Kazanovini Memoari: Devojka u dečačkoj odeći
Aart 01 S

Photo: www.pinterest.com

Devičanstvo je detinjasta uobrazilja

Legao sam glave prepune misli o Bellinu. Nisam mogao prežaliti što odlazim ne pokazavši mu da umijem cijeniti njegove draži jer se nijednog časa nisam dao zavarati muškom odjećom. Ali ujutro, tek što sam otvorio oči, kadli ugledah pred sobom Bellina koji je došao da mi za posluživanje ponudi svog brata umjesto najmljena sobara. Pristao sam, i za tili čas eto Petronija. Poslah ga da donese kavu za čitavu obitelj. Čim se dječak udaljio, posjedoh Bellina na krevet i spremih se da uradim s njime što se radi s djevojkama, kadli dotrčaše njegove sestre i ometoše me u naumu. No ubrzo se razvedrih pred ljupkom slikom koja mi se pružaše pred očima: bijaše to veselje, svježa i nepatvorena ljepota triju različitih bića, srdačna neprisiljenost, slobodni kazališni duh, dražesne šale, i ljupko bolonjsko kaćiperstvo koje nisam poznavao a koje mi se silno svidjelo. Dvije djevojčice bijahu krasne poput ružinih pupoljaka, i možda bih prije bacio oko na njih da nisam sebi utuvio u glavu da je Bellino djevojka. Premda su bile posve mlade, već su im bijele grudi bubrile u preranoj zrelosti.

Petronije donese kavu i posluži je, a zatim odnese doručak majci koja nije nikad izlazila iz sobe. Taj Petronije bijaše pravi giton, i to od zanata, što je nerijetka pojava u toj čudnoj Italiji gdje netrpeljivost u tom pogledu nije ni onako bezumna kao u Engleskoj ni onako žestoka kao u Španjolskoj. Dao sam mu cekin da plati kavu, rekavši neka zadrži ostatak od osamnaest paolija. U znak zahvalnosti on me poljubi u usta razbludnim cjelovom poluotvorenih usnica pripisujući mi valjda iste sklonosti koje je i sam imao. Gadljivo okrenuh glavu, no to ga ne uvrijedi. Naredio sam mu da naruči ručak za šestoro, ali on reče da će naručiti samo za četvoro, jer da ne može ostaviti majku koja uvijek ruča u postelji.

No začas eto krčmara koji mi reče da osobe što sam ih. Pozvao na ručak jedu svaka za dvoje i da ne može dati ručka no za šest paolija po glavi. Nisam imao kud, pa pristadoh. Smatrajući da mi je dužnost zaželjeti dobro jutro susretljivoj majci, odem u njenu sobu i čestitam joj na dražesnoj djeci. Ona mi zahvali za osamnaest paolija koje sam poklonio njenom ljubljenom sinu i stane mi povjeravati svoje nevolje:

— Onaj posrednik Rocco Argenti pravi je nečovjek. Zamislite, za cijele poklade dao nam je svega pedeset rimskih škuda. Mi smo ih pojeli, i sad se ne možemo vratiti u Bolognu, već pješice i moleći milostinju.

Dao sam joj jedan doblon da ocho, našto ona proplaka od radosti. Obećao sam joj još jedan ako mi nešto povjeri.

— Priznajte — rekoh joj — da je Bellino djevojka.

— Uvjeravam vas da nije, premda tako izgleda. To su već i drugi pomislili, pa se morao dati pregledati.

— Od koga?

— Od prečasnog ispovjednika monsinjora biskupa. Možete ga sami pitati je li to istina.

— Neću u to povjerovati sve dok ga ja sam ne pregledam.

— Učinite tako, ali da vam iskreno kažem, ja ne bih da se u to miješam, jer neka mi bog oprosti, ne znam što smjerate.

Vratim se u sobu i pošaljem Petronija po bocu ciparskog vina. Sedam cekina koji su mu ostali od doblona što sam mu ga dao za vino porazdijelio sam između Bellina, Marine i Cecilije. Zatim zamolim djevojčice da me ostave nasamo s njihovim bratom.

— Bellino, siguran sam da se građa vašeg tijela razlikuje od mojeg; mila moja, vi ste djevojka.

— Ja sam muškarac, ali ujalovljen. Pregledali su me.

— Dajte da vas i ja pregledam. Dobit ćete od mene dvostruki zlatnik.

— Ne mogu, jer očito je da me vi volite, a to zabranjuje naša sveta vjera.

— Pred biskupovim ispovjednikom niste se toliko skanjivali.

— To je bio neki stari, oronuli svećenik, a on je uostalom tek ovlaš bacio pogled na mene.

— Ja to moram izvesti na čistac — rekoh i ispružih poduzetnu ruku.

On me odgurnu i dignu se.

To me tvrdoglavo odbijanje ozlojedilo, jer sam, da bih udovoljio svojoj radoznalosti, bio već po tratio petnaest ili šesnaest cekina.

