Retro iz 1997: Pismo iz Barselone
Brssl  02 S

Photo: theculturetrip.com

Дека мислиш да сум секси?

Sudbina je htela da prvih šest dana jula provedem u radnoj, prijateljskoj i zvaničnoj poseti Španiji, tačnije u glavnom gradu "sesecionistički" (izraz Bore Jovića) nastrojene Katalonije - Barseloni. Daleko od rodne grude i njenih 29 izbornih jedinica, bio sam prepušten na milost i nemilost kapitalističkom načinu života i zakonima "tržišne filozofije" (termin M. Ilića, poznatog narodnog pevača iz Mrčajevaca). Od aerodroma do centra Barselone saobraća hibrid voza i metroa, elegantnog enterijera i simpatične vanjštine. Brzine koje razvija nisu ni prismrdeti Zelenovićevim brzim prugama, ali za 20 minuta i 300 pezeta (15 norveških kruna) lako se stiže do trga Katalunja. Metro kao i u svim svetskim metropolama predstavlja gradski krvotok. Najjeftinija varijanta je kupovina tzv. karte za više vožnji, u ovom slučaju deset. Švercovanje je moguće, osim ukoliko mangupski preskočite ogradu pred prodavcem karata. Psovke na katalonskom i sitna blamaža jedine su kazne za onog koji se odluči za ovakav potez. Dok se čeka podzemno prevozno sredstvo, putnike "opušta" muzika s razglasa koja neodoljivo podseća na zvuke koji su se mogli čuti na Radio Beogradu 4. 5. 1980. nakon što su javili poslednji zdravstveni bilten predsednika Tita.

Posebna priča je razlika između spoljašnje temperature i one u metrou. Ona varira od stanice do stanice, kao i posledice toga po zdravlje: od teške prehlade preko promrzlina trećeg stepena pa do srčanog udara. Svakodnevna pojava u metroima su prosjaci. Pristup im je krajnje suptilan: uđe se u vagon, složi se neka srceparajuća priča uz neizbežnu grimasu, a onda anketiranje putnika. Ukoliko prođete i ovaj nivo svoje ravnodušnosti sledeći će vas definitivno dotući. Naime, metro šljaka do jedanaest uveče, izuzev vikendom i praznicima kad se ovim segmentom GSB-a (Gradsko saobraćajno Barselona) možete voziti do jedan posle ponoći. Na kraju, pošto se povuče crta, najsigurniji prevoz je taksi. Taksimetar je fiksiran na 238 pezeta (288 portugalskih eskudosa) i počinje da odbrojava tek kad taksista odradi fiksnu metražu. Ukoliko želite da promenite kintu, najpovoljniji kurs ima banka Santander, gde ćete za sto maraka dobiti nešto više od 8000 pezeta.

Ako u Barselonu ne ulazite kao tabula raza (ne Mujanović), onda se podrazumeva da znate i ponešto o Antoniju Gaudiju, zaštitnom znaku grada kad je arhitektura u pitanju. Nikako nemojte propustiti da posetite crkvu Sagrada Famiglia koju je projektovao Gaudi, za čijeg je života jedno krilo završeno. Drugo krilo je još u fazi izgradnje. Naime, 1926. Gaudija je pregazio tramvaj (od tada tramvaji ne saobraćaju Barselonom), a kako je on svoje projekte imao samo u glavi, nije postojala mogućnost da se odmah nastavi započeto, već su bila neophodna dodatna ispitivanja i proračuni, tako da se tek šezdesetih godina počelo s izgradnjom drugog krila. Barselona ima ogroman broj muzeja, a svake prve nedelje u mesecu ulaz u većinu od njih je besplatan. Najznačajniji među njima svakako je Nacionalni muzej na trgu Espanja, ispred koga se svako veče izvodi pravi mali hepening s grandioznim vodoskocima u boji. Odmah pored Nacionalnog muzeja nalazi se špansko selo, koje je za većinu posetilaca koji prvi put tu dolaze "špansko selo". Naime, za 1500 pezeta (54,5 finske marke), koliko košta karta, videćete Španiju u malom sa svim njenim specifičnostima, od običaja do arhitekture. Ramblas je glavna ulica koja se spušta od trga Katalunja do, šezdeset metara visokog, Kolumbovog spomenika. Da bi se Kristoferu popeli na glavu morate platiti 250 pezeta (476 drahmi). Zatim vas liftboj, koji je sve osim boj (malo mlađi od Kolumba), odveze do vrha, gde vam je zbog skučenog prostora zagarantovano dobro češanje sa ostalim turistima i turistkinjama. Za akvarijum kažu da je vrlo lep, ali "cifra" od 2.500 pezeta (125 švedskih kruna) nije u meni budila neku radoznalost.

