Danijel Dragojević: Ime

Iznenada vidim, izgubio sam ime jednog korova
što sam ga, moglo bi se reći, od rođenja imao.
Nema ga unutra, nema ga vani, nema ga,
kao da ga nikada nije ni bilo.
Ah, ne bih (kažem), ne dam ga,
ne bih ga rado izgubio.
Mora da je tu negdje blizu, mora da postoji neki
neobično jednostavan trik da ga prizovem i sačuvam.
Zatvaram oči, utihnuo sam; ne sliku, glazbu molim
da odnekle dođe, da mi pomogne, da donese to
nekoliko glasova, slova, to nešto sada sve i ništa.
Temeljna muziko, veliki redu, lijepi daru,
bez njega, te neznatne mare prašume, kao da počinje
život sa sjenama u mislima, s mrakom u rječniku,
rječniku kojim hodam, mislim, gledam i spavam,
kao da mrak tamni zoru, davnu i onu što upravo dolazi.
– O, Bože, šta to radiš, u kakvu me prazninu
Upravljaš, zar je to šala za jednog Boga?