Retro-feljton: Fragmenti iz knjige „Sretno dijete“ (5)
Dtte 01 S

Poletov koncert svibnja 1980. u Novom Zagrebu: Grupa Azra sa pjevačem Jurom Stublićem

Photo: Arhiva Poleta

Dan kad su Prljavci prvi put čuli Parafe, a Parafi upoznali Azru

U mom privatnom mikrokozmosu velika prekretnica bio je Polet. Bila je 1978., bio sam na ulasku u pubertet i trebao mi je životni oslonac, nešto za što ću se uhvatiti penjući se na novu životnu stepenicu, nešto što će mi pomoći u kopanju što dubljeg jaza s generacijom mojih roditelja. Polet je bio idealan. Bile su to novine s neskrivenom ambicijom formiranja novog generacijskog koda. Ja sam bio prazna ploča, posve otvoren za sve njihove programatske naputke, bio sam njihov idealni čitalac, oni su bili moje idealne novine.

"Nešto se događa" pisalo je na prvoj stranici prvoga Poleta koji će mi dospjeti u ruke. Te su se tri riječi, prema intenciji urednika, imale odnositi na zbivanja na mladoj rock-sceni – uz taj natpis na naslovnici se širila velika, mračna, pa time i jedva raspoznatljiva fotografija nekakvih rockera u akciji, meni dotada posve nepoznata imena – Prljavo kazalište. Bila je to za mene prva informacija da se, paralelno s buđenjem moga interesa za rock-glazbu, formira i nova, od mene ne mnogo starija generacija koja stvara novu muziku. " Nešto se događa" - to je ujedno jasno opisivalo stanje u mojoj trinaestogodišnjoj glavi. Ta podudarnost između burnih prevrata u mom unutarnjem svijetu i identičnoga previranja u mojoj neposrednoj okolini, učinila je da sam se ubrzo posve predao u ruke tom Poletu, vjesniku uzbudljivih događaja. Pustio sam da me modelira i mijesi kao tijesto, da mi određuje glazbeni ukus, da propovijeda što mi je misliti i činiti, kako se postaviti prema svijetu koji se, u mojim očima, mijenjao iz dana u dan. Takvo usvajanje Poleta, sada mi je jasno, bio je prvi moj čin koji sam nesvjesno smatrao aktom odrasle osobe: bio je to moj samostalni, od nikoga nametnuti odabir, moje otpusno pismo za izlazak iz djetinjstva.

S druge strane, mojim budućim herojima, rockerima novoga vala, očajnički je trebao oslonac koji će im pomoći da iz garaža i podruma izađu na scenu. Polet je odigrao i tu ulogu. Tako sam čvrsto uvjeren da je riječ o novinama koje će imati presudnu važnost – za mene osobno, za moju muziku, moju generaciju.

Jasenko Houra: Te 1978. mi nismo znali da postoje Pankrti, Parafi i AzraSve do jeseni 1978. – dakle, onog vremena kada će, spletom okolnosti, Polet stići i do mene – glas o mijenama u Poletu nije stigao pretjerano daleko, jer "izlog" novina, onih prvih desetak kompromisnih stranica, ostao je nepromijenjen, a s naslovnice bi se, kao tema broja, i dalje kočili naslovi poput Majske vijesti: štafeta u našim rukama, Hoće li domovi dostići reformu? ili neke druge dileme koje izvan najužih aktivističkih krugova nisu imale nikakva značenja – što je, naravno, efikasno poništavalo sve napore da se novina oživi, vidljive tek duboko u unutrašnjosti lista. No, prelistavajući te brojeve koje prethode eksploziji Poletove naklade, pogotovo one koji su izašli u prvoj polovini 1978, jasno je vidljivo da u redakciji sazrijeva kritična masa za radikalniji rez, da su novine počele zauzimati poziciju koja će ih proslaviti: već tada Polet više nije bio puki refleks onoga što se zbivalo na supkulturnoj sceni, nego aktivni sudionik, generator događaja.

"Mi se u to vrijeme nismo poznavali – mi nismo znali da postoje Pankrti, Parafi, Azra. Mi smo mislili da jedini mi tako sviramo", objašnjava danas vođa Prljavog kazališta Jasenko Houra. "Tako da su nas Poletovci spojili, Vlatko Fras i Sven Semenčić su preko Poleta bili neka ideološka poveznica, oni su nas uobličili kao scenu."

