Pustolovine čuvenih djela
Dama s kamelijama

Photo: http://www.montmartre-secret.com

"Dama s kamelijama" Alexandera Dumasa sina

Mnogi ljudi misle da varalicama, prostitutkama, ubojicama i pljačkašima nije mjesto u umjetnosti (i medijima), jer svojim negativnim ponašanjem i nedjelima promiču ono najgore u društvu. No, je li to baš tako? I ljudi s dna su ljudi. Kao što ne postoji tako loša knjiga koja ne bi bila (nekome) dobra, tako ne postoje ni toliko bezvrijedni ljudi koji ne bi bili inspirativni...

Marie Duplessis, francuska kurtizana i ljubavnica brojnih uglednih i bogatih muškaraca, jedna je od „nedostojnih“ osoba koja je ušla u svjetske enciklopedije. Skupa s njom u enciklopedije je ušlo i mjesto u kojem je rođena. Mjesto se nalazi u pokrajini Normandiji, ima nekoliko stotina stanovnika i nije pretjerano zanimljivo, ali zbog nje je podrobno opisano – zemljopisno, klimatološki  i demografski. U odjeljku poznati ljudi navedene su četiri osobe. Jedan je lokalni vladar, drugi je samozatajni povjesničar umjetnosti, a ostalo dvoje dolaze s društvenoga dna: jedan okorjeli kriminalac a druga je, dakako, ona, Marie.

Marie je rođena pod puno prozaičnijim imenom, kao Alphonsine Rose Plessis, godine 1824. u Nonant-le-Pinu, u obitelji poljoprivrednika. Otac je bio alkoholičar, a majka je zbog nemoguće atmosfere u kući otišla u Pariz raditi kao služavka u bogataškoj kući. Planirala je povući sa sobom Alphonsine i njenu sestru, međutim ubrzo je umrla od tuberkuloze. Alphonsine je imala 13 godina i jedino rješenje vidjela je u udaji. Zaljubila se u mladića koji je radio na obližnjoj farmi i vjerovala je da će je oženiti. No, mladić ju je nakon nekog vremena grubo odbacio. Ovako osramoćena nije mogla računati na brak.

Jedini izlaz bila je prostitucija i tu joj je otac „pomogao“ gurnuvši je u zagrljaj mjesnoga krčmara kojemu je dugovao za piće. Čim je otplatila dug, Alphonsine je pobjegla u Pariz. Imala je nepunih 15 godina i zbog krhke građe nije mogla naći posao. Preostao joj je najstariji zanat na svijetu. Tu joj je krenulo. Naletjela je na vlasnika restorana koji joj je unajmio stan i odjenuo je po posljednjoj modi. Da sve bude na visini promijenila je ime i svom je običnom prezimenu dodala du kako bi zvučalo otmjeno, plemićki. Neki biografi kažu da je uistinu imala aristokratske krvi: njena baka po majčinoj liniji bila je plemkinja.

Od pokrovitelja do pokrovitelja

Sljedeći pokrovitelj bio je grof de Guishe koji je uveo Marie u visoko društvo, među ljude koji su odlazili u kazalište, na plesove i gozbe te učeno raspravljali o aktualnim problemima. Kako u prijašnjem životu nije stekla odgovarajuće obrazovanje, propušteno je nadoknadila privatnim podukama iz književnosti, glazbe i lijepog ponašanja. Odijevala se kod najskupljih krojača u gradu, jela odabranu hranu, birala ekskluzivne parfeme. Osobito je voljela cvijeće, no dobivala ga je previše te joj se od finoga isparavanja vrtjelo u glavi. Obožavateljima je stoga poručila da joj donose kamelije, nježno cvijeće bez mirisa.

Govorila je: „Volim zašećereno grožđe zato što nema ukusa, kamelije zato što nemaju mirisa i bogate ljude zato što nemaju srca“. Po rasipništvu joj nije bilo ravne u cijelome Parizu. Godišnje je trošila stotinu plaća prosječnog činovnika. Grof se povukao, nije je više mogao uzdržavati. Marie je za odnose s obožavateljima angažirala svodilju i posao je išao dalje. U njenom salonu okupljali su se slikari, književnici, glazbenici i filozofi. Neki od njih bili su joj pokrovitelji, izdašni financijeri ili prolazni ljubavnici, a neki su svraćali tek na neobvezujuće druženje.

Kažu da je bila izvanredna sugovornica, zavodljiva i romantično raspoložena. Njenu ljepotu ovjekovječio je pomodni slikar Edouard Viénot (slika se može naći na internetu). U Parizu su u to vrijeme djelovale mnoge poznate kurtizane – dovoljno je spomenuti glumicu Alice Ozy i plesačicu Lolu Montez – ipak, Marie je bila broj jedan. Uživala je u pažnji velikog broja ljudi ali se potajno nadala da će svi oni jednoga dana nestati i da će naići netko tko će u njoj vidjeti toplo ljudsko biće željno ljubavi. Takvim je zamišljala Alexandera Dumasa sina, svog vršnjaka, inače sina slavnoga književnika Alexandera Dumasa, autora romana Tri mušketira. Dumas sin rođen je kao izvanbračno dijete skromne krojačice.

