Digitalna kontrarevolucija i moralna ljevica

Kulturni ratovi su ključni ideološki oblik suvremenog političkog diskursa. Političko djelovanje zamijenjeno je sukobima oko identiteta, kulturnih označitelja i proizvoda masovne kulture, dok su materijalni problemi postali pitanje identiteta. Tako postavljene koordinate političkog polja omogućile su nastanak Alt-righta pod utjecajem online pokreta muškaraca i kulture anonimnih foruma. U prethodnom sam tekstu pokušao prikazati karakteristike tih internetskih pokreta muškaraca, manosfere, i njihove transgresivne elemente. Međutim, ostalo je otvoreno pitanje zašto je desnica uspješna u preuzimanju nekadašnjeg ljevičarskog subverzivnog karaktera, kakva je struktura kulturnog polja koja omogućuje da prominentni neofašisti poput Richarda Spencera izjavljuju da je "ljevica nova desnica, a Alt-right nova ljevica". Zašto Spencer može gotovo u šezdesetosmaškom duhu reći: "Mi smo oni koji misle nemoguće"? Odgovor koji rado serviraju jest da se kao zastupnici i branitelji slobodnog govora odupiru hegemoniji onoga što percipiraju kao "orvelovsku" kulturu političke korektnosti i politika identiteta. Zaključke desnice ne smije se olako preuzimati i prihvaćati, ali bi ih bilo pogrešno ignorirati. Stoga ću u ovom tekstu razmotriti formu online diskursa liberalne ljevice i načina na koji ona održava strukturu takozvanih kulturnih ratova.

Velik dio izbornih uspjeha desnice posljednjih nekoliko godina počivao je na populističkim napadima na lijeve liberalne elite. Tome valja dodati i sve glasnije preispitivanje neoliberalnog ekonomskog konsenzusa začinjenog dozom nacionalizma i ksenofobije. S druge strane, savezništva i kompromisi koje je ljevica posljednjih godina sklopila doveli su je u položaj da u doba enormne ekonomske nejednakosti, klimatskih promjena i krize kapitalizma neprestano gubi od sve radikalnijih protivnika. Uzroke pojavama kao što je pasokifikacija socijaldemokracije, postepeno nestajanje tradicionalnih lijevih stranaka u proteklom desetljeću, treba ponajprije tražiti u napuštanju materijalnih interesa radničke klase u korist kulturno-simboličkog progresivizma bjelačke srednje klase, nekadašnje buržoazije. Kulturni ratovi, manosfera, Alt-right i razni identitarni pokreti tek su simptom i posljedica tog napuštanja. Da parafraziram filozofa Waltera Benjamina, desnica nije odgovorna za svoj uspjeh, on je samo označitelj nekog neuspjeha u ljevici samoj.

U knjizi Kill All Normies na koju se ova analiza uvelike oslanja, Angela Nagle nije propustila istražiti utjecaje liberalne ljevice na online politički prostor zbog čega je žestoko kritizirana u krugovima identitarnih pokreta. Nagle smatra da diskurs ljevice koji se razvija online otkriva ideološku poziciju koja više ne vjeruje u politiku, već se bazira na uživanju u vlastitoj nemoći i nedjelotvornosti te da je "kult patnje, slabosti i ranjivosti postao središnja točka današnje liberalne politike identiteta". Slične optužbe dolaze i od strane Alt-righta, često praćene pejorativnim nazivima kao što su snowflakes, libtardi i Social Justice Warriorsi. Njima se pokušava ismijati percipirano licemjerje liberalnog aktivizma koji shvaćaju kao isticanje vlastitih vrlina i osviještenosti, a ne kao zbiljsku brigu za društvene probleme. No namjera Angele Nagle nije pokazati da lijeve politike ne trebaju brinuti o posebnim marginaliziranim skupinama, nego da forma političkog diskursa na ljevici postaje sama sebi svrhom. Ranjivost i potlačenost prestaju biti stanja koja treba promijeniti pa se od drugih isključivo zahtijeva valorizacija tog stanja, dok se historijski uzrokovane nejednakosti shvaćaju kao identitarne karakteristike pojedinaca.

Marginalizacija postaje simbolički kulturni kapital, ali kapital za probuđenu (engl. woke) bijelu srednju klasu, ne za same ugrožene. Upravo je ovo ključan moment za razumijevanje paradoksalnog konzervativizma liberalne ljevice, pandana subverzivnoj desnici. Nagle stoga tvrdi da "dok su se tabu i anti-moralne ideologije gnijezdile u mračnim kutovima anonimnog interneta, deanonimizirane su platforme društvenih medija, na kojima sada većina mladih razvija svoje političke ideje, postale panoptikon u kojem mnogi žive u strahu od uvrijeđenih pokretača javnog sramoćenja". Liberalna ljevica je stvorila moralistički normativni diskurs koji je teorijski utemeljen na proučavanju struktura moći u međuodnosima raznih identitarnih značajki.