Vlatko Fras bio je, uz već spominjanog Štulićevog susjeda Svena, mlada nada glazbene rubrike Poleta. U skladu s tada čestim trendovima u stranim glazbenim novinama – gdje su u modi bili novinarski dvojci, poput Tonyja Parsonsa i Julie Burchill iz New Musical Expressa – ponekad bi tekstove potpisivali zajedno. Uopće, Fras i Semenčić pažljivo su osluškivali trendove, jer tog su se ljeta, kada se kalio punk, i jedan i drugi skitali Londonom i izbliza vidjeli rađanje novog pokreta. S nekoliko funti u džepu, Fiksi (tako su, naime, zvali Frasa) širom je otvorenih očiju gledao anonimne nove sastave koji su se smjenjivali na pozornici Marquee kluba i njihove živopisne obožavatelje koji su se, poput najezde, širili glavnim gradom Ujedinjenog Kraljevstva. Tako je dvojicu tek svršenih srednjoškolaca – dakle, ne mnogo starijih od protagonista glazbene scene u povojima – povezivala želja da ono što su vidjeli u uzbudljivim londonskim klubovima nekako preslikaju i u pospani Zagreb. I jednom i drugom pisanje je išlo mnogo bolje od sviranja i uhvatili su se onoga što su jedino znali – u Poletu, jedinoj redakciji koja je u svoje redove puštala novinare njihove dobi, uzeli su nekritično protežirati i zagovarati sve bendove koji su nalikovali onome što su vidjeli u Engleskoj. (D3)

Prema njihovim usklađenim stavovima, kriterije su zadovoljavale četiri grupe. Svakako ljubljanski Pankrti, koji su prema općem mišljenju, uspostavljenom još slavnom svirkom u Galeriji SC-a, tri koplja bolji od svih ostalih. Zatim Azra, koja je zahvaljujući informacijama o novoj glazbi, koje su Interrailom stigle do Maxa Juričića, a time posredno i do Štulića, sve uvjerenije kretala stazama punka.

Stižu vijesti o novoj riječkoj grupi: Paraf na sceni

Zatim, važne vijesti dolaze i iz Rijeke: mladi Poletov dopisnik Goran Lisica Fox (koji će se poslije pretvoriti u gurua i najvažnijih promotora na novovalnoj osovini Rijeka-Ljubljana) javlja da "rock ponovo odzvanja sa svih strana, a podrumi i garaže opet su u prometu, kao u stara dobra vremena". Tu posebno izdvaja Paraf, također srednjoškolski projekt, trojicu gnjevnih mladića koji mnogo uvjerljivije izgledaju negoli sviraju, koji su sve kreativne nedostatke nadomjestili divljom energijom – riječka verzija, u svemu gotovo identična priči o Prljavom kazalištu (ili se barem tada tako činilo, jer već godinu ili dvije poslije pokazat će se da su ove dvije grupe odabrale dijametralno suprotne puteve). (D4)

Tu je, u krugu najužih favorita, naravno bilo i Prljavo kazalište s obećavajućim perspektivama: Houri i družini već je tada uspjelo napraviti nekakve demo-snimke – s punim naglaskom na riječi nekakve – i uvaliti ih u veliki Jugoton, na stol mladog urednika zaduženog za rock-glazbu Siniše Škarice. Sjećanja članova grupe govore da je riječ o snimkama koje su teško mogle bilo koga uvjeriti u njihovu kvalitetu – pjevač Davorin Bogović tako se sjeća da su malim kasetofonom i pripadajućim mikrofonom svirku snimali iz susjedne prostorije i to je bilo vrhunsko tehničko dostignuće koje su primijenili u izbjegavanju totalnog izobličenja zvuka. Iako je na takvoj snimci bilo teško razlikovati gitaru od bubnjeva, Jugotonu je u skladu s trendovima očito trebala grupa koja se deklarira kao sljedbenica punka, pa su dogovorili snimanje male ploče. Taj je uspjeh Kazalištu davao pomalo povlašten status u družini sličnih bendova, premda su i oni, kao i svi ostali, još uvijek bili grupa bez i jednog ozbiljnijeg nastupa, s tek nekoliko svirki na opskurnim, gotovo tragikomičnim mjestima. (D5)

Prljavo kazalište: Demo snimci su im davali povlašten status u družini sličnih bendova

