Darko Cvijetić: Svitanje

Brkata Zora na bolničkoj patologiji već trideset jednu godinu pere mrtve. Voli popiti koju, pa s njima priča, grdi ih, svađa se, nekad opet samo uzdiše i uzdiše...

„Ugrijem vode u loncu sebi za kafe, ali kad je neki lijep i mlad, a takvi bili momci u ratu, operem ga toplom vodom, onako mlakastom, grijeh ledenom ili curu mladu, ajooj groto moja”.

Kad se mali Borko objesio sa svojih sedamnaest, Brkata Zora iz lonca zahvatila vode koliko za dvije džezve.

Pa mu vrat oprala još okovan žičanom omčicom.

I pjevala mu i plakuckala i pjevala – da zna zora, da zna zora, koju dragu ljubim ja, ne bi zora, ne bi zora...

*Iz zbirke „Noćna straža“