Tek nakon nekoliko godina Dumas otac priznao je dječaka. Dumas sin u Marijin je salon dospio zajedno s ocem, koji je bio notorni ženskar i bonvivan. No, za razliku od oca sin nije bio vješt u komunikaciji s „lakim“ ženama. Marie mu se istinski sviđala. A nije imao niti novaca poput mnogih bogatih pokrovitelja pa joj je stalno držao prodike. Na kraju je odustao od nje i otputovao u Španjolsku. Marie se mogla ostaviti prostitucije ili pak usredotočiti samo na jednoga „klijenta“, primjerice starog švedskog diplomata von Stackelberga, koji joj je kupio kuću na bulevaru Madeleine. Mogla je, da, mogla je započeti novi život, no kao da je predosjećala da joj se polako bliži kraj pa je s još više mara prionula „poslu“. Načela ju je, naime, sušica.

Inspiracija

Posljednje mjesece života obilježili su joj slavni skladatelj i pijanist Ferencz Liszt, i grof Edouard de Perregaux. Mađarskog je umjetnika upoznala za vrijeme njegova gostovanja u Parizu i smrtno se zaljubila u njega. Liszt je bio poznat kao veliki zavodnik, ali se baš nije volio petljati s prostitutkama pa je trebalo malo vremena da se uvjeri kako sve žene lakog morala nisu iste. Marie je bila lijepa, kulturna žena, imala je „ono nešto“ što ju je izdvajalo iz gomile prodavačica ljubavi, i na kraju joj nije mogao odoljeti. Ljubav s Lisztom trajala je kratko, do kraja umjetnikova gostovanja. Marie mu je tada napisala očajničko pismo u kojemu ga je molila da je povede sa sobom ali Liszt joj nikad nije odgovorio.

Edouard de Perregaux godinama je bio zaljubljen u nju. Bio je bogat i obasipao ju je novcem i nakitom moleći je da mu postane ljubavnica. Na kraju ju je i zaprosio. Marie je pristala. No grof nije želio vjenčanje nego građansku registraciju. To je obavljeno u Londonu ali brak nije priznat u Francuskoj. Marie se osjećala prevarenom i poniženom te je smjesta prekinula s de Perregauxom. Ipak, u društvu se voljela predstavljati kao grofica. Umrla je 1847. godine, u bijedi, napuštena od svih. Na sahranu su joj došli samo vremešni obožavatelj von Stackelberg, koji je otplatio njene dugove, i neutješni muž Edouard de Perregaux, koji je podmirio troškove pogreba.

Mjesec dana nakon sahrane na njen grob došao je Dumas sin. Duboko potresen smrću žene koju je volio napisao je Damu s kamelijama. Roman je postigao veliki uspjeh kod čitatelja. A kako i ne bi kad je koncipiran po svim pravilima literature za široku publiku: puno događaja koji se smjenjuju jedan za drugim, velike strasti, napeta priča, priroda kao utočište za sanjarenje i nesretan kraj. Dama s kamelijama zapravo ima malo zajedničkog sa stvarnom avanturom  Marie Duplessis i Alexandra Dumasa sina. Marie i Alexandre više su poslužili kao daleki prototipovi junaka nazvanih Marguerite Gautier i Armand Duval.

Priča teče u prvome licu i vode je dva pripovjedača, Armand i neimenovana osoba. U ožujku 1857. narator je naišao na oglas kojim se obznanjuje rasprodaja pokućstva i rijetkih skupocjenih predmeta  ostalih nakon smrti vlasnice kuće Marguerite Gautier. Pripovjedač dolazi na rasprodaju i za veliki novac kupuje knjigu Manon Lescaut s posvetom Manon Margueriti ponizno, Armand Duval.  Nekoliko dana kasnije pojavljuje i sam Duval, pristali mladić koji se upravo vratio s putovanja. Vidjevši knjigu, zamolio je kupca da mu je proda, i  kad je ovaj to učinio, otkrio je priču o Marguerite. Duval je nepoznatome objasnio da Manon Lescaut drži kao živi spomen na svoju ljubavnicu, koja je poput Prévostove heroine  bila kurtizana, žena slobodna ponašanja. Armand Duval sreo je, veli, Marguerite Gautier u kazalištu i zaljubio se u nju istog trena. Bila je lijepa, imala je kao ugljen crnu kosu koja se na čelu dijelila u dvije široke trake i gubila iznad glave otkrivajući  krajičke ušiju na kojima su blistali  dijamanti.

Pozvala ga je, kaže, da je posjeti i on je došao čudeći se što žena koja ima sušicu prima goste u kasnim noćnim satima, puno pije i odlazi na počinak pred jutro. Armand joj je izjavio ljubav i ona je pristala postati mu ljubavnicom. Nakon nekog vremena Marguerite je odustala od svojih pokrovitelja i otišla s Armandom na selo. Teško bi bilo potanko opisivati naš novi život, rekao je Armand.