Riječ je o sceni za koju su etablirani rock-kritičari, razumljivo, bili posve nezainteresirani, a Semenčić i Fras bili su im ravni po godinama, a superiorni po spoznaji: oni su propovijedali koje ploče valja slušati da bi se bilo u toku, oni su pojašnjavali da bez tzv. društvene kritičnosti nema moderne muzike, a to su nijanse koje su srednjoškolci s gitarama teško mogli sami osmisliti - i to je taj "ideološki" utjecaj o kojem govori Houra, kada ističe njihovu važnost. Zato važnost ovog dvojca daleko nadilazi utjecaj tekstova koje su napisali: oni su bili servis idejama koje su mladim rockerima nedostajale da se sirova energija kanalizira u poželjnu rock-formu. Naravno, nije to bio diktat, nego simbioza: i sami glazbenici, pogotovo Prljavo kazalište, rado su prihvaćali njihovo uplitanje, jer su, kako rekosmo, po svemu bili isti.

Tu negdje, u proljeće 1978., u redakciji Poleta sazrijevala je ideja o tomu da bi koncepciju novina valjalo vezati uz bendove koje su Sven i Fiksi tako borbeno zagovarali. I tu je Polet odlučio stvar uzeti u svoje ruke: organizirat će koncert na kojem će, među ostalima, predstaviti i udarnu trojku novog rocka – Azru, Parafe i Kazalište.

Tekst u Poletu: Izvještaj Vlatka Frasa o Koncertu u Novom ZagrebuBio je 6. svibnja 1978. Koncert, koji će se dogoditi pred Građevinskim školskim centrom – slučajno, ali simbolično, baš u Novom Zagrebu, rockerskoj utvrdi – jedan je od onih bizarnih primjera koji pokazuje da se povijest često događa na čudnim, posve nepovijesnim mjestima.

Prije negoli se upustimo u opis ovog događaja, u ime simpatija s kojima se sjećam tih dana i u znak obrane ovog i nemalog broj sličnih slučajeva s kojima ćemo se susresti, valja reći da je sve vezano uz domaći rock tada bilo u punom smislu riječi amaterska, nerijetko klinačka rabota.

Katastrofalni organizacijski raspadi koncerata bili su više-manje uobičajena pojava: ne mogu se sjetiti da sam u čitavoj toj prednovovalnoj fazi čuo ijednu domaću svirku koja nije bila upropaštena prestrašnim razglasom (čak je i proslavljeno Bijelo dugme, iz svojih zvučnika složenih u goleme zidove, zapravo proizvodilo jedva razaznatljivo brenčanje). Na početak koncerta uvijek smo čekali satima, jer organizatori jednostavno nisu bili kadri sve pripremiti na vrijeme, uvijek su to bile nekakve redaljke sa stotinama grupa koje bi na prijevaru pokušale prekoračiti dogovoreno vremensko ograničenje nastupa od dvadeset ili trideset minuta, pa bi ih onda na silu tjerali sa pozornice ili im isključivali struju ... Ukratko, bilo je to vrijeme kada je rock doista bio mlad i posve nevin, blagoslovljen neodoljivim diletantizmom (D6). Stoga se kontekst našeg "povijesnog" koncerta danas može učiniti smiješnim i nedostojnim, ali po tada važećim standardima on je bio tek neznatno neorganiziraniji od prosjeka.

U Novom je Zagrebu postojala navada (koja se održavala više-manje do današnjih dana) da se s dolaskom proljeća organiziraju nekakve komunalne rock-svirke na otvorenom: tu se obično skupilo nekoliko bendova, predvođenih vječno anonimnim gitarističkim magovima iz susjedstva, koji bi sate i sate, pod danjim svjetlom, do u beskraj rastezali solo-dionice u njihovim interpretacijama Deep Purplea ili The Led Zeppelina, pred uglavnom površno zainteresiranim stanovnicima okolnih nebodera, koji bi dolazili i odlazili. Takve bi se priredbe zvale Proljeće u Novom Zagrebu, Dani Zapruđa ili tako nekako, što bi vjerno odražavalo njihov pitom, posve nerockerski karakter.

Fotogalerija u Poletu: Učesnici novozagrebačkog koncertaNišta se bitno drukčije nije spremalo niti te subote u dvorištu Građevinskog školskog centra: lokalno kulturnoumjetničko društvo i aktiv omladinske organizacije organizirali su, kao i svake godine, proljetne manifestacije, i Semenčić je tu prepoznao priliku. Ugurao je na popis organizatora i Polet te time ostvario odlučujući utjecaj na izbor izvođača. Tako je na pozornicu uspio ugurati sve što je u to vrijeme držao vrijednim, s posebnim naglaskom na udarni trio domaćeg punka, kojima je priskrbio privilegirani status zvijezda u nastajanju.

