Darko Rundek: Za sve generacije

ARLA 2020. – Darko Rundek Kvartet & Portman @ Strossmayerov park, Đakovo, 17. 08. 2020.

„Hadžo, pa gdje si ti, nema te, nema tvojih tekstova“, kritizirao me Darko Rundek u backstageu festivala ARLA. I nešto si mislim, možda čovjeku nitko nije rekao da se pojavila pandemija COVID-a koja je paralizirala cijeli svijet pa ni ja ne lutam k’o prije jer ni ne mogu lutati k’o prije sve i da sam žuna, no imam dobre vijesti za sve nevjerne Tome, Darkece i ostale: u iduća dva tjedna planiram obići četiri događaja u četiri slavonska grada: Osijeku, Vinkovcima, Đakovu i Vukovaru. A prva od te četiri skakaonice bio je ARLA festival u Đakovu održan neuobičajeno u ponedjeljak (ako u ovom novo nenormalnom vremenu uopće možemo govoriti o (ne)uobičajenom…).

U neobičnoj godini, neobično izdanje ARLA-e! Ove je godine festival trebao obilježiti jubilarni deseti rođoš, ali mauna – korona ih je sjebala kao i sve drugo što se kreće, diše i razmišlja, pa je bilo upitno hoće li festivala uopće biti. No, radujte se narodi – unatoč smanjenim financijskim sredstvima i brojnim drugim ograničenjima, organizatori ARLA-e ušli su u tal s Centrom za kulturu Đakovo i gradskom upravom te su iznašli sredstva za koncert Rundeka, predgrupe (J. R. August) i, hm, postgrupe (Portman).

Tri mušketira u sastavu drug Š., drug M. i drug ja nije mogla odoljeti ovom zovu prirode (ja sam i inače poznat po tome što mogu odoljeti svemu osim iskušenju). Nama trojici ovo je bio prvi zajednički put negdje na svirku još od početka studenog prošle godine kada smo išli u pohod Mortal Kombatu u Novi Sad. U međuvremenu ja sam bio nekoliko mjeseci u Švabiji, pojavila se korona i sjebala planove meni i 7,5 milijardi ljudi diljem svijeta, pa mi se sad taj put u Novi Sad čini kao da je bio u nekom drugom životu…

Iako je izvorni plan bio odgledati sva tri izvođača, planovi su jedno, a ono što se događa između njih (život) nešto sasvim deseto, tako da smo prekasno krenuli da bismo stigli na J. R.-a. Jebiga, tri postarija čikice, dok se mi našminkamo, naparfemišemo, promijenimo pelene za inkontinenciju, provjerimo infuziju, progutamo desetak šarenih pilula za li-lu-le, treba to vremena. Ovo za pilule nije zajebancija: sve mi je teže pamtiti im nazive pa ih razlikujem po bojama: bijele, sive, žute… Vidjet ćete kad dođete u moje nježne godine i kad vas opali infarkt što vam od, hm, sveg srca želim…

Na mjesto zločina stigli smo desetak minuta prije početka Rundekovog nastupa. Legendarni amfiteatar u parku kod katedrale bio je ispunjen bijelim plastičnim stolicama, premda nekog razmaka između njih baš i nije bilo, a na ulazu si morao ostaviti ime i prezime. Broj mobitela nisu tražili, a nisu imali ni onaj famozni pištolj za mjerenje temperature pa su te samo pitali imaš li temperaturu. Naravno da ju imamo jer smo živi, ali da se ne raspravljam sa simpa curama na ulazu rekao sam da nemam. Njima nije bilo čudno što smo svi tamo izgleda hodajući leševi, pa što da si kompliciram život… Uspjeli smo pronaći nekoliko slobodnih stolica odmah u prvom redu do mora, odnosno, do fan pita, sreli smo nekoliko drugara, pa dok smo popričali s njima svirka je počela, točno u 21 h.