Sjedoh za stol mrgodna lica, ali mi odličan tek kojim moji uzvanici prionuše uz jelo povrati dobru volju, i ja uvidjeh da je, uzme li se pravo, veselje uvijek bolje od ljutnje, te se u tom raspoloženju riješih da se naplatim kod dviju mlađahnih Bellinovih sestara koje kao da su bile svesrdno pripravne da se upuste u slatko šaljenje.

Sjedeći između njih pokraj dobre vatre i jedući kestene koje smo umakali u ciparsko vino, ja uzeh lijevo i desno dijeliti nedužne poljupce. Ali uskoro moje pohlepne ruke stadoše milovati ono što moje usne nisu mogle cjelivati.

Marina i Cecilia, ljepušne Bellinove sestre, uživale su u toj igri.

Bellino se osmjehivao. Ja i njega poljubih, a rastvorena ubrana čipka na njegovim prsima kao da je izazivala moju ruku, te se ja odvažih i prodrijeh unutra, ne nailazeći na otpor. Nikad Praksitelovo dlijeto nije isklesalo takvih grudiju!

— Po ovom znaku — rekoh mu tada — više nema sumnje da ste prava, savršena žena.

— To je — odvrati mi on — mana svih onih koji su mi slični.

— Ne, to je savršenstvo svih onih koje su vam slične. Vjeruj mi, Bellino, ja sam odviše iskusan znalac a da ne bih mogao razlikovati nakazna prsa uškopljenika od grudiju lijepe žene, a ovakve alabastarske grudi kao što su tvoje mogu se naći samo kod mlade ljepotice od sedamnaest godina.

Tko ne zna da se u mladosti ljubav koju raspaljuje sve što je podstiče zaustavlja tek kad je zadovoljena, i da jedna podarena milošta traži sve nove i veće?

Bio sam upravo na najljepšem putu i htjedoh već poći dalje i pokriti žarkim poljupcima ono što je proždirala moja pohlepna ruka, kad se lažni Bellino, kao da je tek tog časa primijetio da se sladim zabranjenim slastima, dignu i uteče. Ljubavnom mi se žaru pridruži srdžba, pa kako ga nisam mogao prezreti, jer bih tada morao započeti od sebe, a osjećajući potrebu da stišam strast ili u zadovoljenju ili tako da pustim neka se izvjetri, zamolih Ceciliju da mi otpjeva nekoliko napuljskih popjevaka. Zatim sjedoh s djevojkama za laganu večeru, nakon čega se povukoh na spavanje, zapovjedivši sluzi da se pobrine kako bi me naručena kola čekala sutradan u sam osvit zore.

Upravo sam htio zatvoriti vrata, kad se pojavi Cecilia napola svučena i kaza mi da me Bellino pita hoću li ga odvesti u Rimini gdje je imao pjevati u jednoj operi što se trebala davati poslije Uskrsa.

— Idi i reci mu, anđele moj maleni, da ću mu veoma rado ispuniti želju ako on ispuni moju: želim se uvjeriti, i to u tvojoj prisutnosti, da li je djevojka ili dječak.

Ona ode i začas se vrati s porukom da je Bellino već u krevetu, ali ako za jedan dan odgodim odlazak, on mi obećava da će sutradan zadovoljiti mojoj radoznalosti.

— Ako mi otkriješ istinu, Cecilijo, dat ću ti šest cekina.

— Ne mogu ih primiti, jer ga nikad nisam vidjela sasvim naga, i ne mogu se zakleti da je djevojka. Ali bit će da je dječak, jer inače ne bi mogao ondje igrati.

— Dobro dakle, otputovat ću tek prekosutra, ali pod uvjetom da noćas ostaneš sa mnom.

— Znači da me vi volite?

— Veoma, osobito ako budeš dobra.

— Bit ću jako dobra, jer i ja vas volim. Idem da obavijestim majku.

— Sigurno imaš ljubavnika?

— Nikad ga nisam imala.

Ona izađe i vrati se u tili čas, sva ozarena, govoreći da me njezina majka smatra časnim mladićem.

Rekao bih da me prije smatrala darežljivim nego poštenim.

Cecilia zatvori vrata i baci mi se u naručje cjelivajući me. Bila je dražesna i ugodna, ali ja ne bijah zaljubljen, pa joj ne mogoh reći kao ono nekad Lucreziji: »Ti si izvor moje sreće!« Ali zato mi je to rekla ona, što mi nije bogzna kako godilo, premda sam se pretvarao da joj vjerujem.

Kad se probudih, nježno joj poželjeh dobro jutro i pošto sam je nadario s tri dvostruka zlatnika, koji će uvelike obradovati njezinu majku, otposlah je ne gubeći vrijeme u zakletvama o vječnoj vjernosti, zakletvama koje su lakoumne koliko i besmislene i koje ni najnepokolebljiviji muškarac nikad ne bi smio izreći ni najljepšoj ženi.

Nakon doručka poslah po Bellina i saletjeh ga da učini ono što je obećao. On mi smijući se odvrati da je do noći još dugo i da je posve siguran da ću ga povesti sa sobom.

— Upozoravam vas da od tog neće biti ništa ako ne budem potpuno zadovoljen.

— Bit ćete.

— Hoćete li da malo prošetamo?

