Danijel Dragojević: Cipele

Neka istrunu i nestanu poslije naše smrti sve naše
cipele ostale u mraku ormara, ispod kreveta, u kutijama
vrećama, kontenjerima, spremištima, policama
i one izgubljene daleko od naših hladnih nogu.

Neka istrunu one elegantne tek donesene iz izloga,
iznošene, radne, za odmor, sportske, niske, poluvisoke
visoke, otvorene, zatvorene, s vezicama i rupama
crne i bijele, različitih boja i materijala, šivane
ručno i na stroju, od kože, gume, plastike, pruća,
slame, papira, platna i različitih niti biljaka, one
kućne, vojničke, čizme, cokule, balerinke, nanule,
klompe, tenisice, sandale, one za snijeg, kišu, blato,
žegu, šetnju, planine, daljinu, ulice, stube, vozila.

Neka istrunu cipele luđaka, radnika, vojnika, ljubavnika,
stočara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara, političara,
grobara, šofera, vatrogasaca i boksača, babica, gubavaca,
bludnica, slijepih, fetišista, policajaca, postolara, nogometaša,
jezikoslovaca, pekara, ovisnika, avijatičara, rudara, splavara,
proroka, zidara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista,
hodočasnika, domaćica, fotografa, učitelja, zemljoposjednika,
gljivara, časnih sestara, stranaca, atentatora, taksista, slikara,
bliže i dalje rodbine, bankara, astronoma i anđela.

Neka poslije naše smrti, dakle, istrunu i nestanu s
ovog svijeta sve, baš sve, naše cipele, ma kakve da
su, ma gdje da se nalaze, a skupa s njima neka se
izgubi i onih nekoliko mojih koje sam imao i koje
sam još kanio nabaviti, ali, kao što se zna, to nikako
nije bilo moguće.