Kilometar dalje, uz more, nalazi se Port Olimpic, centar noćnog života Barselone. Tu su u obliku ćiriličnog "G" raspoređeni kafići i restorani, u kojima cene nisu nimalo popularne. Što se kafića tiče, oni imaju dvostruku ulogu jer uveče njihovi enterijeri postaju diskoteke. Najjeftinije pivo je 600 pezeta (24 dinara), a srpska nacionalna manjina najviše zalazi u Cafe Cafe, zbog tradicije pre svega. U tom redu ima i par ugostiteljskih objekata koji prednost daju brzoj klopi, od krvavog girosa do kobasice dužine jedan lakat. Najpopularnija diskoteka u Barsi je "Baja Beach Club", gde starosna struktura posetilaca nije jasno definisana (od 15 do 60 godina). Karta košta 1.800 pezeta (8 irskih funti) radnim danom, a vikendom 2.000 (9 irskih funti). Osoblje je krajnje oskudno odeveno. Ženski deo je isključivo u tangi i apelujem na sve goste sa srpskohrvatskog govornog područja da obrate pažnju na marljivu radnicu po imenu Rebeka (nije portparol ND), s kojom možete malo da popričate na svom maternjem jeziku, s obzirom da se mala jedno vreme "družila" s bivšim menadžerom bivšeg Dinama. Uz bljutavi softy disko i muziku pokojne lepše polovine dueta Kabalje-Merkjuri, lako možete da ostanete bez dodatnih 1.000 pezeta (44.5 danskih kruna), ukoliko vam organizam poželi bliski susret s pivom. što se ovog napitka tiče, uglavnom se pije "San Miguel", a ređe ona gazirana urinokultura iz Meksika što se kliče "Corona". Preporučujem za svaku priliku špansku verziju "Adria coolera", čiji sam naziv zaboravio. Još jedan zanimljiv prostor je "Otto Zusz", klub na dva nivoa, ali sa istom muzikom (kad sam bio puštali su Killing Joke), gde se uglavnom okuplja underground ekipa. Lokacija je meni totalno nepoznata jer se išlo taksijem. Da li je za goste iz Kube, Koreje i Srbije ulaz besplatan, ne znam, ali ja sam ušao džabe. Obavezno posetite. Dva veoma bitna mesta za šoping su devetospratna robna kuća El Corto Inglese i, naravno, Virgin Megastore. U ovom potonjem cene noviteta se kreću od 35-40 nemačkih maraka, tako da sam iskreno bio ozaren kada sam za 15 pazario najautentičniji živi album svih vremena It's Alive Ramonesa. I za kraj priče o Barseloni, dva posebna poglavlja koja su možda morala da otvore ovaj esej. To su žene i fudbal.

Relativna većina ženskog sveta koje su moji čepići i štapići registrovali, svesno ili nesvesno, neodoljivo podseća na Aranču Sančes Vikario. Neke od njih poseduju sve nedostatke španske teniserke, a one srećnije samo poneke. To se, pre svega, odnosi na lokomotorni sistem, čije gabarite nije imao svojevremeno ni "željin" napad iz osamdesetih: Paprica, Bahtić, Baždarević i Nikić. Srećom, relativna manjina je mnogo više kvalitetna nego što je relativna većina nekvalitetna, pa je utisak ipak pozitivan. Najveća ljubav svakog Katalonca i Katalonke svakako je fudbalski klub Barselona. Ukoliko u društvu afirmativno govorite o Madridu ili o Realu, tu zamire svaka diskusija, a jezik oružja zamenjuje dijalog. Katalonci bez sumnje više poštuju kralja naših cigana Šabana Bajramovića nego svog monarha Huana Karlosa. Za mnoge od njih, najznačajnija kulturno-istorijsko-umetničko-civilizacijska tvorevina Barselone je stadion Nou Kamp, čiji je kapacitet 120.000 sedišta. Sticajem okolnosti, bio sam prisutan na prijemu u fudbalskom klubu, koji je upriličen upravo u ovom zdanju. Ljubazni domaćini proveli su nas po svim prostorijama na stadionu, pa smo tako imali priliku da vidimo muzej sportskog društva s bezbroj trofeja, kao i one enterijere koje koriste sami igrači. Veoma zanimljivo bilo je u svlačionici, a ono što je skrenulo pažnju prisutnih jeste kabina Hrista Дека Mислиш Да Сум Секси Stoičkova, koji pored svog imena na vratima ima i bugarsku zastavu. Neposredno pre izlaza na teren nalazi se mala kapela čija je funkcija sasvim jasna.

A onda trenutak za pamćenje, izlazak na vutru Nou Kampa. Nema atletske staze, nema šljake, težak evergreen. Samo smo Maradona, Krojf, Ronaldo i nas nekoliko desetina hiljada imali dodir sa ovim terenom. Misao u stilu Zvonka Mihajlovskog prostrujala mi je kroz centralni nervni sistem: "šteta je što sve ovo sanjam". Setio sam se i reči "Željine" legende Nikole Nikića, koji je pri prvom kontaktu s Marakanom pomislio: "Ala bi se moja Jagoda (krava) ovde napasla". Odmah sam overio mesto odakle je Živković 17. 10. 1996. ponizio Baiju. Posle ove emotivne detonacije oporavljali smo se na koktelu uz žužu i alkohol. Kad malo bolje razmislim, Barselona nema nikakvu manu. To je samo pesma sa Zvezdinog severa.

P.S. Slučajno ili ne, iz Španije smo u Srbiju stigli na dan kad je pre 56 godina "Španac" pucao na Srbina.

*Tekst je objavljen u avgustu 1997. godine u XZ magazinu broj 9

Oceni 5