— Vrlo rado, pričekajte me trenutak da se odjenem. Dok sam ga čekao, eto ti Marine, mlađe sestre, da me snuždeno upita čime je zaslužila prezir što ga pokazujem prema njoj.

— Cecilia je provela prošlu noć s vama, vi sutra odlazite s Bellinom, i jedino ću ja ostati sirotica.

— Hoćeš li da ti dam novaca?

— Neću, jer vas volim.

— Ali, Marinetto, ta ti si odviše mlada.

— Razvijenija sam od svoje sestre.

— Ali možda imaš ljubavnika.

— Oh, to ne!

— Vrlo dobro, vidjet ćemo mi to noćas.

— Oh, divno! Idem reći majci da za sutra pripremi čiste ponjave, jer će inače cijela gostionica o tome brujati.

Čudio sam se slobodarskim plodovima kazališna odgoja, ali mi nije bilo krivo.

Uto naiđe Bellino i mi se zaputismo prema luci.

Na pristaništu se nalazilo nekoliko brodova, među kojima "bijaše jedan mletački i jedan turski.

Uspesmo se najprije na palubu mletačkog broda, koji razgledah sa zanimanjem, ali kako ne nađoh nikoga poznatog, ubrzo siđoh zajedno s Bellinom, pa se dadoh odvesti na turski brod, gdje me je čekalo najčudnije iznenađenje.

Prva osoba koju sam opazio bila je lijepa Grkinja koju sam prije šest mjeseci ostavio u Anconi, kad sam boravio u lučkoj karanteni. Stajala je pored starog kapetana, svog gospodara.

Praveći se da ne primjećujem njegovu lijepu robinju, ja ga upitah ima li lijepih stvari na prodaju. On me povede u svoju kajitu, ali kad ispod oka pogledah Grkinju, pročitah u njenom sjajnom pogledu svu radost što ju je osjetila kad me je opet ugledala.

Na sve što mi je Turčin pokazivao ja sam odmahivao glavom očekujući neko sretno nadahnuće, i naposljetku mu rekoh da bih volio kupiti nešto što bi se svidjelo njegovoj ljepšoj polovici. On se osmjehnu, i kad mu Grkinja nešto kaza na turskom, izađe.

Čim nam je nestao s očiju, ta mi se nova Aspazija objesi o vrat usklikujući: »kucnuo je čas sreće!«

Ne htijući zaostati za njom u hrabrosti, ja zauzeh najpovoljniji položaj što su ga dopuštale okolnosti, te joj za tili č,as uradih ono što joj njen gospodar nije uspio uraditi u pet godina.

Još nisam došao do kraja svojih želja, kadli se nevoljna Grkinja, čuvši da joj se vraća gospodar, istrgnu iz mog naručja.

I postavivši se spretno ispred mene dade mi vremena da popravim onaj nered koji me je mogao stajati ako ne života a ono u najmanju ruku svega što sam posjedovao, kako bih zataškao stvar.

Ono što me je u tom neobičnom položaju gonilo na neodoljiv smijeh bilo je zaprepaštenje Bellina koji je stajao tu kao skamenjen i drhtao poput lista.

Neukusni nakit koji je odabrala lijepa robinja stajao me je dvadeset ili trideset cekina.

— Spolaitis— reče mi ona na svom jeziku, a kad joj Turčin kaza da me poljubi, pobježe skrivajući lice rukama.

Ja otiđoh više tužan negoli zadovoljan, jer mi bijaše žao tog dražesnog stvorenja koje je, i pored sve svoje hrabrosti, doživjelo samo polovično zadovoljenje.

Čim smo se ukrcali u feluku, Bellino, oslobodivši se svog silnog straha, reče da gotovo ne može vjerovati u stvarnost onoga što mu se netom odigralo pred očima, ali da to u neobičnom svjetlu otkriva moj karakter; što se pak tiče Grkinjina ponašanja, tu doista ništa ne može razumjeti osim ako ono nije zajedničko svim ženama njezine domovine.

— Kako mora da su nesretne! — doda na kraju.

— Mislite li da su koketne sretnije?

— Ne mislim, samo smatram da se jedna žena, kad iskreno poklekne pred ljubavlju, smije predati tek poslije duge unutarnje borbe, a ne da se, popuštajući svom prohtjevu pohotne želje, podaje prvom čovjeku koji joj se svidi, kao što rade životinje koje goni tek sila nagona. Priznat ćete da vam je ta Grkinja doduše pružila nepobitan dokaz da ste joj se svidjeli, ali vam je dala ne manje očit dokaz svoje sirovosti i bestidnosti koja ju je izložila sramoti da bude odbijena, jer nije mogla znati hoćete li vi prema njoj osjetiti istu sklonost koju je ona pokazala prema vama. Ona je veoma dražesna, i sve je dobro prošlo, ali me je to toliko smutilo da se još uvijek tresem pri samoj pomisli na to.

Vratili smo se u svratište, a kad se stao hvatati mrak, spazismo don Sancia kako u svojoj kočiji ulazi u dvorište. Iziđoh mu u susret i zamolih za oproštenje što sam se usudio naručiti večeru nadajući se da će mi iskazati čast i sjesti za trpezu sa mnom i Bellinom. On dostojanstveno i uglađeno zahvali na zadovoljstvu koje sam mu naumio prirediti i prihvati poziv.