Mnogi se sjećaju ovog koncerata: sjeća ga se Davorin Bogović, koji još pamti da se na pozornicu penjao četveronoške, a Jasenko Houra ga je ("kao čupavo čudovište", opisat će Bogović, koji je tada još imao posve nepunkersku frizuru s plavim kovrčama do ramena) vukao na lancu. Sjeća ga se i Darko Rundek, koji će nekoliko godina poslije postati jednim od najvažnijih aktera scene, koji kao kuriozum pamti kako je jednom u Novom Zagrebu gledao Johnnyja kako svira "pred ulazom u školu". Kao osobnu prijelomnu točku ovaj koncert pamti i Renato Metessi, poslije pjevač grupa Patrola i Zvijezde, a tada još član u kose zarasle hipi-formacije imena Pikova dama: vidjevši mlade punkere u punoj snazi, odmah je odlučio iz temelja promijeniti svoj muzički izraz, a članovima Pikove dame naredio je momentalno šišanje (D7).

Kako je rastao broj ljudi koji mi je govorio o tom koncertu, tako je on, u mojim shvaćanjima, poprimao sve veću važnost, gotovo bih rekao da sam ga počeo glorificirati. Onda sam se, sasvim slučajno, domogao kratkog amaterskog filma koji na super-8 kameri bilježi jedan vrlo kratak segment svirke. Premda nije zabilježen nastup nikoga od aktera zanimljivih za ovu priču, tu su se moji dojmovi o sveli na prikladnu mjeru. Jer, na toj je snimci, protivno svim predodžbama koje sam stekao iz priča različitih aktera, posve jasno da je to bio u punom smislu riječi srednjoškolski koncert na kojem su klinci navrat-nanos skupili pojačala i zvučnike (svatko je od kuće donio što je već imao) te poslagali instrumente i skrpani razglas na uzani plato pred ulazom u školu – tamo su zgurali svu opremu, jer pozornice nije bilo. Uokolo je na travi sjedila odgovarajuća publika, prikladna za ovakve svirke: učenici Građevinskog centra, prijatelji izvođača, klinci iz susjednih nebodera. Male amaterske kamere, srećom ili nesrećom, tada nisu imale mogućnost snimanja tona, pa ne možemo znati kako je to tada zvučalo. Ponavljam: srećom ili nesrećom.

Traumatično iskustvo sa organizacijom koncerta: Sven Semenčić, urednik Poleta

Rock-maraton je bio prvi, a koliko je poznato i zadnji pokušaj kojim se Sven Semenčić prihvatio organizacije nekog koncerta. Bilo je to vrlo traumatično iskustvo, o kojem je podrobno izvijestio u sljedećem broju Poleta: najprije se morao natezati s izvođačima koji su redom odbijali nastupati zakazanim redoslijedom, da bi se na kraju, uz strašna kašnjenja i rastezanja, sve raspalo. U općem rasulu, koncert je prekinut prije negoli će na pozornicu stupiti zvijezde večeri, dva tada najpoznatija benda, Baksuz bend i Eustahijevi virtuozi. Naime, ustanovit će se kako glavni izvođači više nemaju na čemu svirati jer su nestrpljiviji vlasnici pokupili svoja pojačala i otišli kući (D8). Sve je završilo masovnom svađom u kojoj su članovi izigranih grupa dobro izvrijeđali nesretnog organizatora.

Ovaj se koncert mirno može smatrati nultom točkom zagrebačkog novog vala: ovdje su Prljavci prvi put čuli Parafe, Parafi upoznali Azru (i samo će se još jednom poslije dogoditi da ta tri benda zasviraju na istoj sceni). Ovdje se počeo realizirati Semenčićev i Frasov plan da šačicu odabranih grupa uobliče u scenu. I Semenčić i Fras napisali su euforične recenzije svirke u Novom Zagrebu (D9).

