Decembarska

Probudi me, neku noć, pred zoru,
studen, mraz, i zima – u srcu.

prisjetih se, očas, ko sam, kako
mi je ime, gdje to ležim, i ko diše

sa druge strane zida. (Biva to
ponekad, da probudi se čovjek

sleđena srca. Pa ne zna više
ni ko je, ni kako mu je ime.)

A pluća, prepuna zime. koliko li je
minulo godina? Koliko godina još

treba da mine? Sve tuplje, i tiše,
iznutra, bije ledeni stvor. Što ono

mrmori fosfor, u modrom mraku sobe?
Tri li je, ili pet? „Okreni se“, veli,

„dijete, na drugu stranu. Zatvori oči,
spavaj, i sanjaj.“ Vazda, i opet. Vazda, i opet.