Album "Memento Mori"
Dipes 03 S

Photo: Miro Majcen

Depeche Mode: Veći od života i smrti

DEPECHE MODE

Memento Mori

Columbia – Menart

****

Depeche Mode su većim dijelom svoje karijere bili na koncertima “veći od života” da bi svojim petnaestim albumom pokazali da su “veći i od smrti”. Ili točnije, da dvojac Martin Gore i David Gahan i nakon preranog odlaska Andyja Fletchera ima snage snimiti još jedan veliki album.

Fletcher je preminuo u svibnju prošle godine pa su mnogi (svi?) slutili kraj banda čija su oba preživjela člana već ranije objavljivali samostalne projekte. No Gahan i Gore su odlučili nastaviti dalje budući da su već imali lijepi dio brojeva nastalih u vrijeme pandemije. Njima je, naravno, Fletcherova smrt dala novi kontekst. S nazivnikom pretočenim i u naslov albuma: sjeti se da si smrtan.

S novog albuma snimanog u produkciji starog suradnika Jamesa Forda (znanog i po produkcijama Arctic Monkeysa) i Marte Salogni (najpoznatije po suradnji s Bjork) najprije se početkom veljače ukazao sjajni singl “Ghosts Again”. Očekivano introspektivna skladba s temom smrtnosti i onim tipičnim mračnim plesnim ritmom koji tako sjajno paše uz Gahanov naglašeno emocionalan vokal i melodiozni electro-pop (kao pravi hommage osamdesetima i svojim korijenima) naglašen gitarom kao trajni biljeg prošlosti, sadašnjosti ali očito i budućnosti banda.

Jednako očekivano cijeli je album ovijen koprenom melankolije pa je i uvodna “My Cosmos Is Mine” mračna industrial tema s repetitivnom bas figurom “prozračenom” sintovima, a “Wagging Tongue”– koju su zajedno potpisali Gahan i Gore – još jedan stilski okret prema ranim godinama. Uz sintove i melodiju koja podsjeća i na Yazoo njihovog bivšeg člana Vincea Clarkea (via “Only You”).

Rasna balada “Don’t Say You Love Me” nudi izvrsnu Goreovu gitaru u uvodu i njene akcente tijekom cijelog broja  uz jednako dobre raskošne sintove s Gahanom kao emocionalnim croonerom na tragu Nicka Cavea. “My Favorite Stranger” nudi upečatljivu mračnu (sudbinsku) bas figuru sinta s elementima industriala utkanim u broj nasaftan do srži melankolijom. “Soul With Me”  – možda i najbolja skladba albuma – otvara ambijentalna rasplinuta dionica prije nego li broj dobije nježnu pop melodiju na tragu chamber popa šezdesetih u jednako upečatljivom producentskom “sinemaskopu” u kojem se u refrenu čvrsto sidre bas i “rokerskija” dionica.

“Caroline’s Monkey” je smještena u isti stilski prostor, no uz minimalistička glazbena rješenja koja još više naglašavaju moć Gahanovog vokala. “Before We Drown” je novi mračno emocionalan broj sa iznimnim sintovima, a  “People Are Good”, u kojoj se osjeća i dašak Kraftwerka, je svojevrstan odgovor/nastavak  “People Are People” iz 1994. s iskazom na trasi “Black Celebration” dok stihom “ljudi su dobri/ nastavite se zavaravati” govori o sumnji da dobro (u ljudima) na kraju nadvlada zlo.

“Always You” je – po starom receptu – pogonjena mračnom vožnjom bas dionica ovijenih lepršavijim pa i prozračnim lirskim sintovima da bi slijedeća “Never  Like You” bila još jedan podsjetnik na plesno podatni sint-pop osamdesetih s gitarskom vožnjom iznad razigranog ritma. Zaključna “Speak To Me” – skladba znakovitog naslova koji se može shvatiti i kao želja za kontaktom sa preminulim prijateljem (prijateljima i voljenima)  – sjajno je finale albuma. Čudesna nježna balada koja završava u instrumentalnoj kakofoniji na tragu one  orkestralne razdjelnice između dva dijela u znamenitoj “A Day In Life” Beatlesa.

Uobičajeno pitanje “ima li života poslije smrti?” u slučaju Depeche Mode i nakon Fletcherovog  odlaska, očito ima odgovor u kategoričnom DA! Jer “Memento Mori” je pokazao da je bend itekako dobro svjestan svih faza i zvučnih pečata koji su obilježili dugovječnu karijeru te da  vraški  dobro zna što s njima uraditi i danas. A – dao bih se kladiti – i u budućnosti.

*Prenosimo s portala Mixer

Oceni 5