Umjesto klasne solidarnosti – prazna kulturna simbolika

U poznatom članku Exciting the Vampire Castle iz 2013. godine pisac i teoretičar Mark Fisher pokušao je konceptualizirati nove forme djelovanja ljevice koje se razvijaju online i u akademskom kontekstu preko metafore Dvorca vampira. Metafora označava "buržujsko liberalnu perverziju" grassroots aktivizma koja crpi energiju od zbiljskih pokreta za ravnopravnost, antirasističkih pokreta i sl. Fisher piše kako se Dvorac "hrani energijom, anksioznošću i ranjivošću mladih studenata, i poglavito živi od pretvaranja patnje određenih skupina – što 'marginalnijih' to bolje – u akademski kapital". Politička borba za ravnopravnost reducirana je na istraživanje tržišta patnje kojem većinski liberalna akademija pruža teorijsku podlogu. Cilj tog istraživanja nije radikalna promjena ili univerzalna solidarnost unatoč partikularnim identitetima, već opredmećivanje i okoštavanje partikularnosti tih identiteta. Koncept klase je u tom procesu iscjepkan u presjecima rasnih, seksualnih, rodnih, religijskih, nacionalnih, kulturnih označitelja, a pokušaji izgradnje klasne svijesti ustupaju mjesto hiperindividualiziranom gledištu na vlastite privilegije i "mikroopresije". Radikalni politički subjekt koji traži promjenu materijalnih uvjeta zamijenjen je konzervativnim subjektom koji sudjelovanje u političkom prostoru plaća marginalizacijom opredmećenom u vlastitom identitetu.

Na primjer, rasa shvaćena kao socijalno konstruirana kategorija temeljena na historijskoj eksploataciji manjinskog stanovništva izmještena je jednom vrstom identitarnog esencijalizma. Rasa sada označava neposredni način života, kulturu zajednice, partikularnu tradiciju, koja obilježava svakog pojedinog člana i predstavlja njegovu bit. Pripadnici manjina stoga u političkom životu sudjeluju prvenstveno kao – pripadnici manjina, od njih se očekuje da se bave uskom problematikom vezanom za njihov identitet i način života, dok je uloga prosvjetiteljskog, univerzalnog i racionalnog subjekta rezervirana za bijele pripadnike srednje klase. U ironičnom zaokretu, identitarno shvaćanje rase i roda je dovedeno do logičke konkluzije u manosferi i Alt-rightu. Prikrivenim preuzimanjem konceptualnih alata i taktika identitarnih pokreta, mladi se muškarci organiziraju upravo na temelju osjećaja vlastite viktimizacije i načina života ističući "marginalizirani" bijeli, muški identitet, dok radikalniji, poput Spencera, zastupaju osuvremenjenu nacističku Blut und Boden ideologiju.

Biti woke, dakle, osjetljiv za društvene probleme ugroženih skupina i vlastite rasne/rodne/seksualne privilegiranosti, istiskuje ideju klasne solidarnosti praznom kulturnom simbolikom. Wokeness omogućuje članovima srednjeg sloja simboličko sudjelovanje u progresivnim pokretima. Sama namjera je možda uzvišena, suosjećanje s onima u goroj situaciji od vlastite i simboličko iskazivanje te empatije nije nužno pogrešan instinkt. No empatija ne može biti isto što i solidarnost – jedno je individualni osjećaj, a drugo svijest da svaka partikularna borba, bila ona na području radničkih prava, feminizma, antirasizma ili trans prava predstavlja važne pojavne oblike univerzalnih kontradikcija proizvodnih odnosa i društva.

Štetnost centriranja moralnog osjećaja postaje očita dolaskom alternativa koje istupaju iz uskih okova politika identiteta. Na primjer, liberalna feministkinja Gloria Steinem u tolikoj mjeri nije mogla shvatiti zašto mlade žene glasaju za Bernie Sandersa umjesto za Hillary Clinton da ih je paternalistički optužila kako se jednostavno žele dopasti i impresionirati mlade muškarce, tzv. Bernie bros. Isticanje univerzalnih materijalnih pitanja, stambenog pitanja, besplatnog obrazovanja i sl. nauštrb identitarnih, u dobrom je dijelu liberalne ljevice bilo doživljeno kao šovinistički napad. Decentriranje identitetskih pitanja rezultiralo je optužbama za seksizam, rasizam ili toksični maskulinitet, kao što to ilustriraju članci poput Time to hail Hilary Clinton – and face down the testostorone left. 

Dok su glavna okupljališta manosfere bili anonimni forumi kao što je 4chan, ljevica je svoj kutak interneta smjestila na blogging stranicama poput Tumblra, Twittera i u digitalnim medijima poput Buzzfeeda, Huffington Posta, Jezebel i sl. Utjecaj digitalnih medija ne treba podcjenjivati jer doseg njihova sadržaja posredstvom društvenih mreža često prelazi onaj srednjostrujaških. Na njima se objavljuju i dijele članci dizajnirani za "senzibilnu", woke milenijalsku publiku. Učestalost naslova poput 8 Signs Your Yoga Practice Is Culturally Appropriated ili Men can be feminists but it’s really hard work otkrivaju snažnu buržujsku klasnu strukturu identitarnog tržišta. 

