Danijel Dragojević: Malo straha dok se budim

Ime

Iznenada vidim, izgubio sam ime jednog korova
što sam ga, moglo bi se reći, od rođenja imao.
Nema ga unutra, nema ga vani, nema ga,
kao da ga nikada nije ni bilo.
Ah, ne bih (kažem), ne dam ga,
ne bih ga rado izgubio.
Mora da je tu negdje blizu, mora da postoji neki
neobično jednostavan trik da ga prizovem i sačuvam.
Zatvaram oči, utihnuo sam; ne sliku, glazbu molim
da odnekle dođe, da mi pomogne, da donese to
nekoliko glasova, slova, to nešto sada sve i ništa.
Temeljna muziko, veliki redu, lijepi daru,
bez njega, te neznatne mare prašume, kao da počinje
život sa sjenama u mislima, s mrakom u rječniku,
rječniku kojim hodam, mislim, gledam i spavam,
kao da mrak tamni zoru, davnu i onu što upravo dolazi.
– O, Bože, šta to radiš, u kakvu me prazninu
Upravljaš, zar je to šala za jednog Boga?

Cipele

Neka istrunu i nestanu poslije naše smrti sve naše
cipele ostale u mraku ormara, ispod kreveta, u kutijama
vrećama, kontenjerima, spremištima, policama
i one izgubljene daleko od naših hladnih nogu.

Neka istrunu one elegantne tek donesene iz izloga,
iznošene, radne, za odmor, sportske, niske, poluvisoke
visoke, otvorene, zatvorene, s vezicama i rupama
crne i bijele, različitih boja i materijala, šivane
ručno i na stroju, od kože, gume, plastike, pruća,
slame, papira, platna i različitih niti biljaka, one
kućne, vojničke, čizme, cokule, balerinke, nanule,
klompe, tenisice, sandale, one za snijeg, kišu, blato,
žegu, šetnju, planine, daljinu, ulice, stube, vozila.

Neka istrunu cipele luđaka, radnika, vojnika, ljubavnika,
stočara, glumaca, dostojanstvenika, zvonara, političara,
grobara, šofera, vatrogasaca i boksača, babica, gubavaca,
bludnica, slijepih, fetišista, policajaca, postolara, nogometaša,
jezikoslovaca, pekara, ovisnika, avijatičara, rudara, splavara,
proroka, zidara, iscjelitelja, staraca, sudaca, lihvara, mazohista,
hodočasnika, domaćica, fotografa, učitelja, zemljoposjednika,
gljivara, časnih sestara, stranaca, atentatora, taksista, slikara,
bliže i dalje rodbine, bankara, astronoma i anđela.

Neka poslije naše smrti, dakle, istrunu i nestanu s
ovog svijeta sve, baš sve, naše cipele, ma kakve da
su, ma gdje da se nalaze, a skupa s njima neka se
izgubi i onih nekoliko mojih koje sam imao i koje
sam još kanio nabaviti, ali, kao što se zna, to nikako
nije bilo moguće.

Malo straha

Malo straha dok spavam, uz nekoga spavam.
Malo straha dok se budim i kanim hodati.
Malo straha dok hodam, gledam i iznenada
stanem.
Malo straha.