Odabrana i ukusno pripremljena jela, odlična španjolska vina, sočne ostrige i nadasve vilinski glasovi Cecilije i Bellina koji su pjevali duete i seguidille, prirediše dičnom Španjolcu nekoliko sati rajskog uživanja. Kad se u ponoć opraštao, izjavio je da neće spokojno i zadovoljno zaspati ako mu ne obećam da ću sutradan večerati u njegovoj sobi s cijelim društvom. To je značilo da bih još za jedan dan morao odgoditi odlazak. Ipak sam pristao, što je starca iznenadilo.

Kad se Španjolac povukao, stadoh nestrpljivo salijetati Bellina da održi dano mi obećanje, no on kaza da Marina željno iščekuje razgovor sa mnom i da ćemo uostalom sutradan imati vremena na pretek. Potom se povuče i ja ostadoh sam s Marinom koja sva ozarena od radosti zatvori za bratom vrata.

Iako mlađa od svoje sestre, Marina bijaše oblija i zrelija, a uz to se svesrdno trudila da mi dokaže kako u svemu nadmašuje Ceceliju. To sam lako mogao i sam prosuditi po žarkoj vatri njezinih očiju. Bojeći se da je, iznuren od odveć živahne noći u kojoj se bijah sladio njenom sestrom, ne odbijem, ona mi izloži cjelokupno svoje mišljenje što ga bijaše stekla o ljubavi, ispripovjedi mi u tančine što sve umije uraditi, gordo se razmećući svojim slobodoumnim nazorima. Nabroji mi sve zgode u kojima se bijaše majstorski uputila u tajne ljubavnog umijeća, a zatim mi povjeri što je pri tom iskusila i kakvim se sredstvima služila da bi joj užitak bio što slađi. Po tom sam zaključio da se boji neću li joj zamjeriti što nije više djevica. Ta mi je njezina bojazan godila i ja sam se slatko zabavljao uvjeravajući je kako je djevičanstvo, po mom mišljenju, tek djetinjasta uobrazilja, jer je većini djevojaka priroda uskratila čak i vanjska znamenja nevinosti.

Primijetio sam da ju je moje umovanje ohrabrilo, i ona se puna povjerenja baci u moj zagrljaj. Nije se uzalud hvalila, jer je u svemu nadvisila svoju sestru, a kad sam joj to i rekao,, likovala je sva razdragana i ponosna. No kad je stala tvrditi da će me ispuniti slašću kakvu još nisam okusio i da će provesti sa mnom noć ne sklopivši oka, blago sam je odvratio od luda nauma, dokazujući joj da nam to neće biti ni od kakve hasne jer se priroda, kad joj priuštimo odmor blagog sanka, pokazuje pri buđenju zahvalna i udvostručuje snagu svog žara.

Pošto smo se nauživali jedno drugog i slatko se naspavali, obnovismo u zoru ljubavno veselje, i Marina ode prezadovoljna s tri doblona u šaci koje veselo odnese svojoj majci, a dobroj se ženi nikad nijedan dug prema božanskoj providnosti nije činio odveć velik.

Potom sam otišao Bucchettiju po novac jer nisam znao što mi se putem do Bologne može desiti. Posljednjih sam se dana doduše nauživao, no odviše sam na to potrošio. Preostajao mi je još Bellino, prema kojem ću se, ako se otkrije kao djevojka, morati pokazati još darežljivije ruke negoli prema njegovim sestrama. To sam još istog dana čvrsto nakanio izvesti načistac jer me je neizvjesnost teško mučila.

Oni koji kažu da je život samo skup jada i nevolja misle time reći da je život sam po sebi nesreća. Ako je život nesreća, onda samo smrt može biti sreća. Tako pisahu ljudi koji nisu imali ni zdravlja ni kese pune zlatnika, niti su u duši osjećali sreću i zadovoljstvo pošto su se nauživali u zagrljaju Cecilija i Marina, znajući uz to da ih raskriljene čekaju još premnoge lijepe ruke. To je soj zlogukih mislilaca koji se nalaze samo među ubogim filozofima i pokvarenim ili mrzovoljnim bogoslovima. Ako postoji užitak i ako se samo za života može uživati, onda je život sreća. U životu ima i jada, ja to najbolje znam. Ali upravo postojanje nevolja dokazuje da zbroj dobra preteže. Meni je neizrecivo lijepo kad se nalazim u mračnoj odaji i kad nazirem svjetlost kroz prozor koji gleda prema beskrajnom podnebesju.

U vrijeme večere odoh don Sanciu, koga zatekoh samog. Soba je sjala od čistoće, na stolu se kočilo srebrno posuđe, a sluge bijahu odjeveni u livreje. Bellino je iz hira, a možda pak iz lukavstva, došao odjeven u djevojku. Slijedile su ga njegove lijepe sestre, ali njihov je sjaj blijedio pred bratovim. U taj sam tren bio tako uvjeren u njegov ženski spol da bih glavu dao na to. Nije bilo moguće zamisliti divnije djevojke.

