jelisića, navodeći da njegovo hladnokrvno ubijanje i maltretiranje ljudi svedoči o njegovom dubokom preziru prema čovečanstvu i pravu na život. Od olakšavajućih okolnosti, Pretresno veće je uzelo u obzir životnu dob Gorana Jelisića, činjenicu da nikada nije osuđivan za neko krivično delo, da je otac malog deteta i da se izjasnio krivim po trideset i jednoj tački optužnice. Međutim, Pretresno veće je umanjilo važnost njegovog priznanja krivice na osnovu toga što optuženi nije pokazao iskreno kajanje", ističe se u presudi.
Sve u svemu, dovoljno da za njega interveniše ugledni šef diplomatije i zatraži da ga iz nehumane Italije, u kojoj izdržava kaznu, možda i sa nekim - daleko bilo - pljačkašima, izruče Srbiji.
Opet Ivica Dačić, njemu je i uzdah za citat: "Zločin u Srebrenici nema nikakve veze sa državom Srbijom, sa građanima Srbije i smatramo da bi donošenje deklaracije koja bi obuhvatila priznanje da je tu došlo do masovnog zločina nad bošnjačkim narodom bila dobra osnova da BiH, a potom i Hrvatska, dobiju sporove protiv SCG u tužbama za naknadu štete zbog počinjenog genocida".
Imamo, dakle, "počinjeni genocid" (izgovoreno jula 2008), i zahtev da se prvi čovek osuđen za taj - zvanična je mantra države u kojoj je Dačić ministar - nepostojeći genocid, ali nesporno masovni zločin, Radislav Krstić, zamenik komandanta Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske, potom, od 13. jula komandant Drinskog korpusa, preda Srbiji da u njoj izdrži kaznu od 35 godina zatvora.
Koliko nevinosti u prokletim avlijama
I Krstić smatra da nije kriv, baš kao i Srbija, i to je čvrsta veza između ovog oficira i države matice, baš kao i novci za koje je primao iz srbijanskog budžeta. A kriv je za genocid zločine protiv čovečnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja. Presudom Žalbenog veća 19. aprila 2004. osuđen za pomaganje i podržavanje genocida, zločine protiv čovečnosti kršenja zakona ili običaja ratovanja Kaznu je izdržavao u Velikoj Britaniji, a trenutno robija u Poljskoj.
"Prema mišljenju Žalbenog vijeća, dokazima nije bilo utvrđeno učešće Drinskog korpusa u vršenju tih pogubljenja, pa se na takve dokaze nije moglo osloniti kao na dokaze o Krstićevom neposrednom učešću u pomaganju pogubljenja. Ipak, Žalbeno vijeće je zaključilo da ono što se na osnovu dokaza moglo utvrditi jest da je Krstić znao da se dešavaju ubistva i da je dopustio Glavnom štabu da koristi osoblje i sredstva pod njegovom komandom kako bi im pomagao. U takvim okolnostima, Žalbeno veće je zaključilo da je krivična odgovornost Krstića bila odgovornost osobe koja pomaže i podržava ubistva, istrebljenje i progone, a ne odgovornost glavnog saizvršioca", ističe se u presudi.
Krstić je u novembru 2014. tužio Veliku Britaniju, jer tu državu, u čijem je zatvoru "Vejkfild" robijao, smatra odgovornom za svoje trajne fizičke i mentalne ožiljke, pa zahteva da mu se isplati odšteta 120.000 evra. Njega su te godine napala trojica zatvorenika, muslimana, i povredila ga žiletom.
Nema informacija o ishodu procesa Krstić protiv Ujedinjenog Kraljevstva, ali je činjenica da je Krstića neko morao da zaštiti; eto razloga da ga se udomi u Srbiji, u njoj bi bio u prijateljskom okruženju domicilnih protuva.
Uopšte, ne bi imao probleme sa komunikacijom, jezikom, posetama najbližih, što važi za sve osuđene državljane Srbije. Oni jedino nikad ne pomenuše svoje žrtve koje takvih problema nemaju, njihove porodice koje ne mogu da ih posećuju, neke ni da ih ukopaju. I takve treba doseliti u Srbiju? Zašto da ne, ima i gorih, nesuđenih.