Darka Rundeka sam kroz sve ove godine koliko ga pratim gledao u raznim permutacijama: od Haustora tijekom 80-ih do rođendanskog Apocalypso Now projekta kojega sam gledao u osječkom kinu Europa prije tri godine, no ovo je bio prvi put da ga gledam u formi kvarteta. Rundek kvartet čine Darko kao vokal i gitarist te troje članova Apocalypso Now benda, odnosno Rundeka i ekipe: Ana Kovačić na saksofonu, Miro Manojlović na bubnjevima i udaraljkama te Roko Crnić na basu. Dakle, ogoljenija postava njegovog velikog benda.

Iako je Darko nesumnjivo zvijezda, gledalište je osvojila Ana: osim što ima stas, ima i dah, što je pokazala već u uvodu nastupa dugim sax solom na početku „Tranzita“ dok su njih troje jammali i čekali da Darko izađe na binu. Roko i Miro su ritam sekcija koja cijeli nastup drži čvrsto usidren: Miro mijenja udaraljke ovisno o štihu svake pojedine pjesme i odlično se snalazi u mutiranom funku „Sejmena“ kao i latino Amerikom inspiriranoj „Kubi“, dok je Roko kao basist možda bio u drugom planu ali je odlično funkcionirao kao back vokal, no njegova je prednost negdje drugdje: on je punopravni autor glazbe i tekstova u novoj Rundekovoj ekipi koja snima svoj prvi album i s kojega smo čuli par pjesama.

Set listu imate dolje pa neću ići u detalje. Moram istaknuti kako su sve pjesme bile prearanžirane za kvartet i ovu postavu instrumenata, tako da smo hitove koji se uvijek drže u set listi bez obzira na to u kojoj formaciji ih Darko izvodi imali prilike čuti u novim verzijama. OK, ponekad taj ogoljeniji pristup ne funkcionira najbolje, što se najviše osjetilo u „Eni“ gdje mi je baš nedostajala ona divlja puhačka sekcija koja para oblake ili u megahitu „Apokalipso“, no publika je te hitove ionako pjevala u glas pa im to nije smetalo. Nedostatak pune puhačke sekcije Darko i Roko su nadoknađivali pjevajući te puhačke dionice, no to nije to…

Dobili smo i dvije nove stvari: „Barbara“ je stara nekoliko mjeseci, a izveli su je jer je to prva pjesma koju su Rundek i ekipa zajednički napisali, a bila je tu i jedna ganc nova pjesma kojoj ne znam naziv, ali ima nešto šejnovsko u tekstu o kauboju koji pokušava pobjeći iz zatočeništva. „Ima ih“ je postala punokrvni hit i svaki put kad ju čujem naježim se jer se sjetim šest mjeseci koje sam proveo radeći s izbjeglicama tijekom velike migrantske krize 2015. – 2016., a kupili su me „Otokom“ izvedenim na bis kojeg nisam čuo uživo jako, jako dugo. I za kraj dva neupitna klasika: „Šejn“ i „Šal od svile“, nakon čega doista nema smisla tražiti išta više.

Dakle, lijepo posložena i izbalansirana set lista koja obuhvaća čak šest Haustorovih razarača i poneku pjesmu s gotovo svakog Rundekovog solo albuma unatrag 25 godina. Bez praznog hoda, barem što se mene tiče, a ekipa iz publike koja nije baš na ti s njegovim repertoarom laganije pjesme kratila je stvarajući gužvu na jednom od dva šanka. Ja sam se pred kraj koncerta našao u prepunom fan pitu među (uglavnom) klinčadijom koja nije bila ni rođena kad je „Šejn“ bio hit, ali tekst se zna od prve do posljednje riječi. I to je testament talentu Darka Rundeka, da ga slušaju generacije i generacije, pa čak i današnje degeneracije koje slušaju isključivo cajke ili estradu.

