Danice, bombu!

* Rad osti

20.3.1995.

Jutros sam se probudila na čvoru crne smrče. Na grani do mene ležao je Vladimir Nazor, a ispod nas Vladimir Bakarić koji se prepirao sa Vladimirom Dedijerom oko toga. Stablo je bilo puno Vladimira pa su ga mještani prozvali Brštanovo.

Bili su tu još Vladimir Beara, Vladimir Ilič Lenjin, Valdemar Roje, Vladimir Šeks i Vladimir Broz Tito. Bilo je vrlo interesantno slušat diskusiju trojice teoretičara Vladimira Broza, Vladimira Iljiča i Vladimira Šeksa o klasnom pitanju i nacionalnom odgovoru. Svaki put kad je Vladimir Šeks htio nešto reći, ova dvojica bi mu kazali: „Ti, Vlado, ne sraj, bacit ćemo te sa stabla!“. On je na kraju zašutio, ali su ga oni ipak bacili sa stabla, što je na višim granama primljeno sa odobravanjem.

Najveća rasprava se vodila oko toga zbog čega me treba silovat. Da li zbog nacionalne, spolne, vjerske, stranačke ili klupske pripadnosti. Kako su sa sigurnošću mogli odrediti samo moju spolnu pripadnost, zamolili su me da se o ostalim pripadnostima izjasnim. Ja sam se nacionalno odredila kao tesarski alat, vjerski kao hibridni kukuruz, stranački kao katodna cijev, te kao pripadnik kluba prijatelja potresa. Oni su se povukli radi dogovora, a ja zbog straha od zaključaka.

Kad su se vratili, mene nije bilo, što im je malo poremetilo planove, no odmah su se usaglasili da me siluju u odsutnosti, a da će mi rješenje dostaviti naknadno.

Kad sam dobila rješenje, odmah sam se obratila jazz kvartetu Boška Petrovića, koji su obećali zauzeti se kao i bezbroj puta dosad. Pričao mi je Boško kako je za vrijeme bespravnih deložacija tako jako udarao po vibrafonu da je to moralo odjeknuti.

Poznati nizozemski vladar Van Hurgen, koji je vladao od sedmog stoljeća prije nove ere sve do lipnja 1947. godine kad su austrijske trupe ušle u Norvešku. Njega je to toliko pogodilo da je abdicirao u korist svog naslonjača. Kasnije se bavio mjerenjem vodostaja i uzgojem rasplodnih radijatora. Zašto njega spominjem? Spominjem ga zbog toga, jer je on tipični primjer čovjeka koji je popustio trenutnom raspoloženju.

Nikad, zapamtite, nikad netko ko je u situaciji da vlada, ne bi smio. A ako se kojim slučajem i predomisli, nikada to ne smije uraditi na štetu. Karakterističan je primjer Ludviga II koji je uklonjen s bavarskog prijestolja kao duševno bolestan. Neki moji izvori javljaju da je on samo hinio ludilo, e da bi se riješio prijestolja, koje mu je zbog njegove debljine, bilo sve tješnje i tješnje. Mislim da bi se tim spoznajama trebala posvetit puna pažnja, naročito uzimajući u obzir teoriju tijesnih cipela.

No, mnogi će reći zašto Ludvig II nije naredio da se prijestolje proširi. Moram vam reći da je on to upravo i uradio. I šta se dogodilo? Njegova supruga Sofija Krezuba je nagovorila majstore da svaki dan prijestolje smanje za 1 cm, tako da je Ludvig II logično zaključio kako se on sve više širi.

Kad je širina prijestolja došla na 12 cm, i kad se Ludvig II ni uz nadčovječanske napore nije mogao uvući u prijestolje, šta mu je drugo ostalo osim samoubojstva. Netko može kazati ostalo mu je dvoje krasne djece, plodna polja i krezuba žena. Da, sve to mu je ostalo, ali nešto je i našao. Šta je našao? Našao je vječni mir. E, sad šta njemu znači mir, to mi ne znamo, jer se on o tome još uvijek ne izjašnjava.

Kad sam došla kući, ušla sam u kuhinju i imala šta za vidjeti. Za stolom su sjedili Škorić, Belin, Braun, Kasumović, Ramljak, Gračanin, Čerček, Matuš, Zambata, Lamza i Rora. Poslije pola sata Čerčeka je zamijenio Kobeščak, a Kasumovića, koji je otišao na solfeđo, zamijenio je Čonč, koji uopće nije pripadao toj generaciji.

