Dani evropskog filma u Sarajevu
Perfect Strangers

Iz filma 'Perfect Strangers'

Photo: IMDb

Desnica jača i na filmskom platnu

Treba neizostavno podvuči da je Meeting point jedini sarajevski bioskop  – kad je on otvoren za javnost i daje projekcije - gdje se još mogu pogledati art-filmovi i autorska ostvarenja, najčešće visokog kvaliteta. Sve projekcije bile su slobodne, titlovane i na engleski i na bosanski jezik. Ali nije samo zbog toga ovaj festival za veliku pohvalu. To je bila izuzetna prilika sarajevskoj publici – koja preko cijele godine može gledati u glavnom američki kičeraj u Cinema cityju, jedinom kinu otvorenom preko cijele godine – da vidi u nekoliko dana posljednja kinematografska ostvarenja u Evropi. Pretpostavlja se da su strane diplomate, zadužene za promociju vlastititih kultura u ovoj maloj (gotovo nepostojećoj) zemlji, izabrali i najbolja ostvarenja svoje zemlje.

Nisam imala priliku da vidim filmove prvih dana, ali sam od 20. maja gledala nekoliko odličnih ostvarenja, iako ne spadaju i u najveća dostignuća svjetske kinematografije. Na prvom mjestu, tu je film "Savršeni neznanci" (Perfetti sconosciuti) talijanskog reditelja Paola Genovesea, priča o bračnom paru koji poziva na večeru prijatelje; razgovarajući uz jelo, i pominjući naročito jedan par koji se nedavno rastavio zbog preljube otkrivene na SMS poruci, domaćica predlaže da svi prisutni stave svoje mobitele na sto i da cijela družina bude u toku poruka koje im stižu s telefona. Igra se pretvara u pravu dramu, nakon što se otkrivaju tajne koji svako od njih gaji. Duhovito i tačna ispričana pripovijest o današnjem društvu uopšte u Evropi, a ne samo u Italiji. Za pohvalu je posebno to što je cijeli film sniman “huis-clos”, gdje gotovo da i nema exterijera.

U srijedu, 22. maja, gledaoci su mogli vidjeti film "Tri dana u Quiberonu" (3 Tage in Quiberon) Emily Atef, potresnu priču o slavnoj evropskoj glumici Romy Schneider, rođenoj u Austriji, koja je od kraja šezedestih godina prošlog vijeka živjela u Parizu sve do svoje tragične smrti. Proslavljena u adoslescentnoj dobi ulogom o čuvenoj Sissi, Romy je više patila zbog ove popularnosti, nego što je bila ponosna na nju. Iako je kasnije igrala u velikim filmovima, najviše zahvaljujući Viscontiju koji ju je pozvao da glumi, ali ovaj put na drugi način, istu imperatorku, Sissi, u svom genijalnom filmu “Sumrak  bogova, ili Ludvig Bavarski”, glumica ostaje psihički krajnje labilna ličnost, i često depresivna. Takvu je vidimo i u ovom filmu, ali samo u periodu od nekoliko dana njenog života, koji se zbiva na francuskoj obali mora, gdje pristaje dati intervju novinaru iz “Sterna”, kome se otvara više nego ikome do tada.

Scena iz filma '3 Days in Quiberon'

Glumica Marie Baumer, koja igra nesretnu Romy Schneider, depresivnu alkoholičarku, odlična je u ovoj ulozi, ali ipak lišena onog neodgonetljivog, i riječima nedefinisanog što je Romy imala, a što najčešće zovemo šarm i ljepota. U intervjuu koji je dala poznatoj radio-stanici France Inter, kćerka Romy Scheider je bila skandalizovana što je akcenat u filmu stvaljen na alkoholizam njene majke koja, navodno, nije od toga patila. Znamo, međutim, da je Romy umrla od kombinacije velikog broja pilula za spavanje i velike količine alkohola koju je te fatalne noći pred smrt popila. Nedostatak ovog filma, po meni je, prvenstveno što je na mračni lik glavne junakinje nakalemljena i mračna atmosfera cijelog ambijenta koji ju je okružio,  čime je, valjda, drama trebala biti pojačana, ali je upravo zbog tog donekle izgubila na snazi, jer su se cjelokupna teška atmosfera i hotela, i pijančenja, i mora i prirode sudarile i poništile jedni druge u svojoj pretjeranosti.

Francuski film "Prokleto mlijeko" (Petit Paysan) Huberta Charuela je krajnje potresna pripovijest o 35-godišnjem Pierreu koji je preuzeo farmu svojih roditelja, posvetivši se poslu sa kravama, za koje se jako sentimentalno vezuje. Kad izbije epidemija koja prijeti cijelom stadu, on pokušava da to prikrije od vlasti i odbija da ubije svoje krdo. Na što će napokon ipak biti primoran. Ovo je istovremeno potresna priča i o uzgajivačima, i o životinjama, čija sudbina se iz dana u dan pogoršava i biva sve tragičnija, oslikavajući nehumanost našeg mesožderskog društva, bez obzira na borbu za životinjska prava mnogih nevladinih organizacija, ne samo u Francuskoj već i u svijetu. Odlično snimljen film, odlični glumci i njihovo vođenje. 

