Taj Jugosloven je bio veliki pisac Austrougarske, bard njenih ljudskih ruševina, njihovog tragičnog i zlokobnog postscriptuma, u kome je rođen. Slavna Mitteleuropa – alias srednjeistočna Evropa ili još preciznije, zapadna Azija – prve polovine XX veka, posebno dvadesetih i tridesetih godina za Kiša je bila ono što je za Vilijema Foknera bila Joknapatafa ili Aleksandrija za Konstantina Kavafija. I Kišovo umeće je kao i njihovo krajnje retrospektivno, odnosno, temelji se na svesti da naša vrsta koristi istu vlast – intelektualnu – za razumevanje istorije naroda i istorije pojedinaca. Zahvaljujući tome osećanje kolektivne istorije kod Kiša je veoma lično, a osećanje lične istorije – tragično javno. I jednu i drugu posmatra kroz isto sočivo (Josif Brodski)
Divna je pijanica bio Eduard Kon.
Imao je naočari od sjajnih prizama i kroz njih je gledao
u svijet kao kroz dugu.
I
Djetetom još morao je u školi da mokri poslije svih,
jer je bio obrezan.
Volio je nekad pekarevu kći i bio pomalo srećan.
Kada je ona doznala da je obrezan, učini joj se da ne bi
mogla s njim da podijeli postelju.
Otada je volio da zadjene platu za gudalo čardaša i da se
ljubi s Ciganima.
Zatim je – radi utjehe – zavolio Deliriju, i ona ga je uzela
u iskren zagrljaj.
II
Vjetar mu je razvijao pepeo kroz vitki dimnjak
krematorijuma, visoko, visoko...
sve do duge.