— Jeste li sigurni — obratio sam se don Sanciu — da Bellino nije djevojka?

— Bio djevojka ili ne bio, što je mene za to briga! Ja mislim da je on samo prekrasni uškopljenik, a slične njemu često sam susretao.

— Ali jeste li sigurni u to?

— Valgame Dios! Što mi je stalo da se u to uvjerim? Nisam više navaljivao, poštujući u starom Španjolcu mudrost koje u meni nije bilo. No za stolom nisam mogao odvojiti pogleda od čarobna bića kojem je moja promjenljiva priroda s ljubavlju težila pripisujući mu spol kojega bi voljela da ono bude.

Večera don Sancia bijaše odlična i u svemu bolja od moje, što bijaše pravo, jer bi se gordi Španjolac inače smatrao obeščašćenim. Poslužio nas je bijelim jelen-gljivama, raznolikim školjkama i najboljim jadranskim ribama. Uz to je točio nepjenušavi šampanjac i odlična grčka vina. Poslije večere Bellino je pjevao tako anđeoski da nam je oduzeo i ono malo razuma što su nam ga ostavila plemenita vina. Njegovi pokreti, treptaji očiju, njegov hod i držanje, njegov izgled i glas, a nadasve moj unutrašnji poriv koji po mom nepogrešivom iskustvu nije mogao planuti tolikom snagom za običnim uškopljenikom, sve me je to još jače učvrstilo u mom uvjerenju. No ipak sam se morao osvjedočiti vlastitim očima.

Pošto smo zahvalili plemenitom Kastilijancu, zaželjesmo mu najslađi san i povukosmo se u moju sobu gdje mi se Bellino prema svom obećanju morao ili otkriti ili primiti na se moj najdublji prezir i pustiti me da sutradan u zoru sam otputujem.

Uzeo sara ga za ruku i posjeo pored sebe uz vatru, zamolivši dvije mlađahne sestre da nas ostave same. One odmah poslušaše.

— Ako ste mog spola — obratih se na to Bellinu — sve će biti gotovo u tren oka, ako ste pak različitog, ja ću u najvećem zanosu provesti noć s vama ako to bude i vaša volja. Ujutro ću vam dati što cekina, pa ćemo otputovati zajedno.

— Otputovat ćete sami i u svojoj ćete plemenitosti oprostiti meni, slabom biću, što ne mogu održati zadanu vam riječ. Ja sam uškopljenik, i ni za što se na svijetu ne bih mogao nakaniti da vam pokažem svoju sramotu i da snosim strašne posljedice koje takva otkrića često imaju.

— Ne strahujte pred posljedicama, jer čim se očima ili rukama osvjedočim da ste govorili istinu, sam ću vas zamoliti da se vratite u svoju sobu, a sutra ćemo mirno otputovati i među nama neće o tome više biti spomena.

— Ne, moja je odluka nepokolebljiva. Ne mogu udovoljiti vašoj radoznalosti.

Na te riječi u meni uzavre krv, ali se svladah i nježnom rukom pokušah doprijeti do mjesta gdje bi se moja nestrpljiva neizvjesnost razriješila ili niječno ili potvrdno, no Bellino još hitrijom rukom spriječi moju u žuđenom otkrivanju.

— Maknite tu ruku, dragi Bellino.

— Ne, i po sto puta ne! Već ste sada u stanju od kojeg me hvata užas. Pretpostavljao sam ja to, ali nikad neću pristati na takve grozote. Pustite me da odem, poslat ću vam svoje sestre.

Ja ga zadržah i naoko se smirih, ali u želji da ga lukavstvom iznenadim kliznuh rukom poput munje niz njegova leđa ne bih li se tim putem dočepao istine, no on me dočeka spreman, te se hitro diže i odgurnu moju ruku koja nije htjela ispustiti plijena, pokrivajući drugom ono što je nazivao svojom sramotom. I u taj tren vidjeh da je on uistinu muško, a vidio sam to, mislim, protiv njegove volje. Ostadoh zabezeknut i ogorčen, te ga prepun gađenja pustih da ode. Osvjedočio sam se dakle da je Bellino muškarac, no kakvog li jadnog muškarca! Dostojna prezira ne samo zbog njegove nakaznosti već i zbog sramotne spokojnosti u kojoj sam ga vidio u trenutku kad se nisam nadao opaziti nedvojbene znake njegove nemoćne neosjetljivosti.

Trenutak kasnije uđoše njegove sestre, no ja ih zamolih da odu rekavši im da mi se spava. Na vratima im napomenuh neka obavijeste Bellina da će putovati sa mnom jer više ne mora strepiti od moje radoznalosti. Zaključao sam vrata i legao na počinak, nezadovoljan u duši, jer iako je ono u što sam se osvjedočio moralo ohladiti moj žar, ipak nisam bio potpuno uvjeren. Ta što sam još htio? Avaj, što sam više razmišljao, sve sam manje razumijevao.

