Užas koji živimo
Strah 01 S

Photo: IMDb

Demokratska republika Gilead

Kada bismo se makar na pet minuta izmestili, recimo, pola veka u budućnost i s dogledne, ali i dovoljne vremenske distance pogledali u prošlost, odnosno sadašnjost koju živimo, šta bismo videli? Šta govore istorijski udžbenici iz dve hiljade sedamdeset i neke o toj pandemijskoj 2020, isto takvoj 2021, 2022. koja je donela rat, nestašice, zebnju (bukvalnu i metaforičku), te uspon ekstremne desnice u Evropi umesto poleta zbog kraja pandemije i buđenja novog života? Da li je ovo samo uvertira za nove užase koji će biti u fokusu tih budućih istorijskih čitanki ili posledica događaja od, recimo, 2016?

Srbija je, konačno, postala deo sveta. Više ne zaostajemo ni za kim, niti se od bilo koga razlikujemo. Građanke i građani Srbije su, najzad, građani sveta. Sveta sa kojim smo uhvatili korak taman kad je svuda sve krenulo po zlu. Ne znam da li će neki budući udžbenici 2022. upoređivati sa, recimo, 1939. godinom, ili su ovo tek rane tridesete, dok još i ne naslućujemo razmere zla koje nas očekuje. Izvesno je da nam se stvarnost pretvara u atmosferu i okolnosti prosečne distopije i možda ćemo tek u fikciji uspeti da pronađemo objašnjenja i odgovarajuća poređenja. Sa ove tačke gledišta, deluje da živimo u jednom globalnom selu zvanom Gilead. Nije to više samo fiktivno mesto književnice Margaret Atwood.

U ovom našem istinskom Gileadu neće biti uniforma koje bi nas obeležile. Ne znamo da li smo viđene za „sluškinje“, „supruge“, „sobarice“ ili „tetke“. Neće nam menjati imena, niti naprasno oduzimati mobilne telefone, kartice, mogućnost da čitamo i obrazujemo se, a potom i pravo na lični i telesni integritet i identitet. Gilead je ušao na mala vrata pod maskom čuvenih „porodičnih vrednosti“. Imamo sve što smo imale i dosad, odnosno što smo mislile da imamo.

Ne znamo kada je počelo. Nikakvo zvono nije oglasilo početak kontrarevolucije. Zlo je tu, sveprisutno, i traje. Prošle godine nas je podsetilo da je u Poljskoj, pa u Sjedinjenim Američkim Državama, potom u neposrednom susedstvu, a onda i u Iranu... Premda za Iran znamo. Navikli smo da decenijama odmahujemo glavom i sažaljevamo „jadne žene“, i ne sluteći da nas čeka slična sudbina. Neće ona doći u istom obliku - nasilno pokrivanje, zabrana abortusa, interneta, te bilo kakvog oblika zauzimanja javnog prostora još uvek nisu naša tema. No, vrlo lako mogu da budu. Zakoni nas, makar na papiru, još uvek štite, uprkos tome što praksa pokazuje suprotno.

Naš Gilead moć ne demonstrira eksplicitnim zabranama i opresijom. On posredno osnažuje one koji zločin neće učiniti u ime države ili Boga, već „iz strasti“, „ljubomore“, zato što „im se može“, zato što se zna „gde je ženi mesto“. Naš Gilead će nas ponižavati preko tabloida koji prave ekskluzivni intervju sa silovateljem, sve pod krilaticom da je to za naše dobro. Ono što se kupuje na trafici, a nisu novine, niti hit izvođača pod imenom Snow, pomoći će silovatelju u reintegraciji u društvo tako što će mu omogućiti da nam kaže da će zločin ponoviti i da je najbolje da se opustimo. Potom će nas svi zajedno, dok to dobro ne utuvimo u lepe, a tupave glavice, još malo ubeđivati da je tako najbolje za nas, sve dok same ne poverujemo u to. Tek kad zamrzimo sebe i sopstveni rod, shvatićemo kako treba da se ponašamo, kako same sebe da uništimo pre nego što nas drugi sasvim porazi.

Naš Gilead nas uči kako da se same odbranimo – ključevima, sprejevima, odećom, stavom, ponašanjem, a najbolje bi bilo – nepostojanjem, odnosno ograničenim postojanjem koje podrazumeva rađanje i pripremanje nekih novih predatora i žrtava za život.

Naš Gilead će dopustiti da ubica supruge pre nego što ode u zatvor najpre gostuje u nekoliko rijaliti programa (što zabavnih, što političkih), jer – zašto ne bi, kada u tim istim programima gostuju ratni huškači i zločinci, kriminalci, zlostavljači, profiteri... I tako decenijama.

Čuće se i glas žrtava, jer – naš Gilead je ipak demokratski, no čuće se tek toliko da možemo da ih diskreditujemo i sažaljevamo samo ako procenimo da su dovoljno jadne. Ukoliko, uz ogroman napor (svoj, a ne društva, podrazumeva se) ipak smognu snage da nastave sa životom, a pritom se čine srećnije, ispunjenije i snažnije nego ikad, iskoristićemo sva raspoloživa sredstva da im oduzmemo glas.

U našem Gileadu su žrtva i zločinac izjednačeni sintagmom „dve strane“. Potlačeni i tlačitelj su isto, a elementarna ljudska prava predmet podsmeha, rasprave i diskriminacije.

Možda će, nekim slučajem, dvadesete godine 21. veka ostati tek fusnota u nekim budućim knjigama, ali mi ne možemo dozvoliti da naši životi postanu fusnote u toaletoidima od kojih neće ostati ni „klik“. Borba nije počela juče, niti će se u dogledno vreme završiti. Neće je okončati nikakvo izvinjenje, kazna, vruća tema i novo trodnevno čudo. Zlo ne spava, borba je neprestana, a kraj se ne vidi.

Oceni 5