Set lista:

1. Tranzit
2. Tamni jorgovan
3. Ena
4. Ruke
5. Uzalud pitaš
6. Kuba
7. nova stvar
8. Sejmeni
9. Ima ih
10. Ay Carmela
11. Sanjam
12. Barbara
13. Ja bih mogo da mogu
14. Apokalipso

Bis:

15. Otok
16. Šejn
17. Šal od svile

Poslije svirke otišao sam do backstagea da popričam s Darkom s kojim se „nisam videl tristo godina“. Zanimljivo, ovo mu je peti nastup u posljednjih nekoliko tjedana, što mu ga u ovo korona vrijeme dođe kao prava pravcata turneja. Dane uglavnom provodi polu-penzionerski na Braču, u miru i prirodi, radi na novom albumu i tako to. Ono što me bocnuo da nemam tekstova kao prije dokaz je da čovjek prati moje pisarije, a kad mi je rekao da rock kritici treba više „zločinaca“ poput mene, stvarno mi je bilo pomalo neugodno. Ipak je to čovjek kojeg pratim još otkako sam kao klinac prvi put čuo „Djevojke u ljetnim haljinama“ i kad ti on kaže da čita tvoje mudrolije to ti ipak malo podigne perje.

Nismo imali baš puno vremena za razgovore duge jer je Darko stalno bio na dispoziciji mlađariji koja je htjela da se slika s njim, a ja sam imao i dužnost pogledati Portman, instrumentalni trio iz Našica kojeg nisam gledao uživo brat-bratu 7-8 godina i nisam bio siguran da još uopće postoje. Kad, eto ti njih ponovo među živima i momci su razvalili.

Teško je izaći na binu nakon Rundeka, no Davor gitara, Slaven bas i Ivan za bubnjevima nisu imali problem s tim. Nije im trebalo dugo da se pripreme, popeli su se na binu, uključili se u ‘lektriku i – vozi Miško! Godine možda jesu prošle pune muka, ali energija benda se nije izgubila: Portman su nam priredili 45 minuta opasne svirke koja nije za svakoga, ali prorijeđena publika koja je ostala nakon Darka uživala je u glasnoj, energičnoj svirci punoj groovea. Ova trojka lako klizi kroz pod-žanrove instrumentalnog rocka: post rock, math rock i noise samo su neke odrednice njihovog kompleksnog zvuka. Česte izmjene u dinamici pjesama, izmjene tiših, ambijentalnih i glasnijih dionica, suživot melodije i buke, sve je i dalje tu.

Nisam veliki poznavatelj lika i djela Portmana pa da vam mogu reći što su svirali ni je li bilo nekih novih pjesama, prepoznao sam samo „Kukavicu“ koju su snimili prije desetak godina kao himnu Ferragosto festivalu i koja mi je super jer je toliko melodična i plačipičkasta, no kod Portmana je to uvijek bilo uživanje u vožnji na koju te ovaj bend odvede. I dobro su zvučali čak i ovako udaljeni od publike, na ogromnoj bini i u velikom prostoru, premda je meni njihovo prirodno stanište neki manji klub gdje je zvuk zbijeniji i gdje se odbija o publiku i vraća izvođačima na binu. No, kako rekoh, ovo je novo normalno gdje je sve nenormalno, pa se ne bih začudio ni da Portman postane stadionski bend. Zaslužili su…

I eto, lijepo smo se proveli u Đakovu na prvoj etapi četiri (s)kakaonice. Drago mi je što je ARLA imala snage održati se i u ovo nevrijeme, pokazali su da se može kad se hoće i poslali poruku brojnim drugim festivalima koji su ‘ladno digli ruke od svega i odgodili sve za 2021. – iako u ovom trenutku pojma nemamo kakva će situacija biti nagodinu. No, tko jebe mater tim kukavicama, ARLA je kod mene ovim dobila veliki plus, a mi se čitamo kroz nekoliko dana nakon što odradim drugu skakaonicu u nizu – Vinkovce i DORF.

*Prenosimo sa autorovog bloga