"Život prema Václavu Havelu" (Život podle Václava Havla je film koji nam je potvrdio veličinu ovog pisca i državnika, jednog od rijetkih demokrata u današnjem svijetu, bez obzira što su režija i montaža bili takvi da nisu dali gledaocu da predahne ni sekundu, neprestano ga kljukajući, od početka do kraja, novim informacijama. Gledalac je bio rastrzan između dvoje: da li da čita titl (uz to da li engleski ili bosanski) ili gleda slike; u svakom slučaju, oboje je bilo nemoguće, pa je tako promašio mnogo toga u filmu.

I na kraju Festivala, u subotu, 25. maja 2019, film "Migranti" (Die Migrantigen) -  režija  Arman T. Riahi – koji je trebao biti kruna cijelog višednevnog događaja, ali unatoč pretenzijama, to se, nažalost, nije desilo. Ovo je bila jedna žalosna projekcija, jednog intelektualno i kinematografski jeftinog filma, jeftinog humora i jeftine režije, kao i direkcije glumaca, pa time i glume. Njegovo mjesto bilo je više na Bazenima na Bembaši (gdje je omiljeni gost vulgarna turbofolk pjevaljka Ceca), nego u kinu Meeting point, jedinom mjestu, ponavljam gdje se još može vidjeti dobar film u Sarajevu.

Ovdje je autor imao namjeru da ispriča priču o dva mlada čovjeka koja su ostala bez posla, Bennyju i Marku, koji se pretvaraju u migrante, i prevarivši rediteljku dokumentarca o migrantima, glume u njenom tv-dokumentarcu nesrećnike koji su stigli u Austriju. Svi klišei koje često viđamo u savremenoj umjetnosti, ne samo filmskoj, potrebni i za ovakvu, tešku temu, bili su prisutni: počev od slike migranata, do slike savremenog “nehumanog društva” u Evropi. Film je vjerovatno imao namjeru da poruči gledaocima važnost medija, tačnije da ismije medije i njihovu ulogu koju igraju u stvarnosti u vezi s migrantima, da pokaže njihovu glupost, želju za uspjehom, ambiciju, neupućenost u ono što se stvarno zbiva, njihovu nehumanost, nekompetentnost. Kažem trebao da “poruči” i kažem  “vjerovatno”, jer ni ovo nije uopšte izvjesno u ovom krajnje glupavom ostvarenju. Film je, s druge strane trebao, vjerovatno, da ukaže i na nesreću, ali i gotovo anđeosku prirodu migranata, bez obzira na njihovu delikventnost (za koju sami nisu krivi) i napokon, na nerazumno, samoživo austrijsko, i uopšte evropsko društvo kad je riječ o ovoj najvećoj krizi koja je zahvatila moderni svijet.

Film 'Die Migrantigen'

Ako mu je to bila namjera, film je postigao upravo suprotan efekat, osim kod onih gledalaca koji su zaista povjerovali da je ovo jedna ležerna komedija o teškim stvarima, koje se, eto, mogu prikazati i na drugi način, ne bi li se približili narodu i narodnostima, a koje se riješavaju upravo onako kako nam film sugeriše: kad se glumci i televizija uozbilje.

Film nije bio ni smiješan, niti je ukazao na stvarnost u vezi sa postojećom krizom, koja je višeslojna, a nikako jednodimenzijalna kako film ima namjeru da nam to kaže. Pri tome ne mislim da se komedije ne trebaju praviti i o takozvanim teškim temama, ili da ne treba ismijavati medije, i kritikovati, ili braniti migrante. Ni u jednom djelu – podvucimo to debelim slovima - nije važna tema, nego kako je ona obrađena. A kad je riječ o ovom “djelu”, ono je jednostavno lišeno svega što jedno djelo čini kvalitetnim, istinskim djelom. Čak se slobodno može reći da tu nema nikakve poruke (iako sam se potrudila maločas da je pronađem), i bez obzira na pretenzije selektora, ili jednog od njih, tačnije dame koja me je čak u to, naprosto totalitarno, pokušala ubijediti nakon projekcije kad sam joj izložila svoje mišljenje, nervozna što sam izbugila dragocijeno vrijeme. A bez sumnje, mislila je i podučiti me – jer takav je joj bio ton, skoro prijeteći -  šta znači uopšte “poruka jednog djela”.

Film najviše govori, i to autentično, i izvrsno u tom pogledu , o filmskoj indrustriji i njegovom nivou u Austriji, o tome za kakve filmove se danas daju novci, o tome da nije potrebno danas imati talenta da bi napravio fim nego veze, o tome da su nestale stvarne vrijednosti, o tome kakvi su kulturni radnici koji su ga izabrali, o tome kakav je uopšte ovaj Balkan, Bosna i Sarajevo, na kakve niske grane je spala kutura u Sarajevu, u Bosni, na Balkanu, u Austriji i u Evropi uopšte. A to znači: na vrlo niske grane. Ovaj film je istovremeno šamar onim malobrojnim Sarajlijama koji znaju šta je prava umjetnost, u njihovom istančanom ukusu, za njih: pravo poniženje.

Da, to je istovremeno slika današnje totalitarne svijesti desnice i korupcije koja vlada u Austriji, i totalitarnom, drskom pokušaju selektora, ili osoba očito bliskih stranoj diplomaciji na Balkanu – mislim na dotičnu damu - da me ubijedi u vlastitu veličinu, u njihov ukus i kulturni nivo, a iz kojih ne provejava ništa drugo nego totalitarizam, arogancija  i neukus. 

Oceni 5