Pitala sam Matuša da mi objasnio ovo sa Čončom, a on me zamolio da se povučemo, jer bi mi to htio šapnuti u tri oka. Kad smo se povukli, on mi je napriije šapnuo na jedno pa na drugo oko, a onda se spustio dolje i dosta dugo šaputao na treće oko. Kad smo se poslije sat vremena vratili u kuhinju, svi su već bili poprilično veseli i dogovarali se kako izbjeći poziv za odsluženje igranja u reprezentaciji, jer da šta pravi domoljub ima tražiti u majici s najmržim grbom.

Tako je samo ova generacija odbila oko sedamdeset milijuna poziva i tri apela.

Pozvala sam Lamzu i zamolila ga da primi plaketu za taj veliki čin. On me upitao:

- Za što?

- Za čin.

- Je, kak ne. Čin-čin.

* Rezana svadba

30.4.1995.

Jutros sam se probudila u rodilištu. Imala sam tri kile i dvadeset deka, a bila sam duga 54 cm. Doktor me udario po guzi i rekao: „Vidi male, vidi male”. Ja sam počela plakat, a mama se razderala: „Kozo, umukni, nemoj mislit da ću ja to trpit.” Kad me tata došao vidit, pitao je mamu: „Šta ćemo s njom?”, a mama je rekla : „Najbolje bi bilo da je udamo”.

Tata se oduševio tom idejom, otišli su do Bršljana i kazali mu: „Evo, ti stalno kukaš kako ti je vrime od ženidbe. A zašto ne bi uzeja Doru?”. Bršljan se najprije nećkao i govorio da mu se čini da sam nekako presitna, da se boji da će me satrat, a da šta je najvažnije da ne zna jesam li nevina. Moji roditelji su ga uvjerili da je sve u redu i da ja strašno brzo rastem i da ću do deset sati narast do metar i sedamdeset, a da ću popdne, ako mi on da ruku, izbacit dvoje djece.

Bršljan se složio, ali pod uvjetom da prvo bude muško i da se rodi oko 11 sati, a onda da se rodi kćerka, ali ne poslije dvanaest, jer da mora ić na balote.

Moj tata ga je pitao da je li mu draže valjat ili bombizavat, a Bršljan mu je odgovorio da je on za njega Silva Košćina i da bi ga na sto metara ostavio da ga pojedu vuci. Tata se iznenadio, šta sam ja iskoristila i narasla za 60 cantimetara, tako da mi je za narast ostalo još 56 cm.

Kad sam pogledala na sat, uhvatila me panika. Bilo je blizu deset, a ja nisam rasla. Trebalo je rasti prosječno sedam cm u minuti, što je bilo nemoguće s obzirom na nagib.

Zamolila sam mamu da mi ona posudi 56 cm, a da ću joj ja vratit do prvoga. Mama je rekla da kako će, da će joj se onda vešta vuć po podu i da će joj rukavi visit. Onda je moj tata kazao da šta je takva, da je valjda važnija njegova sreća nego njezini rukavi i mama je, drage volje, plačući pristala.

Dala mi je svoja 56 cm i kad je tata vidio onako malu, rekao je da šta će s njom takvom, a Bršljan mu je kazao da je najbolje da je baci u kontejner. Tata je skupio ispod ruke i krenuo, a ja sam mu kazala da šta će činit skale, da je kontejner otvoren i neka je baci s terace. tata je naciljao i rekao da ima malu tremu od promašaja, a Bršljan je rekao da nema veze ako promaši, da će je ionako skupit škovacini.

Onda se u meni nešto prelomilo i rekla sam: „Nije moja mama škovaca, ne dam da je ovakvu bacate”. Otrčala sam u banj, uzela češalj, sredila mami frizuru,a tek onda smo je bacili.

Nismo puno promašili. Dva - tri metra. Dobro su govorili naši stari: „Ne pada majka daleko od kontejnera”.

Onda sam ja, valjda uzbuđena i potresena zbog majčine smrti, narasla još onih 56 cm, tako da sam imala 226. I sad je nastao problem, kome vratit ono šta mi je mama posudila. Davala sam ih tati, ali on je rekao da šta će mu, da bi ga to podsjećalo na nju, a ja sam rekla: „Dobro, onda ću ja od ovog napravit sina” i rodila sam Kavula. Bršljan je bio oduševljen, ali i pomalo zabrinut, jer nije znao di nabavit još 50 cm za Karotu.

