Nebojša Slijepčević, reditelj dokumentarnog dragulja "Srbenka"
Srbenka3

Photo: Zvonimir Ferina

Deo javnosti tretira ratne zločince kao heroje

Nebojša Slijepčević, rediteljSagovornik XXZ je Nebojša Slijepčević, koga smo upoznali na ovogodišnjem Sarajevo film festivalu, kada je njegov potresni dokumentarni film “Srbenka” (Hrvatski audio-vizuelni centar, 2018) osvojio Srce Sarajeva za najbolji dokumentarni film i doživeo izuzetno dobar prijem publike. Film je nagrađen brojnim priznanjima u svetu, između ostalog, proglašen je za najbolji dokumentarac Kanskog festival. Bavi se slučajem ubistva zagrebačke porodice Zec, odnosno procesom osmišljavanja pozorišne predstave Olivera Frljića o tom zlodelu. U rad na predstavi uključuju se i devojčice riječke  dečje dramske sekcije, a zaplet stvara činjenica da je jedna od njih srpske nacionalnosti. Ona na sebi svojstven način, zbog nacionalnog backgrounda, preživljava dramu Aleksandre Zec. Tako će dvanaestogodišnja Nina postati glavni lik dokumentarnog filma. Kakva teška avantura i dokumentarni dragulj, nesumnjivo jedan od važnijih umetničkih projekata ex-Yu regiona nastalih nakon ratova vođenih devedesetih godina prošlog veka.

Proces Frljićeve “nemilosrdne” kreativnosti, te suštinu bolnog zapleta, imaće srbijansku premijeru u subotu 10. novembra, na festivalu Slobodna zona. Slijepčević u razgovoru za naš portal otkriva i to kako je film prihvaćen kod gledalaca van regiona, a gledaoci će, kao jedan od ključeva razumevanja filma i tragičnih posledica nacionalizma, saznati tajnu neobične izvedenice “Srbenka”.

*Ako bismo počeli od pravosudnog epiloga slučaja porodice Zec, nameće se konstatacija da su počinioci ubistva Marije i Mihajla Zec i njihove kćerke Aleksandre oslobođeni optužbe, iako su priznali zločin. Pritom, jedan od ubica Siniša Rimac osam puta je odlikovan za učešće u Domovinskom ratu. Slični slučajevi karakterišu i srbijansko pravosuđe, te društvo koje slavi počinioce ratnih zločina. Da li je moguće doći do adekvatnih kazni za ratne zločine i zločince?Šta je od svega ovoga bilo Vaša motivacija za Srbenku?

Zapravo, stravična sudbina obitelji Zec nije mi bila tema filma. Kao autora, zanimaju me filmovi o sadašnjosti, o ljudima koji me okružuju. Prošlost me zanima samo u onoj mjeri u kojoj nam određuje sadašnjost. Ali, žalosna istina o našim krajevima je da je teško pobjeći od prošlosti, pa i kad radiš film o sadašnjosti, prošlost se upetlja u priču. Dio razloga je, svakako, u tome da ratni zločini nisu procesuirani na pravi način, mnogo ih je ostalo nekažnjeno. Ali, u Hrvatskoj postoji dio javnosti koji i osuđene ratne zločince tretira kao heroje. Posebno je opasno kad su ti dijelovi javnosti upravo oni koji bi trebali diktirati moralne standarde društva, a to su, kao što je trenutno slučaj u Hrvatskoj, vlast i Crkva. Onda već možemo govoriti o kolektivnom moralnom posrnuću.

*Slučaj porodice Zec postao je paradigma, na njega zajapureno reaguju nacionalisti, a neka drugačija Hrvatska smatra ga svojevrsnim podsetnikom, a vreme u kojem su nacionalističke ideje izborile pravo građanstva, vreme nasilja, jednoumlja, deložacija, proterivanja. I Vi ste svojim filmom podsetili na tu atmosferu - zašto smatrate važnim isticanje, ili samo podsećanje na nju? Je li to bojazan da bi se tako nešto moglo ponoviti, ili je reč o reakciji na trenutno stanje u hrvatskom društvu, u kojem se desnica solidno kotira?

Koliko god bih volio da sam u krivu, povijest nas uči da na Balkanu uvijek postoji mogućnost da se međunacionalni sukobi ponove. Uvijek dođe neki novi rat, koliko god to izgledalo nemoguće. Mislim da je zbog narednih generacija potrebno  sačuvati realnu sliku onog što se događalo devedesetih, a ta slika nije ni jednostavna, ni crno-bijela. Nevinih žrtvi bilo je na svim stranama, i sve strane su zaprljale ruke zločinima. Ignoriranje, i nepriznavanje te činjenice samo ostavlja klice novih sukoba.

