Susreti i sećanja: Iz Lukovićevih rock arhiva (3)
Starz 04 S

U beogradskom hotelu 'Metropol' 27. jula 1982: David Byrne i Petar Luković

Photo: Lična arhiva /Petar Luković

David Byrne: Njujork u Beogradu

Kad je Beograd bio svet: Koncert grupe Talking Heads 1982.Davne 1982. godine, tek sam docnije shvatio, prisustvovao sam jednom od najboljih koncerata u životu: 26. jula, u ponedeljak, u beogradskoj hali Pionir gostovali su Talking Heads. Došli su u Jugoslaviju kad su bili na vrhuncu karijere, sa četiri perfektna albuma iza sebe: Talking Heads (1977), More Songs About Buildings And Food (1978), Fear Of Music (1979) i Remain In Light (1980). Bila je to jedinstvena prilika da uživamo u nezaboravnom nastupu koji je bio na ivici savršenstva; besprekorna i inspirativna svirka, odlično ozvučenje i ushićena publika, obeležili su happening koji mnogi stariji još uvek pamte s dozom iskrene nostalgije.

Umesto da nakon koncerta jurim menadžere i probijam se kroz neviđenu gužvu, intervju sa članovima grupe Talking Heads zakazao sam preko londonskog odeljenja kompanije Sire Records. Sedam dana uoči koncerta telefonom su mi javili detalje: da budem 27. jula u devet ujutru u hotelu „Metropol“, gde će me čekati David Byrne. I bi tako: sedeo je za stolom i doručkovao, a kad me je primetio da ulazim u salu, ustao je, upitno rekao „Peter?“ i pozvao me k sebi.  Objasnio je da nema razloga da mi bude neprijatno: završio je s doručkom, čak je i spavao nekoliko sati, objašnjavajući da je sa gomilom sveta zaglavio u beogradskom restoranima („Jedva su me pustili da odem u hotel“).

Vrele beogradske noći: David Byrne i Petar Luković uz obavezan francuski konjak

Dodao je da ga atmosfera podseća na noći u Njujorku, gde je sve tako opušteno i spontano. Da li je tako bilo i 1973. kad je sa Chrisom Frantzom osnovao grupu The Artistics, pitao sam ga: „Spontanost stvara mogućnost za rešenje mnogih problema. Recimo, naša Tina Weymouth u početku nam je pomagala tako što nas je vozila na probe, a onda se rodila ideja da je ohrabrimo da se posveti bas gitari“. Kad sam pomenuo da je Tina učila bas sušajući albume Suzi Quatro, Byrne se iznenadio: „Tačno, gde ste to pročitali?“. Objasnio sam mu da redovno pratim američku muzičku štampu i da sam taj detalj zapazio u magazinu „Creem“. „Da li te časopise možete da kupite ovde, u Beogradu“, pitao je. Objasnio sam da niko ne uvozi rock magazine, ali da imam prijatelja koji je stjuart i koji redovno ide u Njujork; otuda mi redovno donosi nove albume i hrpu časopisa.

Pričao mi je da rođen u škotskom gradu Dorbantonu, a odrastao u Baltimoru, država Maryland; kao gitarista početnik – inspracija su mu bili Neil Young i Jimmy Nolen (koji je bio u grupi Famous Flames, pratećem sastavu Jamesa Browna). Prvo je koristio Fender Musicmaster, potom Stratocaster (koji su mu ukrali) i konačno Strat („Po mom ukusu“). Objasnio je da je starinski R&B obeležio muzičku strukturu grupe Talking Heads, recimo Booker T & The MGs i prvenstveno James Brown. Razgovarali smo više od jednog sata: delimično je to bio interview, a više monoview jer je Byrne bio raspoložen da priča o stvarima o kojima ga niko nije pitao. Kad smo se fotografisali i kad sam već ustao da krenem, David me je zamolio da mu napišem svoju adresu. Epilog: krajem septembra 1982. stigao mi je paket iz Njujorka. U paketu je bilo desetak novih časopisa i mala, rukom ispisana poruka na žutom papiru: „Dear Peter, all the best“. U potpisu: „Your NY friend, David Byrne“. 

