Danijel Dragojević: Požar

Jedan mali požar cigarete u ustima. Jedan mali
skriveni požar u haljini. Jedan mali požar
u riječi, možda u grobu. Jedan veliki požar
na brodu usred oceana. Jedan u kojem gori
Europa. Jedan u košnici i sreći, jedan u glavi
kobre, drugi u brojevima, u kosi kraljice,
na vratima crkve. Može li se reći gori naš
rođendan? Jedan veoma mali u otrovu, jedan u
bakteriji i različitoj gamadi što sliči na
osušene suze. Jedan požar u požaru, požar
babuška. Jedan u knjizi, rukavici. Puno malih
i velikih požara što su došli iz različitih
imena. Požar Dubrovnika. Požar u kojem, kao u
snu, gori čitava zemlja. Požar kiše. Požar
kamena u vapnenici. Lijepa boja požara. Izuzetan
mir koji nastaje kada sve prođe. Požar zvani žena.
Radost svakog mjesta, pojave i vremena stišće
u sebi požar. Obasjani Heraklit, radosne bolest
i smrt koje poznaju vatru. Požar životinje i
svakog stabla, betona koji gori kao list
s pjesmom na sebi. Požar na odlagalištima smeća.
Požar ludila, ludilo požara. Požar čitavih gradova,
prašume, knjige, mrtvaca. Požari rata i budućnosti
kojima pomaže vjetar. Požar svemira. Požar
mogućeg i nemogućeg. Požar jednog čitavog dana
koji se malo odigao od tla i gori kao misao. Gore
vozila i svaka brzina. Požar odsutnih i prisutnih,
požar nerođenih, neba i međuprostora, pustoši,
nevinosti i grijeha. Požar krtičnjaka. Noć gori iz
najcrnijeg, srce gori, raj gori, i svi gore u loncu
neljubavi. Požar podvale, kraja. Nema rubnog
požara. Požar kalendara, povijesti, uzurpatora,
svetaca, požar ulaza i izlaza, informacije i mirnoće,
arhitekture, labirinta, požar pogleda, svačijeg
djetinjstva i jezika. Požar samoće, požar davno
izgorenog. U požaru nema reda, nema nereda.
Požar jedino zajedništvo.