Ujutro sam otputovao s Bellinom srca rastužena plačem i jadikovkama dviju sestara i majke koja je mrmljala očenaše s krunicom u ruci i ponavljala uvijek isti napjev: Dio provvedera.

Ufanje u vječnu providnost što ga mahom pokazuju oni koji se bave zanatima što ih brani zakon ili vjera nije ni besmisleno, ni lažno, ni prijetvorno. Ono je naprotiv istinito i pravo, a u neku ruku i bogobojazno, jer izvire iz čista vrela. Ma kakvi da su njeni puti, uvijek je ruka koja upravlja događajima ruka nebeske providnosti, a oni koji u nju predano vjeruju bezazlena su čeljad, iako grešno krše zakone.

Pulchra Laverna

Da mihi fallere; da justo, sanctoque videri;

Noctem peccatis, et fraudibus objice nubem!

U takvoj su se latinštini molili svojoj božici rimski tatovi u Horacijevo vrijeme. Veliki pisac, kako mi je rekao jedan isusovac, pokazao bi se neznalica u latinskom, da je doista napisao justo sanctoque. No i među učenim isusovcima ima neznalica. Ta jesu li ikad tatovi marili za gramatiku?

Eto me dakle na putu s Bellinom koji se, misleći da me je razuvjerio, s pravom nadao da neću više pokazivati nikakve radoznalosti. No uskoro je morao uvidjeti da se prevario. Ja nisam mogao podići očiju do njegovih a da ne planem žarkom ljubavlju. Rekoh mu da su njegove oči, oči žene a ne muškarca, te da se stoga moram opipom osvjedočiti da ono što sam u hipu u njeg nazreo nije samo čudovišno izrasli klitoris.

— To nije rijetkost — nastavio sam — no tu ću vam manu, koja uostalom nije odvratna već prije smiješna, laka srca oprostiti, ali ako je to, kao što pretpostavljam, uistinu klitoris, tad se moram uvjeriti, a to neće biti teško. Više ne zahtijevam da vidim već samo da opipam, i budite sigurni da ću, čim se osvjedočim, biti krotak poput janjeta, jer kad spoznam da ste muško, moja će strast u tili čas ugasnuti. Za taj gadni porok nemam, hvala bogu, nikakve sklonosti. Neodoljiva privlačnost vašeg bića, a nadasve vaše grudi koje ste razotkrili mojim očima i rukama u namisli da me oslobodite tvrdoglave moje obmane, sve me je to samo još jače učvrstilo u vjerovanju da ste djevojka. Priroda vaše građe, vaše noge, koljena i bedra, vaši bokovi i stražnjica, savršena su kopija oblika Afrodite Anadiomene, koju sam stotinu puta vidio. Ako je uza sve to ipak istina da ste samo kukavni uškopljenik, tad moram zaključiti da ste, znajući koliko ličite na djevojku, smislili okrutan naum kako da me ljubavlju zatravite, pa da me zatim natjerate u mahnitost uskraćujući mi opipljivo osvjedočenje koje bi me jedino moglo privesti razumu. Vi ste pronicav znalac ljudske prirode i ustrojstva, a uz to ste u najokrutnijoj školi izučili nepogrešivo umijeće kako da neizlječivom strasti zaludite mladića, dražeći je sveđer, a ne gaseći je nikad, ali dragi moj Bellino, priznajte da takvo nasilje možete vršiti samo nad bićem koje ste mržnjom nakanili progoniti, a kad je tako, tad meni ne preostaje drugo već da napregnem ono malo razbora što ste mi ga ostavili, pa da i ja vas zamrzim, bili muško ili žensko. Znajte osim toga da vas zbog tvrdoglavosti kojom se ustežete da mi pružite dokaz za koji vas zaklinjem moram prezreti i kao uškopljenika, jer je važnost koju pridajete toj stvari budalasta i opaka. Ako imate u sebi ljudsku dušu, ne biste smjeli u svom nećkanju dulje ustrajati jer time dovodite moj duh, koji drugačije prosuđuje, u najstrašnije stanje sumnje. Sad kad sam vam otkrio u kakvoj je nedoumici moja duša, uvidjet ćete da ću se na kraju krajeva morati uteći sili, jer ako ste vi moj dušmanin i ja ću tako prema vama postupiti, bez lažnih obzira i smilovanja.

Na kraju te nesmiljene besjede, koju je saslušao ne otvarajući usta, on mi odgovori u ovih nekoliko riječi:

— Vi zaboravljate da niste moj gospodar i da sam pošao s vama na put pouzdavajući se u vašu riječ časna čovjeka koju ste mi zadali po Ceciliji. Imajte dakle na umu da ćete počiniti zločin umorstva ako nada mnom izvršite nasilje. Zapovjedite postiljonu da stane. Ja ću sići i nikome se neću pritužiti.

Izrekavši to, on brižnu u plač, koji dokraja smuti moju jadnu dušu. Umalo što nisam povjerovao da sam u krivdi, velim umalo, jer da sam bio siguran, na koljenima bih ga zamolio za oproštenje. Zatvorio sam se u mračnu i tvrdoglavu šutnju progovorivši tek na polovici treće postaje, koja se završavala u Sinigagliji, gdje sam odlučio večerati i prespavati. Prije dolaska u konačište trebalo je izreći posljednju riječ. U duši sam se nadao da bih ga još mogao urazumiti.