Ali, ima i još jedna mala nelogičnost u Dačićevom zahtevu, odnosno zahtev je neskriveno diskriminatorski: ako već traži da kaznu u Srbiji izdržavaju masovne ubice, humanoidni pojavni oblici osuđeni za nečovečnosti širokog spektra - zašto to ne zatraži za neke državljane Srbije koji su zaglavili u zatvoru zbog sitnije krađe, zbog prekršaja, vlastite ili tuđe greške, ukratko, i za one koji neće biti dočekani kao heroji. Da, diskriminacija iz državnog vrha. Nije to dobro, sve majke pate.
Vujadin Popović, potpukovnik, pomoćnik načelnika za bezbednost u Drinskom korpusu Vojske Republike Srpske, još je jedan dokazano genocidni srpski državljanin; osuđen je za genocid, udruživanje radi vršenja genocida, zločine protiv čovječnosti, i kršenja zakona ili običaja ratovanja; kaznu izdržava u Nemačkoj.
Treba nam nevini silovatelj
U postupku protiv Popovića osuđen je i Radivoje Miletić, načelnik Odjeljenja za operativno ‐ nastavne poslove Glavnog štaba VRS. Kaznu od 18 godina za zločine protiv čovečnosti, ubistvo, progone, nehumana dela, prisilno premeštanje, izdržava u Finskoj.
Pretresno veće je presudilo u septembru 2009, zaključivši da su u operaciji "Krivaja 95" postojala dva udružena zločinačka poduhvata, "ubijanje vojno sposobnih muškaraca Muslimana iz Srebrenice i UZP prisilnog premeštanja stanovništva bosansko ‐ muslimanskog stanovništva iz Srebrenice."
Uz konstataciju da je u istočnoj Bosni izvršen genocid, Veće je presudilo i drugim oficirima Zvorničke brigade Drinskog korpusa i Glavnog štaba VRS, docnije preminulima Milanu Gveru (pet godina), Dragu Nikoliću (35) i Ljubiši Beari(doživotna), te oslobođenima pre isteka kazne Ljubomiru Borovčaninu (17) i Vinku Pandureviću (13).
Dragoslav Kunarac, komandant izviđačke jedinice VRS, u sastavu ozloglašene Fočanske taktičke grupe, osuđen je na 28 godina zatvora, za mučenje, silovanje i porobljavanje, kaznu izdržava u Nemačkoj.
"Tri žrtve silovao je u svom štabu u ulici Osmana Đikića br. 16 u Foči; pomagao je i podržavao grupno silovanje četiri žrtve koje su počinili njegovi vojnici, a zajedno sa dva druga vojnika silovao je i pretio jednoj žrtvi da će ubiti nju i njenog sina. Lično počinio krivično delo porobljavanja, tako što je dve žene potpuno lišio kontrole nad njihovim životom i prema njima postupao kao prema svom vlasništvu", zaključilo je Pretresno veće.
Milomir Stakić, zver u ljudskom obliku, od 30. aprila 1992. do 30. septembra 1992, bio je predsednik Kriznog štaba i načelnik Opštinskog veća za narodnu odbranu u Prijedoru. "Odgovoran je za ubistvo više od 1.500 ljudi u opštini Prijedor, uključujući i ubistvo oko 120 muškaraca u logoru Keraterm 5. avgusta 1992. i pogubljenje oko 200 ljudi na Korićanskim stijenama, na planini Vlašić, 21. avgusta 1992.", navodi se u dokumentu Tribunala.
Stakić je osuđen na 40 godina zatvora, kaznu izdržava u Francuskoj.
Prijedorski genocid - mučenje do smrti
U presudi Žalbenog veća je i komadić tragične istorije, genocid u Prijedoru i srpskim koncentracionim logorima: "Dokazano je postojanje širokog obrasca zločina koji zapravo čine kampanju progona protiv nesrba u opštini Prijedor tokom 1992. godine. To je uključivalo i masovna ubijanja u logorima Omarska, Keraterm i Trnopolje, u gradovima i selima naseljenim bosanskim Muslimanima u celoj opštini Prijedor, i, konačno, na planini Vlašić. Pretresno veće je ustanovilo da je Milomir Stakić odgovoran za više od 1.500 ubistava i utvrdilo je tačan identitet 486 žrtava. U logorima su vršena silovanja, seksualna zlostavljanja i premlaćivanja, a najmanje 20.000 nesrba je pobjeglo ili je bilo deportovano iz Prijedora."
