Decembarska
Probudi me, neku noć, pred zoru,
studen, mraz, i zima – u srcu.
prisjetih se, očas, ko sam, kako
mi je ime, gdje to ležim, i ko diše
sa druge strane zida. (Biva to
ponekad, da probudi se čovjek
sleđena srca. Pa ne zna više
ni ko je, ni kako mu je ime.)
A pluća, prepuna zime. koliko li je
minulo godina? Koliko godina još
treba da mine? Sve tuplje, i tiše,
iznutra, bije ledeni stvor. Što ono
mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?
Tri li je, ili pet? „Okreni se“, veli,
„dijete, na drugu stranu. Zatvori oči,
spavaj, i sanjaj.“ Vazda, i opet. Vazda, i opet.