Kratke proze za dugo sjećanje
Debbie Harry

Photo: Lynn Goldsmith

Debbie Harry, djevojka sa sela

[navodni kraj svijeta]

Naglo nestaje ljudi u selu. To je činjenica i nije činjenica. Nitko ne provjerava. Kao da su opet mračna vremena pa netko dolazi i odvodi ljude tijekom noći, a nisu, uvjeravaju nas, ta mračna vremena, opet je dobro, kažu. Vrate se ti ljudi, viđa ih se, da, ponovno sve tegle u najlonskim vrećicama, i onda porazmjeste to malo imovine po kući koju su s mukom obnovili, a njihov život naizgled zasvijetli i zacvrkuta. Premda cvrkuću uglavnom hrapavim staračkim glasom. Bebe tu radosno ne plaču, ne plaču uopće, a starcima nitko pažljivo ne briše guste osamljeničke suze.

Netko potom nadobudno kupi traktor, izore polje, zasadi lješnjak, kukuruz ili borovnice, zaplamsa maleni topli život. A je li to korov ili nešto ipak raste ondje na polju? Katkad, nekoga se može ugledati kako ogrnut gunjem zamiče za ugao kuće, a pojavi se tako u proljeće i dim na brežuljku ispod šume, krave mašući glavama polako gegaju cestom, dobro je, lijepo je, uvjerava nas i Ivica Prtenjača.

No jutros je nešto prije zore tim istim putem otišla skupina nekih čudnih seljaka, ovaj put bez najlonskih vrećica, zapravo bez ičega, i još goli golcati poput Boschovih likova iz njegova vrta užitaka. Kada su napokon stigli na kraj sela, bar su tako pomislili, ondje su navodno našli kraj svijeta.

Bar ako ga se tumači kao ravnu ploču, gigantski frizbi koji se lagano kotrlja svemirom. A ta skupina seljaka kao da je odlučna u nakani stala na rub bazena pa skače te skače u tu crnu prazninu, a nitko da im kaže kako u tom kozmičkom oceanu uopće nema vode.

[debbie harry]

U mrtvom rukavcu sela živi Debbie Harry, tužna raskuštrana plavojka rođena u obitelji roditelja koje je Bog zaboravio, a država nije znala što bi s njima. Kao dijete preživjela je još neutvrđenu bolest zbog koje je neobično polako otvarala očne kapke, a čemu stanoviti muškarci nikako nisu mogli odoljeti. I još je usto ostala napola pismena i napola bistra.

No jedno je sjajno znala – pjevati pjesme koje su išle ravno u srce. Nazovi me, Maria, Nedjeljna djevojka … Pjevala je dok je muzla njihovu jedinu kravu, pjevala je dok je kupovala kruh u dućanu, pjevala je dok je golim rukama brala koprive za svinje.

Jednom sam imala ljubav i to je bilo žestoko

Uskoro se ispostavilo da ima srce stakleno

Činila se pravom, samo da bih shvatila

Nije bilo povjerenja, ljubav je nestala

 

Jednom sam imala ljubav i bila je divna

Ubrzo sam shvatila da sam izgubljena

Činila se pravom, al’ bila sam tako slijepa

Nije bilo povjerenja, ljubav je nestala

 

Udala se gotovo još kao djevojčica, pomalo na prepad, ni sama nije znala kako se to zbilo, a do punoljetnosti već je bila sama. Muž je pobjegao, roditelji ubrzo pomrli. Od samoće spasio je rat, otišla je u Njemačku. S novcem zarađenim tko zna kako, vratit će se iz gastarbajterstva i začeti novu obitelj.

Naravno da nitko nije znao da je ona Debbie, svi su je znali kao Maricu. Iskopavajući krumpir na polju u jesen tiho bi znala zapjevati, no samo bi zaista dobar poznavatelj pop glazbe u tom pjevušenju jednoga tugom razderanoga grla mogao prepoznati elemente pjesme Srce od stakla. A drvena joj se kuća, dar Savezne Republike Njemačke, tad nagne kao kosi toranj u Pisi i nikad više ne progovori.

[zvjezdani biciklist]

Kada okreće pedala, kao da pokreće zimsko zvjezdano nebo – zvijezde se beskrajno sporo pomiču, a to što pred sobom imaju cijelu bogovetnu noć samo im još više ide u prilog. Vidio sam ga kod lipe u Gupčevoj, tamo gdje je autobusna postaja, gdje je nekoć bio i kiosk i svježi miris Alana Forda i Bleka Stene, ravno iz tiskare.

To što radi taj čovjek na biciklu gotovo nepristojno iskušava zakone fizike – je li moguće toliko sporo okretati pedala, voziti se gradom a da bicikl ne stane, slomi se njegov mlaki otpor zraku kroz koji se probija, i on klone na pločnik, a taj se pad uopće ne zabilježi kao pad? Ili je možda riječ tek o njegovu disanju bez disanja (oni koji bi bili s njim u društvu nisu mogli ne zapaziti da on gotovo i ne diše), tri udisaja u minuti, isto toliko punih okretaja kotača?

To kretanje, naoko ničim ometano, pogoni se unutarnjim mirom i skladom, onako kako se u njemu pod tim njegovim kaubojskim šeširom svakodnevno slažu i preslaguju misli. Kao da ga ništa ne dotiče, nikakvi prijepori ni sukobi, tko god da s njim razgovara mora znati kako uranja u posebnu dimenziju vremena i da postoji mogućnost da u tom krajnje usporenom vremenu i ostane, da više nikad ne pronađe izlaz iz njega i spasi se skokom u vrijeme-planinski potok, vrijeme-rijeku, vrijeme-Dunav …

Samo ti pedaliraj, kažem dok me naizgled pretiče kod mosta, a to njegovo pretjecanje čista je kontradikcija zato što je nemoguće da ikoga pretekne. „Koncepcijom sporog vremena“ on otkupljuje od povijesti sva ona mračna i tragična događanja u koja smo se prebrzo zaletjeli jer nismo imali od koga učiti, bolje rečeno, ni od koga nismo htjeli učiti.

Ali nije kasno, ne, još nije, eno ga na biciklu, još nije sišao, još nije spustio noge s pedala, blizu je parka, a još nije stigao na svoje odredište (a i nema ga, je li?). Još nije kasno da mu se pridružimo, pa zar nije on kao onaj čarobni frulaš iz Hamelina, samo što on nikad neće zasvirati u frulu, samo će polako okretati pedala, a slijedit će ga svi oni kojima se život ionako previše usporio u ovome gradu da je postao jedva zamjetan pa jedan po jedan u dugoj koloni napuštaju grad.

O AUTORU: Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku, ali u njemu nije živio, kao ni većina ondje rođenih. Može smatrati da se još uvijek rađa, a  neizvjesno je kad i gdje. Piše poeziju, prozu, eseje, te prevodi. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem i autofikcionalni roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini. Član je programskog odbora Goranova proljeća i odbora Hrvatskog centra PEN-a. Živi u zagrebačkom Central Parku.

* Priče Miroslava Kirina prenosimo sa sajta Strane.ba sa dozvolom autora

Oceni 5