Vlatko Fras otišao je čak toliko daleko da je napisao programatski tekst Najbolji punk istočno od Engleske, u kojem bez ikakve zadrške, vrlo kategorično tvrdi da je pojava tih nekoliko grupa, koje jedva spajaju akord s akordom, "prijelomni trenutak našeg rocka". Kada sam, u vremenu današnjem, kopajući po gomilama starih Poleta, naletio na ovaj tekst, nekoliko sam puta uzastopce pročitao ovaj dio: "Mislim da su ovdje opisane grupe, plus one za koje sam čuo, a koje, navodno, ne zaostaju, dovoljne da se u okvirima naše bijedne rock-scene najavi domaći novi val. Pet-šest autentičnih grupa, naspram cijelog jugo-rocka, koji je – ruku na srce, dao samo Bijelo Dugme i Buldožere – svjedoči o prelomnom trenutku našeg rocka koji bi za naše prilike mogao imati veći značaj nego new wave na anglo-američkom tlu."

Ostao sam potpuno zadivljen točnošću, hrabrošću i dalekovidnošću ove ocjene. U toj navijačkoj potrebi da se punk dogodi i u njegovom gradu, Fras je već tada, kao u kristalnoj kugli, precizno vidio ono što znatno uvaženiji rock-teoretičari neće uočiti još nekoliko godina.

"Onda sam to mislio i danas to mislim", smireno komentira Fras, koji je, paradoksalno, jedan od rijetkih tadašnjih rock-kritičara koji odavno nema veze s rockom. "Nitko od njih nije znao svirati, oko toga nema govora, ali bili su mračno uvjerljivi. Neki momenti, neke pjesme, neki koncerti jednostavno su bili u istom rangu s najboljim stvarima koje su se u to doba događale vani. Već kad su se prvi put pojavili na pozornici, nitko nije imao sumnje da je to istinito, tu nije trebala posebna hrabrost da ti tu napišeš da je to – to."

Nakon što sam, po tko zna koji put, pročitao Frasova programatska pretkazanja, definitivno sam u sebi učvrstio uvjerenje da su iskru novoga vala u Zagrebu začela djeca Interraila, te jeftine željezničke karte za potomke boljih socijalističkih familija – onih koji su, poput Frasa, Semenčića ili Juričića, vidjeli rock-prijestolnice uživo i teško su se mirili s činjenicom da se, nakon što karti istekne rok trajanja, ponovno vraćaju u svoj mali grad na kraju svijeta, da će se kočija ponovno pretvoriti u bundevu.

Nastanak punk-pokreta u nas imao je posve obrnut socijalni predznak negoli na zapadu: i ovdje je bio rezultat frustracije – ali ne socijalne, kao u Velikoj Britaniji (jer među novovalnim pionirima na prste se jedne ruke mogu nabrojiti oni koji su odrasli u siromaštvu), nego provincijalne, frustracije proizašle iz spoznaje da izvan naše bare postoje mjesta gdje se živi uzbudljivije.

(NASTAVIĆE SE)(

(D3) Pa iako vam se prošle godine možda učinilo da smo pretjerali s pisanjem o tim novim grupama, činili smo to sa sasvim određenim ciljem. Htjeli smo naime dokazati da jedan podrumski bend, s oporbenim i progresivnim stavovima, bez ikakvog zaleđa, potpuno sam, bez žnore u Nedjeljnom popodnevu ipak može uspjeti. Zato je i većina naših pisanja bila usmjerena na ta strujanja. Sven Semenčić, Polet, 1979.

(D4) "Paraf" čine Walter Kocijančić (vokal, gitara), Dušan Ladavac (bubnjevi) i Zdravko Čabrijan (bas). (...) Tamne naočale, lokoti, lanci, ziherice, frizure navrh glave, šizoidne kretnje, eksplozija nerazumljivih riječi i zaglušni zvuk. Djelovali su zaista dobro i sa zadovoljstvom mogu javiti da se, eto, grupa osamnaestogodišnjaka priklonila punku, najneposrednijem načinu komuniciranja u domaćem rocku i da je njihova svirka sasvim dobro zvučala. Još nas više raduje činjenica što ovi momci izvode samo vlastite skladbe, koje uglavnom piše Walter. Sami naslovi dovoljno govore o orijentaciji grupe: "Drama u liftu", "Punk", "Iz očaja pjevam", "Problemi riječke općine", "Profesori"... (...) "Paraf" već sada posjeduje sve komponente potrebne dobroj punk grupi – agresivnost, energiju, scenski nastup (i izgled), neposrednost, iskrenost, te možemo reći da su izuzetno dobri početnici. Ipak im moramo prigovoriti da su im tekstovi nedorečeni, često naivni, a instrumentalne sposobnosti daleko do izvanrednih. Međutim, budući da je riječ o gotovo anonimnoj mladoj grupi sa svega nekoliko nastupa "u nogama" (i mukom da nađe nove gaže) to joj pored zamjerki treba odati priznanje za hrabrost, iskrenost i pronalaženje prave formule u pravi trenutak." Goran Lisica: Riječki punk – hoće li se za njih ikada više čuti?, Polet, br. 60, 4. 3.1978.