Odjednom nam se upalila lampica, značajno smo pogledali tatu, on je pokušao pobjeći, ali smo ga uhvatili, zavezali i zamolili da nam posudi 50 cm za malu. On najprije nije pristao, a kad smo mu kliještima izgulili uho, onda je pristao. Lijepa riječ i gvozdena vrata otvara.

S obzirom da je on bio fer, bili smo i mii nismo ga bacili s terace u kontejner, nego na parkiralište.

Kad sam ušla u kuhinju, za stolom su sjedili Josip Broz Tito, Đuro Pucar, Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković i Ivan Milutinović. Kad sam ih vidila, sve mi se zacrnilo i rekla sam:

- Ajmo, ajmo, kupimo se, neću komunjare po kući.

- Nismo mi komunjare, mi smo socijaldemokrati.

- Pa šta tu radite?

- Mi se ograđujemo.

* Od Luke

28.5.1995.

Jutros sam se probudila sa čvrstom odlukom da više susjedima ne razbijam prozore maškalinom. Odluka je ležala pored mene i djelovala čvrsto. Pokušala sam je savit, ali se nije dala. Grizla sam je i grebala, ali na njoj nisam opazila promjene. Zamolila sam Bršljana i Kavula da je pokušaju promijenit i oni su se stvarno potrudili. Šta joj sve nisu radili, ali ona je bila nepokolebljiva kano klisurina.

Odlučila sam se na poslednji test. uzela sam maškalin i zamolila odluku da me prati. Kad smo došli do susjedovoga prozora, ja sam pitala odluku: „Oću li ga, a?”, a ona se počela znojit, grist donju usnu, nervozno šetat i kršit prste, da bi iz nje na kraju provalilo: „Ma opizdi ga, nije ti ćaćin!”.

Meni nije trebalo dvaput reć. Škure, staklo, teleri, sve se to za tren našlo usitnjeno pod mojim nogama, a iz stana su me izbezumljeno gledali susjed Jakša i žena mu Danica.

Jakša je kazao: „Danice, bombu”, a ona ga je pitala: „Koju?”.

„Neutronsku, pizda li joj materina luda, šta je ne držu u ludnici?”

Ja sam zamolila Jakšu da se smiri i objasnila mu da sam ja bila samo izvršilac, a da je odluku donijela odluka, pokazala sam prstom na odluku i rekla da odluku ostavljam njemu i neka radi šta želi.

Jakša je rekao Danici da donese odluku,a ona mu je savjetovala da je ne donosi, jer da je to čudna odluka i da ko zna šta se još može desit. Jakša je tupo gledao ispred sebe i pitao me da šta će sad s prozorom, a ja sam mu odgovorila da je prozor njegov i da šta god učini da se ja slažem.

Nekad nisu dovoljne samo dobre namjere, jer kad ljudi, koji na primjer u Švedskoj, prelaze preko nekih stvari, oni to ne rade doslovno tako da ih gaze nego ih zaobilaze ili, u najgorem slučaju, slažu dvije po dvije, ali tako da su licem uvijek okrenute prema gore.

Jednom se dogodilo da je Kristina bila malo rastresena i slučajno okrenula jednu licem prema dolje, tad je nastalo takvo slavlje kakvo Virovitica ne pamti.

Nazvala sam Viroviticu i pitala je da li se sjeća, a ona mi je rekla da kako da ne, da su rane još friške i vrlo ukusne. Tad sam se sjetila da mi je Kavul na kuhalu. Otrčala sam u kuhinju, skinula ga s ploče, poljubila ga i rekla: „Dušo, mama je na tebe skroz zaboravila”, a on se sretno nasmiješio s onim krajem usta koji mu još nije pougljenio. Ja sam najsretnija mama na svijetu. Stvarno imam dragu i razumnu djecu.

Kako ovo nije neobavezni, nonšalantni ulazak u kuhinju, izašla sam da bi se u nju mogla vratit spontano i s iščekivanjem koga ću ja to zateći za stolom.