Novi kvartet: Grupa Bananarama pojačana Petrom Lukovićem, London, jun 1982. godine

Mesec dana ranije, juna 1982, boravio sam u Londonu; u kompaniji Decca predložili su mi da razgovaram sa grupom Bananarama čiji je novi singl „Shy Boy“ upravo objavljen, jer sam o njihovom prethodnom singlu „Really Saying Something“ u nekoliko navrata pisao, što su već videli (redovno sam disko kućama slao press clippingse). Ovaj ženski pop trio tek je započeo svoju pravu karijeru; Sara Dallin, Siobhan Fahey i Karen Woodward u tom trenutku nisu ni slutile da će ih jednom slaviti Guinness World Records – jer su u periodu od 1982. do 2009. imale čak 30 hitova na britanskoj listi Top 50, što je najviše za bilo koji ženski sastav u istoriji ostrvske muzike.  

Kad smo sreli u Decca-uredu, odmah su mi rekle da sam prvi Jugosloven kojeg su upoznale; nadam se ne i poslednji, odgovorio sam, što ih nasmejalo i izgleda potpuno opustilo. Pričale su mi kako su u vreme zlatne epohe punka redovno išle na sve koncerte, a potom su počele da pevaju prateće vokale za sastave poput The Monochrome Set ili Subway Sect; pamte da im je bila čast da budu na pozornici gde je Iggy Pop bio glavna zvezda, a Siobhan se setila da su pevale za The Jam. Svoj prvi demo „Aie A Mwana“ snimile su na svahiliju, jer je takav bio original grupe Black Blood. Pesmu je čuo Terry Hall (tad već bivši član grupe The Specials) i pozvao Bananaramu da sa njegovim novim sastavom Fun Boy Three zajednički urade singl „ It Ain't What You Do (It's The Way That You Do It“) koji je postao pravi britanski bestseler.

Sećam se kako je Keren pričala da je ženama mnogo teže na muzičkoj sceni nego muškarcima: „Stvorena je predstava da je rock muzika generalno – muški posao i da su žene neka vrsta provalnika. Da ne govorimo o tome da mnogi potcenjuju ženske vokalne grupe; postoji uverenje da je to niža forma muzike, jer ništa ne sviramo i nemamo glavnu pevačicu. Samo se nadamo da ćemo demantovati muške skeptike i ostati na sceni bar do kraja decenije“ (Fakat: sa dve preostale članice – Sara & Keren – Bananarama su 2019. objavile svoj 11. studijski album). Šarmantne i duhovite, prepune vere u sebe, članice trija Bananarama unele su eksplozivan optimizam u ovaj lepršav razgovor koji se nastavio tri godine nastavio slučajnim susretom u kompaniji London Records. Prva me je ugledala Sara i okrenula se devojkama: „Hey, girls, it's our first Yugoslav guy“. Bilo je lepo biti friend s grupom Bananarama!

U Londonu, 1982. godine: Hans Zimmer i Petar Luković

Najpoznatiji kompozitor filmske muzike poslednjih decenija zove se – Hans Zimmer; među najvažnijim su radovi za filmove Rain Man, The Lion King (dobio Oscara 1995), Pirates Of The Caribbean, The Rock, Hannibal, Blade Runner 2049, Gladiator i Interstellar; Zimmer je vlasnik dva Zlatna globusa, četiri Grammy priznanja i tri nagrade Classical BRIT. Kad god ima priliku, organizuje spektakularne koncerte s velikim simofonijskim orkestrom, a pamti se njegov nastup na festivalu Coachella 2017. Britanski listovi The Daily Telegraph i The Daily Mail uključili su Zimmera na listu 100 Living Geniuses“.

Godina je 1983: u Londonu Zdravko Čolić snima album „Šta mi radiš“ pod produkcijskom palicom Kornelija Kovača koji je u studio doveo ekspeta za klavijature i sintesajzere – čovek se zove Hans Zimmer, rođen u Nemačkoj, odrastao u Londonu gde je pohađao poznatu školu Hurtwood House. Kornelije nam je objasnio da je Zimmer velemajstor za Fairlight koji je istovremeno digitalni sintesajzer, sempler i digitalno-audio stanica (nešto od toga može se čuti na pomenutom Čolićevom albumu). U trenucima studijskog predaha često sam, uz kafu, razgovarao sa Hansom; pričao mi je kako mu je majka 1939. iz Frankfurta pobegla za Englesku. Bila je pijanista, a otac inžinjer i pronalazač. Zimmer je počeo da svira u grupi Krakatoa, pomagao sastavu The Buggles (čak se u jednom kadru pojavio u spotu za pesmu „Video Killed Radio Star“), a onda postao član italijanskog new wave benda Krisma. Priznao mi je da ga najviše interesuje produkcija (radio je na LP ploči „The Black Album“ sastava The Damned), ali da bi voleo da se okuša kao kompozitor „dugih, elektronskih komada“.