(D5"Negdje za Prvi maj, svirali smo na nekoj brigadirskoj svirci u Dubravi, pojavili smo se tam, i to je bil šok. To je bilo u Cerskoj, svirali su Crno-bijeli, dolazila je škvadra, ovak, stariji, sa kravatama, obrtnici. Imali smo tek pet stvari na repertoaru "Televizore", "Otac" "Majka", "Djetinjstvo" i "Policijska stanica". Kad smo se pojavili to je već bio opći šok, svi su popadali u nesvest, ta sredina fakat nije bila navikla na tak nekaj neočekivano. U prvom redu, onda nismo imali razglas, Davor je peval prek mojeg pojačala. To je bio košmar. Svirat još nismo znali, samo smo urlali, bili smo zdrapani ..." Jasenko Houra, u Poletu, br. 179., 23.12.1981.

Bekstvo od dugokose omladine: Prljavci na koncertu(D6"Posle toga je bil onaj koncert gdi smo morali bežati. Mi smo se fakat otrovno napili, ja vermuta, a i konjaka je bilo... Mi sviramo, ali nas čudno promatraju, sve neka dugokosa omladina. Glavno je sranje ispalo kad je Davorin rekao: "Jeste li vi napredna omladina grada?" Veli: "Oćete Pink Floyde?" – "Oćemo vam kurac to svirati, oćemo vam nekaj drugo" i Zok Cvetković počne na gitari ono od Moravaca "Stojadinka ovce šiša". Posle toga je bilo gusto. Bila je neka tučnjava i Zok je dobio nešto batina. Uglavnom, morali smo bežati od tamo. Mi bežimo, a za nama jedan frajer koji je atletiku treniral ..." Jasenko Houra, opis koncerta u Zagrebu 1978., u Poletu, br. 179. 23.12.1981.

(D7"Da sam dečke iz grupe Pikova dama slušao ljeti navečer negdje na plaži, bio bih oduševljen njihovim interpretacijama Dylana, no iako su uspjeli zabaviti publiku, mislim da su i sami svjesni da svojim preležernim pristupom ne mogu postići ništa više od već spomenute ugodne večeri na plaži uz vino. " Sven Semenčić: Rock – maraton: Bio nam je potreban!, Polet, br. 66, 15.5.1978.

(D8"Maraton je počeo sat kasnije, što prema našim običajnima i nije tako puno, i odmah je iskrsnuo problem: bendovi koji su bili među prvima na programu dolazili su s raznoraznim isprikama kako je neki njihov član još na poslu ili u školi i kako oni mogu nastupiti tek kasnije. Slična stvar se događala i na kraju programa. Gotovo svi su htjeli nastupiti u najboljem terminu, negdje između osamnaest i dvadeset sati. Neki su čak htjeli da im se nastup tako podesi kako bi mogli gledati prijenos utakmice ili navečer negdje izaći. Suvišan je svaki komentar. Takve možemo odmah otpisati (...) Neki su bendovi pokupili pojačala i ostale rekvizite. Kasnije su trebale nastupiti još grupe Baksuz bend i Eustahijevi virtuozi. Naravno, sva krivnja je svaljena na mene kao organizatora, a ja doista nisam mogao nikoga vući za rukav da ostave svoje pojačalo. I tako ta dva benda nisu nastupila..." Sven Semenčić: Rock – maraton: Bio nam je potreban!, Polet, br. 66, 15.5.1978.

(D9"Nakon toga je svirala Azra za koju bez ustezanja tvrdim da je trenutno daleko najsnažnija zagrebačka grupa. Teško bi bilo konkretno definirati stil Azre. Iako u njemu ima nekih elemenata punka, kao što je krajnja jednostavnost pjesama, angažiranost teksta i velika žestina u izvedbi, mislim da bi bilo pogrešno strpati i ih u isti koš s punkovcima." Sven Semenčić: Rock – maraton: Bio nam je potreban!, Polet, br. 66, 15.5.1978.

Oceni 5