*Srbenka prati sudbinu Nine, devojčice srpske nacionalnosti koja učestvuje u predstavi. Reč je o paralelnoj realnosti, stvaranju predstave o prošlosti i o sadašnjoj diskriminaciji deteta koje ne zna ni da izgovori šta je po nacionalnosti. Kako je iza kamere izgledao taj umetnički sukob, šta je na Vas ostavilo najsnažniji utisak?

Cijela predstava je rađena u pomalo napetoj atmosferi, iako je te 2014. godine situacija u Hrvatskoj bila puno opuštenija nego što je danas. Također, Oliver traži od glumaca da skinu svoje profesionalne maske, i da svoja osobna iskustva ugrade u predstavu, da se izlože ponekad i više nego što bi željeli. Sve to je stvaralo tenziju koja je rezultirala iznimno potresnom predstavom. Gledao sam ju ni sam ne znam koliko puta, u raznim fazama nastajanja, i u raznim izvedbama, i svaki put bi mi zapela knedla u grlu. No samu predstavu nećete vidjeti u filmu. Smatram da je kazalište nemoguće snimiti, odnosno da na snimci kazališna predstava u potpunosti gubi svoju snagu. Stoga to nisam ni pokušavao, kamera je uvijek bila okrenuta prema publici, a ne prema pozornici.

No ono što me je najviše potreslo je i glavni zaplet filma, a to je Ninin unutarnji sukob. Praktički od prvih dana proba na njenom licu bio je vidljiv grč. Počeo sam ju pratiti kamerom i prije nego što sam znao do kraja što se s njom zbiva.

*Oliver Frljić izlaže svoju viziju priče glumcima na snažan ekspresivan način, na momente je vidljivo da igra “đavoljeg advokata”, pokušavajući da iz njih izvuče stavove u vezi sa temom o kojoj stvaraju predstavu. Ispostavilo se, utisak je gledaoca, da je on jedna od nosećih uloga, kao u igranom filmu?

Svakako, to je film i o Oliveru Frljiću. Oliver je iznimno zanimljiva osoba, sjajan umjetnik, ali i nevjerojatno hrabar. Puno sam od njega naučio gledajući ga kako radi, u prvom redu o društvenoj odgovornosti umjetnika. On je iznimno zanimljiv i kao filmski lik. Vrlo je ekspresivan, zanimljivo ga je promatrati dok radi. Također, vrlo je iskren i neposredan, daje se sto posto, ne traži od glumaca ništa što i sam nije spreman dati. Konačno, riskira puno, svojom beskompromisnošću dovodi se i u opasne situacije. U Hrvatskoj mu neprestano prijete. Bio bi iznimno zanimljiv film koji prati Olivera kroz dulje vremensko razdoblje, u radu na raznim predstavama, u raznim sredinama.

*Stavovi glumaca bili su slični, ali stekao se utisak da je jedan od njih (Kovač) prihvatio floskulu propagande, odnosno podmuklu zamenu teza, po kojoj “da Srbi nisu izveli agresiju na Hrvatsku, porodica Zec bila bi živa”. Koliko je takvo mišljenje zastupljeno u Hrvatskoj, koliko je suočenje s prošlošću otežano činjenicom da je Hrvatska bila najpre na meti srpskih pobunjenika u Kninskoj krajini, pod uticajem beogradske Državne bezbednosti, a potom i JNA i paravojnih formacija iz Srbije?

Taj argument koji Kovač navodi nije njegov osobni stav, nego je u žaru rasprave citirao jedan novinski članak. Naravno da je teško i nepravedno razgovarati o zločinima samo jedne strane. Zlo izaziva zlo. Ali to nikako ne znači da se jedan zločin može opravdati drugim, to je elementarna logička i moralna pogreška. No kad je riječ o ljudima koji su sami doživjeli tragediju u ratu, koji su sami stradali ili izgubili nekog bliskog, tu logika prestaje biti bitna. I to također treba respektirati. Problem je kompleksan, i nema jednostavnog rješenja, no treba razgovarati, snimati filmove, raditi predstave...

*Koliko je ljudi zainteresovanost za temu koju obrađuje Srbenka i kakve su mogućnosti da ih film – Vaš, kao i dokumentarci uopšte – zainteresuje, ili im promeni ugao gledanja?