Milan Martić, od 4. januara 1991. do avgusta 1995. bio je predsednik, ministar odbrane, ministar unutrašnjih poslova u takozvanoj "Srpskoj autonomnoj oblasti (SAO) Krajina", i takozvanoj "Republici Srpskoj Krajini" (RSK). Iako u jeku "Oluje" nije poslušao Slobodana Miloševića ("Ubij se!"), Dačić bi i njega da preseli u Srbiju. Iz Estonije, u kojoj izdržava kaznu od 35 godina zatvora, izrečenu za zločine protiv čovečnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Progon, ubistva, mučenje, okrutno postupanje, deo su Martićevog repertoara korišćenog za etničko čišćenje balvan-tvorevine, a naredio je i granatiranje Zagreba 2. i 3. maja 1995. čime je uzrokovao smrt sedam osoba i ranjavanje drugih 214 osoba.
A evo i ključa početka agresije Srbije na Hrvatsku, po presudi Pretresnog veća: "Dokazima je utvrđeno da je rukovodstvo SAO Krajine i RSK, a naročito Milan Martić, tražilo i dobilo značajnu finansijsku, logističku i vojnu podršku iz Srbije. Ta je podrška dolazila iz MUP-a i Službe državne bezbednosti Srbije, JNA i Republike Srpske u Bosni i Hercegovini. Milan Martić je izjavio da "on lično nikada nije prekinuo tu saradnju" i da je postojala "dobra saradnja s rukovodstvom Srbije, naročito s [MUP-om]." Odnos sa Srbijom je ustvari bio toliko blizak da je policija SAO Krajine uglavnom finansirana sredstvima i opremom iz Srbije. Podrška iz Srbije stizala je tokom celog perioda obuhvaćenog optužnicom. Jedan je svedok čak opisao vojsku RSK i Vojsku Jugoslavije kao jednu te istu organizaciju, samo smeštenu na dve odvojene lokacije. Stoga je Pretresno veće zaključilo da su, među ostalima, Blagoje Adžić, Milan Babić, Radmilo Bogdanović, Veljko Kadijević, Radovan Karadžić, Slobodan Milošević, Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Franko "Frenki" Simatović, Jovica Stanišić i kapetan Dragan Vasiljković učestvovali u promicanju zajedničke svrhe udruženog zločinačkog poduhvata."
Kakva galerija, nije lako opisati je, nije lako čitati o njoj, ali valja pustiti na volju kreativnoj mašti, pomislimo šta bi oni mogli da urade za Srbiju, za jabuku više od kuvara, za poštedu od ribanja klozeta. Da se ne šalimo, nije potrebno posebno razrađivati strategiju ophođenja prema zlikovcima, institucije Srbije u tome imaju iskustva, doduše, najviše u višedecenijskim pretkrivičnim postupcima. Ako su već osuđeni - još bolje. Kada se monstrum-zapovednik Škorpiona Medić toliko dobro vladao da je dobijao produžene slobodne vikende i fakultativno robijao, šta li bi tek sledovalo njegovim kolegama po genocidu, ubicama Sarajeva, zverima iz koncentracionih logora...
Ima Dačić podršku, sa strane se to bolje vidi, Čarls Simić u eseju Otpadnik ovako piše o Srbiji opterećenoj državnim zločinima: "Nespremnost da se suoči s prošlošću učinila je od Srbije društvo koje zaostaje, nesposobno da se okrene sadašnjosti, a još manje da se uhvati u koštac s teškim problemima današnjice. To je malo kao obitelj koja svaku večer sjedi zajedno oko stola praveći se da nitko ne zna da je baka zaklala poštara škarama, a tata pokušao silovati jednu od svojih malih kćeri u kupaoni. Najgore što vam se može dogoditi je da ste u pravu u vezi sa svojima. To se nikad ne oprašta. Bolje je biti u krivu stotinu puta. Oni će to kasnije objasniti velikom ljubavlju prema vlastitom narodu. Nacionalisti bi nas vjerojatno više cijenili da smo se fotografirali kako koljemo neko dijete, nego što demonstriramo protiv rata koji su oni vodili i izgubili."