U londonskom studiju: Hans Zimmer demonstrira Fairlight Petru Lukoviću

Nekoliko dana nakon ovog razgovora, Hans mi je rekao da ima iznenađenje za mene: „Večeras to vodim u svoj stan da upoznaš Warrena Canna i čuješ ono što zajedno radimo“. Cann je bio bubnjar sastava Ultravox, a projekat je dobio ime Helden, čudesna mešavina orkestarske, elektronske i klasične muzike. Album su nameravali da naslove „Spies“ i već spremili singl „Holding On“ (objavljen 1983). Nažalost, LP ploča se nikad nije pojavila u prodaji; srećom, čuvam tu kasetu, možda neko poželi da čuje raritet o kojem malo ljudi zna.

U proleće 1983. godine, u kompaniji EMI, sreo sam članove grupe Kajagoogoo koji su tada bili van sebe od sreće: u januaru im je singl „Too Shy“ stigao na prvo mesto britanske liste, pripremali su album i uveliko razmišljali o američkoj turneji. Odmah su me pitali da li za njih znaju u Jugoslaviji, ima li šanse za koncert u Beogradu, emituju li radio-stanice njihov singl? Strpljivo sam odgovarao; važno je da objave album, ljudi žele da čuju još nešto sem singla.

Vreme neosnovanog optimizma: Nick Beggs iz grupe Kajagoogoo u društvu Petra Lukovića

Basista Nick Beggs bio je u euforiji: tvrdio je da će Kajagoogoo biti svetski popularni za nekoliko godina, a pevač Limahl bio je još precizniji – već krajem 1983. postaće jedan od najvažnijih britanskih bendova! Takva vrsta hvalisavog samopouzdanja pretvorila se u ciničnu realnost već godinu dana kasnije kad je iz grupe izbačen Limahl; njegove dotadašnje kolege optužile su ga da je postao egomanijak, uveren da je samo on zaslužan za njihov (mali) uspeh. Zvanično su prestali da postoje 1985; probali su da se vrate početkom novog veka, ali su 2017. zaklopili poslednju stranicu svog postojanja.

Uspomena iz Londona: Grupa Heaven 17 i Petar Luković

Tih osamdesetih godina, tokom londonskih poseta, sreo sam mnoge poznate i nepoznate muzičare, bendove koji su obećavali i – nestali, pevače i pevačice prepune optimizma u svetlu budućnost. Sećanje mi je nepouzdano, ali evo nekih imena: Heaven 17, New Model Army, Big Country, Haysi Fantayzee, The Europeans, Junior, Rupert Hines, Chris de Burgh, Dire Straits, The Ruts, Human League, Icehouse, Pete Shelley, Robert Palmer. Sreo sam i razgovarao sa celim bendom Duran Duran u prostorijima kompanije EMI; nisam imao fotoaparat, ali sam negde sačuvao njihovu promo fotografiju sa ličnim porukama.

Sećanje na The Moody Blues: Petar Luković i Justin Hayward u njegovom studiju

Gotovo ceo dan bio sam u društvu Justina Haywarda, gitariste slavnog sastava The Moody Blues; prvo smo se sreli u Strawberry studiju, a potom me je odveo van Londona, u svoj mali, bogato opremljen studio gde je pripremao pesme i vežbao solo deonice. Konačno, dan smo okončali u lokalnom pabu, uz nezaboravnu večeru i njegovu priču o šezdesetim godinama u Londonu. Bio je srećan kad je od mene čuo da se pesma „Nights In White Satin“ često emituje na jugoslovenskim radio-stanicama, jer je upravo Justin bio njen autor.

Prvi susret: Petar Luković i Chris de Burgh

Konačno, sa distance od 40 godina, potvrđuje se da je bilo moguće živeti bez mobilnog telefona, interneta, instagrama, Facebooka i telefaxa, a istovremeno organizovati intervjue i biti u kontaktu sa svetom. Danas je sve lakše,  na dohvatu ruke; ali, siguran sam da je zadovoljstvo nekad bilo mnogo veće, bar što se rock susreta tiče. 

Govore o tome izbledele fotografije iz jedne stvarno bolje prošlosti.  

Oceni 5