— Mogli smo se — rekoh mu dakle — rastati u Riminiju kao dobri prijatelji, samo da ste prema meni osjetili i trunak smilovanja. Uz malo popustljivosti koja ni za vas ni za me ne bi imala nikakvih posljedica mogli ste me izliječiti od moje strasti.

— Ništa vas ne bi moglo izliječiti — odvrati hrabro Bellino toplim i nježnim glasom koji me iznenadi — jer vi ste zaljubljeni u mene, pa bio ja muško ili žensko. Čak da ste se osvjedočili da sam mladić, vi biste me i dalje ljubili, i što bih vas ja više odbijao to biste vi strasnije mahnitali. Kad biste uvidjeli da na sva vaša salijetan ja ostajem hladan poput stijene, posve biste izgubili razum, pa biste poslije uzalud prolijevali suze pokajanja.

— Dajte mi neoboriv dokaz, i u meni ćete naći vjerna i časna prijatelja.

— Pomahnitali biste, kažem vam.

— Pomahnitao sam već onda kad ste preda mnom izložili sve svoje draži, a dobro ste znali, to morate priznati, kako će one djelovati na me. Onda se niste bojali, i htjeli biste da povjerujem kako se bojite sada kad ne tražim drugo već da opipam ono što svakog pravog muškarca ispunja gađenjem.

— Oh, zar gađenjem? Uvjeren sam da bi se dogodilo upravo suprotno. Ali čujte kako ja o tome sudim. Da sam djevojka, ne bih imala snage da se oduprem ljubavi, i ja to znam. No kako sam muško, dužnost i čast nalažu mi da ne udovoljim vašoj želji jer bi vaša strast, koja je sad prirodna, onog časa postala čudovišna. Vaša bi vatrena priroda postala neprijatelj vašeg razuma, a i sam bi vaš razum lako pošao stranputicom slabosti, te bi se, postavši sudionikom ružnog bluda, složio s prirodom. To opasno svjedočanstvo koje zahtijevate i kog se ne bojite oduzelo bi vam svaku moć nad vlaštitim bićem. Vaše oči i vaše ruke, tražeći uzalud ono što ne bi mogle naći, iskalile bi se nad onim što bi našle, pa bi se među nama desilo ono što je među muškarcima najniža opačina. Kako vi, čovjek tako prosvijetljena uma, možete vjerovati i kako možete obmanjivati sama sebe da biste me tad prestali voljeti? Zar mislite da bi poslije vašeg otkrića ono što vi zovete mojim dražima, u koje ste se — kako tvrdite — žarko zaljubili, nestalo? Znajte da bi vas možda zatravile još jače i da se vaša strast, postavši životinjskom pohotom, ne bi žacala nikakvih sredstava koje bi iznalazio vaš zaljubljeni duh samo da se zadovolji. Uvjeravali biste sama sebe da ćete me moći preobraziti u ženu ili biste pak zamišljali sebe kao ženu i zahtijevali da vas za takvu i držim. Vaš razum, zaveden strašću, nizao bi sofizme bez kraja. Tvrdili biste da je vaša ljubav za mene, muškarca, razumnija negoli da sam žena, jer biste joj izvor pronalazili u najčišćem prijateljstvu, a takvo biste umovanje zacijelo potkrepljivali primjerima o sličnim čudovišnim vezama. Obmanuti lažnim sjajem vlastita rasuđivanja preobratili biste se u bujicu koju nikakva brana ne bi mogla zaustaviti, i meni bi ponestalo riječi kojima bih mogao oboriti vaše razloge, a i snage da se obranim od vaše mahnite pomame. Naposljetku biste mi zaprijetili i smrću kad bih ustrajao u odluci da vas ne pustim u nepovredivi hram kom je mudra priroda načinila vrata što se samo na izlasku otvaraju. To bi bilo užasno obeščašćenje koje bi se samo uz moj pristanak moglo izvršiti, a ja vam se kunem da bih radije umro negoli vam popustio.

— Ništa se od tog ne bi dogodilo — odgovorio sam mu ponešto utučen njegovim uvjerljivim umovanjem. — Vi pretjerujete. Ja ipak sudim, a to vam moram reći, da bi, čak kad bi se tako i desilo, bio manji grijeh dopustiti prirodi stranputice ovakve vrste, koje će svaki pravi filozof smatrati nestašnom i bezazlenom igrom, negoli nerazumnim postupkom razgarati bolest duše koja bi inače bila tek časoviti hir.

Tako umuje svaki nesretni filozof kad se utekne mudrovanju u časovima u kojima uzburkane strasti smućuju božanske sposobnosti njegova duha. Ako hoćeš razborito umovati, ne smiješ biti ni zaljubljen ni gnjevan, jer nas te dvije strasti izjednačuju s nerazumnim životinjama, no mi nesrećom nismo nikad skloniji filozofiji no kad nas razapinju ljubav ili srdžba.