Kad sam ušla u kuhinju, za stolom su sjedili Vasil Ringov, Hatunić, Hasanagić i Ranko Dorotka, a nazdravljala im je Prva proleterska udarna brigada u kojoj su mnogi za vrijeme bitke bili udareni u glavu, pa je zato i proglašena udarnom. Zagrlila sam Hasanagića i rekla:

- Sjećaš li se Sparte u Beogradu i onog voleja u stativ?

- Uf.

- Šta je od Partizana, nemam nikakvih vijesti?

- Mijenja ime u Croatia.

* Valjak sreće

4.6.1995.

Jutros sam se probudila lijepa na mamu i histerična na tatu. Dosad sam izbjegavala pisat o mami, jer nju vrlo nervira šta sam ja mlađa od nje i zbog toga joj je strašno bilo neugodno ispred njenih prijateljica. Ona je sada očvrsnula i može se bez trauma suočit s tom činjenicom.

Znam ja kako je meni bilo kad su Chicago Bullsi ispali iz daljnjeg natjecanja.

Nekidan je mama svratila do mene, zagrlila me i rekla: „Dora, zlato, to možda jesi blesava, ali ti tvoju ružnoću nitko ne može odnijeti”. Ponudila sam mamu da sjedne i kad je ona čučnila, ja sam izmakla stolicu, a ona se, gle čuda, ispružila po podu. kako mi je stolica već bila pri ruci, iskoristila sam slučaj i raspalila najmiliju majku s istom po glavi, a onda joj zaplesala po trbuhu. Zatim sam se našminkala, uzela torbicu, rekla mami da to ne shvati lično i izašla u šetnju.

Srela sam Vinka koji me pitao jesam li za brzinski seks ili za paradu. ja sam rekla da sam za paradu, a on se poput Beare izvio i bacio pod auto. Sreća da su to bila kola prve pomoći pa smo blničar i ja odjurili za Zagreb, jer je on bio toliko inteligentan da shvati da kad ja kažem parada mislim na mimohod. Došli smo do Jaruna baš kad je u njemu bilo vode. popela sam se na tribinu i pljeskala rukicama, a u prekidima pljeskanja sam se smiješila. Oduševila sams e protutenkovskim padobranom i talijanskim cipelamagospođe koja je skakutala do mene u ritmu „Kreni, bando, gardu zgazi”. Otela sam joj padobran i ušla u kabinu MIGa - 23 gdje sam se presvukla i navukla padobran.

Svi su me pitali: „Dora, šta će ti padobran?”, a ja sam odgovarala „No comment”. No, kako nitko nije savršen, tako sam ja otrčala u američku ambasadu i otkrila djelovanje protutenkovskog padobrana. Ataše je ostao zapanjen da su hrvatski stručnjaci uspjeli smisliti tako sofisticiran proizvod, a kad sam mu ja još rekla da se to radi u našim tvornicama i od naših materijala, mislio je da se šalim. Molio me da pred kamerom opišem djelovanje protutenkovskog padobrana, kako bi se na West Point mogli školovati novi naraštaji.

Stala sam ispred kamere i rekla da bih najprije pozdravila svoje ukućane, zatim sve susjede, a naročito tetu Milenu, barbu Bartula i malu Natašu.

Potom sam uzela padobran, raširila ga i rekla: „Ovo je hrvatski protutenkovski padobran P-0, 3 koji je najbolje rezultate postigao u borbi protiv tenkova, a koristi se tako da se padobran prebaci preko kupole tenka i onda vozač ne vidi vozit pa ako i nastavi vozit, neka vozi, jer šta mu to vrijedi kad ne vidi gađat.

Dakle, ovaj padobran ima dvostruku funkciju. Sprječava vožnje i sprječava gađanja, zato smo ga i nazvali: Višenamjenski hrvatski protutenkovski padobran.

Kad sam ušla u kuhinju, za stolom su sjedili Lola Ribar, Špiro Gizdić, Đuro Salaj, Marin Jurjević i Dorotka te zagrljeni pjevali: „Ej Mosore, Mosore, brzo ćemo na more...”. Ja sam se zaprepastila i rekla: „Kakve su to pjesme?”, američki ataše je odgovorio:

- Patrizanske.

- Znam, ali nije trenutak.

- Pa ne trebate se sramit svoje slavne prošlosti.

- Lako je vama, kod vas nisu Indijanci na vlasti.

*Objavljeno u e-novinama 2010. godine

(NASTAVIĆE SE)