Najiskrenije, ne znam. Film se trenutno prikazuje u hrvatskim kinima, i ima odličnu gledanost za jedan dokumentarac, no i dalje je to sitna brojka od 3000 gledatelja. Ali za mene je uspjeh filma ako bude važan za jednog ili dva gledatelja. Nije mi cilj bilo kome promijeniti stav, mislim da to nije svrha filma, i mislim da bi bilo prepotentno s moje strane nametati svoje stavove.

Film je za mene u prvom redu emotivno iskustvo nakon kojeg čovjek ne izađe pametniji, ali izađe, ako je film dobar, oplemenjen.

*Vaš film je i pre bilo kakve projekcije u Hrvatskoj bio izložen kritikama i zbog samog Vašeg izbora teme. U Srbiji tako prolazi film Teret Ognjena Glavonića, sigurno je da ni Vi, ni Ognjen nećete biti “zaslužni umetnici”, očigledno istina nije roba koja se traži, naprotiv. Koliko, u tom kontekstu, umetnost znači za ovaj prostor?

Mislim da je umjetnost izrazito bitna, no da prerijetko otvara teme koje su stvarno potrebne. Premalo se radi filmova kao što su “Teret”, i “Srbenka”, Frljić je skoro pa usamljen slučaj u kazalištu. Postoji među autorima određena doza autocenzure, bježe od “teških” tema. Kod nas umjetnici na ovaj ili onaj način ovise o državi, i svi se boje da se nekom ne zamjere. S druge strane, postoji u Hrvatskoj cijeli niz filmaša koji se spremno ulizuju vlasti, i predstavljaju se, po potrebi, kao nacionalisti, liberali, proeuropski orijentirani... Što god smatraju da im u tom trenutku može donijeti korist. Film je skup sport, i dosta ga je lako kontrolirati. Dokumentarni film je tu donekle iznimka. Može ga se, uz puno odricanja, napraviti i bez novaca, a dokumentaristi su ionako navikli živjeti na rubu siromaštva.

*Frljiću su sa transparenata poručivali kako treba da se bavi i stradanjem hrvatske dece. Da li ćete se Vi baviti tom temom, karakterističnim slučajevima, ili nekim od njih?

Ne znam što budućnost nosi, ni koja će me tema privući. No u ovom trenutku prilično sam siguran da neću raditi film o hrvatskim žrtvama o ratu. Ne zato što mislim da su te priče manje tragične, nego zato što smatram da se toj temi u Hrvatskoj posvećuje dovoljno pažnje. Snimljeni su nebrojeni televizijski serijali, igrani i dokumentarni filmovi, i stvarno ne znam što ja tu imam dodati. Osim toga, smatram da nije zadatak umjetnika da ponavlja narrative koji su ionako društveno dominantni.

*Nagrada Doc Alliace u Kanu, priznanje u Motovunu, prva nagrada u Sarajevu; nakon njih Evropska akademija za film svrstala je Vaš dokumentarac u 15 ostvarenja koja će konkurisati za European Film Awards 2018 godine ili evropskog Oskara . Da li su to ozbiljna ohrabrenja nacionalnim kinematografijama u region? Kakve su one danas? S druge strane, možda su (nagrade) i podrška delovima društva koji se suprotstavljaju oficijelnom poricanju i skrivanju istine, zbog navodnih, viših nacionalnih interesa?

Uspjeh “Srbenke” više je plod slučajnosti, nego sustavne podrške dokumentarcu. U Hrvatskoj imamo velik broj kvalitetnih dokumentarista, no ne ulaže se dovoljno, budgeti su relativno mali u odnosu na ostatak Evrope. A opet, s obzirom da je riječ o javnim financijama, malo je i nepristojno žaliti se na oskudicu.

Ali zanimljivost “Srbenke” je da ju nismo radili za stranu publiku, nego za domaću. Nisam očekivao nikakav međunarodni uspjeh, mislio sam da će strancima film biti nejasan i dosadan. A ispostavilo se upravo obrnuto, “Srbenka” je postala međunarodno najuspješniji hrvatski film godine. Razgovarao sam s gledateljima u Budimpešti nakon projekcije, i jedna gledateljica koja se predstavila da dolazi s Bliskog istoka rekla mi je da se u potpunosti identificirala s Ninom. Slične reakcije doživio sam gdje god sam došao s filmom.

Ako treba neku pouku izvući iz uspjeha “Srbenke”, onda je to trebamo raditi filmove za našu publiku, o našim temama, jer tko će ako ne mi? A onda, ako je priča dobra, svi će se u njoj prepoznati. Paradoksalno, međunarodno priznanje dođe kad ga najmanje tražiš.

 

Oceni 5