U Sinigagliju smo stigli oboje spokojniji, a kako je noć bila veoma mračna, potražili smo konak u poštanskom svratištu. Pošto sam dao otpremiti kovčege u jednu udobnu sobu, zapovjedio sam da nas posluže večerom. Kako se u sobi nalazila samo jedna postelja, hladno sam upitao Bellina bi li želio da mu se naloži i rasprostre krevet u nekoj drugoj sobi. On mi umiljato odgovori da će drage volje spavati u mojoj postelji.

Čitalac će lako zamisliti kako me je presenetio taj odgovor kome se ni u snu nisam nadao, a koji mi bijaše tako potreban da odagnam svu onu mračnu zlovolju što mi je trovala dušu. Predosjećao sam da se bliži rasplet, no nisam se usudio radovati ne znajući kakav će biti kraj. Znao sam samo to da mi u krevetu neće umaći čak ako bude tako bezočan da se kraj mene ispruži odjeven.

Sjeli smo za stol, a meni se učini da pred sobom vidim drugo biće, tako se bijaše izmijenio njegov govor, izraz i sjaj očiju.

U nestrpljenju da se što prije oslobodim more koja me je pritiskala nisam se po svom običaju dugo sladio s večerom, te se ubrzo digosmo. Bellino dade unijeti noćnu svjetiljku, zatvori vrata, zatim se razodjenu i legnu u krevet. Ja sam se, ne prozborivši ni riječi, poveo za njegovim primjerom. Čim sam legao, on se privinu uza me, a meni tijelom prostruji drhtaj. Stegoh ga na prsi i osjetih ga uzdrhtala u istom ushitu. Početak našeg razgovora bijaše bujica cjelova koji se izmiješaše i stopiše u jednom zanosu. Njegove ruke prve kliznuše niz moja leđa do bokova, a moje pođoše još niže, i ono na što naiđoh proze me srećom. Nisam tražio drugog dokaza, po milini koja me bijaše obuzela osjećao sam da sam imao pravo, a to sam još snažnije oćutio kad mi je ono ljupko biće uradilo ono što je najslađe. Nisam više mogao sumnjati. Bijah duboko uvjeren, ne trudeći se da proniknem u tajnu te preobrazbe i bojeći se prozboriti, da mi se divna sigurnost ne rasprši ili ne prometne u drugu koju nisam želio, pa se dušom i tijelom prepustih radosti koja je preplavila cijelo moje biće i koju je Bellino svrsrdno dijelio. Neizmjerna sreća tako silno proze sva moja ćutila da se priroda načas predala slatkom klonuću. Ostao sam trenutak nepomičan, ponirući u sebe i diveći se svom slavlju.

Vid i opip, dva osjetila koja su u tom komadu imala predstavljati glavna lica, odjednom spadoše na sporedne uloge. Moje oči nisu željele druge radosti već da se sklope nad obličjem stvorenja koje ih je očaralo, a moje se ćutilo opipa, koje se sve usredotočilo u vršcima prstiju, bojalo poći dalje jer nije moglo zamisliti da će naići na još nešto. Da se priroda tad drznula umaći s mjesta koje sam svim svojim sjetilima posjedovao optužio bih je s najvećeg kukavičluka.

Dvije su minute jedva protekle, a mi smo, ne prekidajući rječite šutnje, složno prionuli da se sve novim dokazima uvjerimo u zbilju uzajamne sreće i radosti. Bellino pokazujući mi je svakih četvrt sata slatkim uzdisajima, a ja pak tako što nisam htio drugi put doći do kraja svog trka. Cijelog sam svog života bio obuzet strahom da mi se hat pri novoj trci ne uzjoguni, a ta mi štednja nikad ne bijaše teška jer vidljivo uživanje koje sam davao ljubljenu biću sačinjavalo je četiri petine moga. Zbog toga razloga priroda se s pravom grozi starosti koja može sebi priuštiti naslade, ali je nikad ne može drugom dati. Mladost bježi od starosti jer je to njen najljući dušmanin koji je ipak na kraju zarobi. Starost tužna i slaba, nakazna i odvratna koja uvijek prerano dođe.

Naposljetku ipak moradosmo odahnuti. Prekid nam bijaše prijeko potreban. Nismo bili iscrpljeni, ali naša ćutila zahtijevahu da nam se duh smiri i razbistri kako bi se vratila u svoje tokove. Bellino prvi prekine šutnju zapitavši me da li se, po mom sudu, pokazala dovoljno zaljubljena.

— Zaljubljena? Ti dakle priznaješ da si žena? Reci mi, tigrice, kako si mogla toliko odgađati svoju i moju sreću, ako je istina da me ljubiš? Ali kaži mi najprije da li je doista istina da si onog čarobnog spola koji sam netom u tebi, po sjetilima svojim, otkrio?

— Ti si sad gospodar svega. Uvjeri se sam.

— Da, ja se doista moram uvjeriti. Veliki bože! Kud je nestao onaj čudovišni klitoris koji sam jučer vidio?

*Poglavlje preuzeto iz prvog toma Memoara, Matica hrvatska, Zagreb, 1969.

Oceni 5