„Sastojao se od niza dragih djetinjarija ali beznačajnih za onoga kome bih to pripovijedao. Vi znate što znači  voljeti jednu ženu, znate kako dani postaju kratki i kako se čovjek obuzet ljubavlju malo brine o budućnosti. Poznato vam je da vatrena, iskrena i obostrana ljubav bezbrižno i nehajno gleda  na sve oko sebe. Čini se da su sva bića osim voljene žene nepotrebna na ovome svijetu.“

Ljubavnici su živjeli sretno sve dok Armand nije saznao da Marguerite krišom rasprodaje stvari kako bi vratila dugove. Jer  ona, pokazalo se, ipak nije mogla bez luksuza. Za novčane probleme saznao je i Armandov otac Georges te se uputio k Margueriti moleći je da spasi Armanda od propasti. Ona je to učinila i vratila se starome „poslu“.

Armanda je takav rasplet silno pogodio te je ubrzo našao novu ljubavnicu i s njom se pojavljivao pred Margueritom. Marguerite je otputovala u Englesku a Armand, željan osvete, također je krenuo na putovanje. Na putu je saznao za njenu smrt i smjesta se vratio kući, no bilo je prekasno, nije stigao niti na rasprodaju njenih stvari. Marguerite je bila lijepa, rekao je Armand, ali koliko god se bučno govori o životu takvih žena, toliko se malo govori o njihovoj smrti.

„One su sunca koja zapadaju onako kako su se i digla, bez sjaja. Kad umru mlade, za njihovu smrt u istom trenutku saznaju svi njihovi ljubavnici, jer u Parizu gotovo svi ljubavnici neke poznate kurtizane žive u prijateljstvu. Izmijene nekoliko sjećanja na nju te se život i jednih i drugih nastavi a da događaj ne izazove ni jednu suzu.“

Adaptacije svih vrsta

Na nagovor jednog dramatičara ovu priču o tragičnoj ljubavi Dumas sin adaptirao je za kazalište. Dumas otac bio je oduševljen i odmah je ponudio svoje kazalište za izvedbu. Ali, te 1848. godine revolucionarni događaji u Parizu onemogućili su svaku pomisao na predstavu. Dumas je u međuvremenu preradio dramu i Théatre de Vaudeville (danas: Gaumont Opéra) stavio ju je na repertoar. Priča je bila provokativna i očekivala se velika navala publike. No, uslijedio je šok: ministar unutarnjih poslova zabranio je Damu s kamelijama!

Pokušalo se intervenirati na sve strane nebi li se prvi policajac udobrovoljio. Na jednu je probu čak došao polubrat Luja-Napoleona Charles de Morny i zatražio potvrdu o podobnosti djela za javno izvođenje s potpisom trojice uglednih književnika. Dumas sin pribavio je preporuke Julesa Janina, Léona Gozlana i Émilea Augiera no policija je bila neumoljiva. Tek kad je Morny došao na položaj ministra unutarnjih poslova, zabrana je ukinuta. Morny je imao razumijevanja zato što se i sam bavio književnim radom: pisao je, naime, pod pseudonimom Saint-Remy i surađivao s Jacquesom Offenbachom. Godine 1852. godine u Vaudevilleu je napokon izvedena Dama s kamelijama. U publici je bio i talijanski skladatelj Giuseppe Verdi kojega se predstava toliko dojmila da je prema njoj skladao operu Traviata.

Nakon prvog prodora na scenu uslijedile su adaptacije, može se reći, diljem svijeta. Samo na Broadwayu prikazano je 16 verzija Dame s kamelijama. U ulozi Marguerite Gautier okušale su se slavne glumice od Sarah Bernhardt, Eleonore Duse, Lillian Gish, Dolores del Rio pa do aktualnih Isabelle Adjani i naše Senke Bulić. Bilo je i baleta na temu Dumasove ljubavne priče. Najpoznatiji je Marguerite i Armand uglednog koreografa Fredericka Ashtona s Rudolfom Nurejevom i Margot Fonteyn. Daleko najbrojnije su ekranizacije. Prvi filmovi inspirirani romanom Dumasa sina snimljeni su početkom 20. stoljeća. U njima su se proslavile zvijezde poput Pole Negri, Thede Bare, Alle Nazimove, a kasnije, u razdoblju zvučnog filma, i Greta Garbo, Sara Montiel, Isabelle Huppert i mnoge druge darovite glumice. Kazališnim i filmskim daptacijama valja pridodati i mjuzikle, parodije, travestije i televizijske drame.

To, međutim, nije kraj priče o Dami s kamelijama nego vjerojatno mali predah do ekspanzije u nekim novim medijima.

* Sa dozvolom uredništva, tekst prenosimo sa prijateljskog portala GKR (Gradska knjižnica Rijeka)

Oceni 5