Slično kao i u manosferi, identitarni pokreti na internetu uključuju razne podskupine koje nisu nužno ideološki koherentne, ali dopuštaju određenu razinu grupiranja. Uzet ću za primjer spoonie identitet jer je u mnogočemu mjerodavan za online zajednice ljevice. U nastojanju da skrene pozornost na probleme osoba s kroničnim bolestima Christine Miserendino 2003. godine objavljuje esej Teorija žlica. Prema "teoriji" svatko od nas ima ograničen broj žlica koje predstavljaju dostupnu energiju za preživljavanje pojedinog dana, dok kronično bolesne osobe, koje na prvi pogled izgledaju zdravo, žlice troše mnogo brže od zdravih osoba. Metafora se u međuvremenu izrazito raširila i novi identitet je rođen, Huffington Post čak piše o autanju svojeg "žličnog" identiteta. 

Parazitiranje u progresivnim politikama

Međutim, traženje priznanja za razne vrste identitarnih oznaka utaborilo je ljevicu u neaktivnosti vječnog očekivanja promjene koja bi trebala nastupiti tom jednostavnom simboličkom gestom. U nemogućnosti suočavanja sa sadašnjošću, s kontradikcijama globalnog kapitalizma, ona stvara vlastiti simbolički poredak koji omogućuje apstinenciju od svakog djelovanja. Istrajavanje u nedjelotvornosti u potpunosti označava upravo ono što mislim pod konzervativizmom ljevice, pod lijevim moralizmom. Nedjelotvornost ne znači samo izostanak djelovanja, već vrstu djelovanja koja se opredmećuje u jeziku kojim se hegelijanske lijepe duše "uzajamno priznaju kao takve što savjesno djeluju". Moralistički jezik ne dolazi u doticaj sa zbiljom, on štoviše zbilju osuđuje kao nebitnu, zaostalu ili nedostojnu čak i za ozbiljnu analizu; primjeri se nalaze u refleksnim reakcijama gdje se protivnike, ali čak i saveznike, nekritički naziva fašistima, glupima ili nepismenima. Stoga se on narcisistički okreće samom sebi i izgradnji moralnog simboličkog polja. Bijeg od zbilje rezultirao je tendencijom da ideološko polje masovne kulture postaje središnji prostor političkog djelovanja. Materijalna zbilja zamijenjena je njezinom predstavom, a klasni antagonizam kulturnim ratom.

Moralna panika potaknuta novom adaptacijom stripovskog zločinca Jokera simptomatski je primjer današnjih kulturnih ratova. Poglavito se u lijevo liberalnim krugovima film problematizira zbog prikaza nasilja i tematike bliske incelima, o kojima je bila riječ o prijašnjem tekstu. Kad se tome nadodaju tekstovi napisani o vrijednosti filma kao kritike modernog društva, uz polemike o umjetničkoj i estetskoj vrijednosti filmova baziranih na stripovima, dobije se mikrokozmos online političkih rasprava u praktičnom malom paketu. Nemogućnost razračunavanja sa simptomatičnom tematikom filma pokazuje da liberalna ljevica nema alate kojim bi pristupila nihilističkim izljevima gnjeva, i populizma općenito, već zapada u jeftini moralizam, u emocionalnu brigu o posljedicama. Pronašla se na konzervativnoj strani ne previše različitoj od one zabrinutih majki koje su nekoć za dekadenciju društva krivile rock glazbu ili videoigre. Prikaz nasilja se interpretira kao nužni uzrok zbiljskog nasilja, umjesto da se zbiljsko nasilje interpretira kao uzrok prikaza.

S druge strane, Paul Joseph Watson, urednik konspirativne emisije InfoWars, film velebno i neopravdano naziva "najvećim kulturnim događajem desetljeća" te također prepoznaje teme bliske Alt-rightu. Ali Watson hvali doprinos filma u prikazu strukturnih društvenih problema koje dovode do pojave muškog nasilja, tvrdi da je upravo ta uloga društva u proizvodnji nasilju ono što toliko šokira liberalnu publiku. Takvo pragmatičko spajanje materijalnih briga ljudi, posebno muškaraca, sa šovinističkim premazom u subverzivnoj formi trolanja sačinjava osovinu uspjeha nove desnice. 

Drugi važan moment polemika o Jokeru dotiče se samog objekta polemiziranja. Naime, rasprava se vodi oko proizvoda masovne kulture. Time se Joker svrstava u beskonačan niz od spomenutog Gamergatea, Zvjezdanih ratova, remakea Istrebljivača duhova, Kapetanice Marvel, Crne pantere i mnogih drugih. Ovi naslovi sačinjavaju imena velikih bitaka oko političke korektnosti, reprezentativnosti žena i manjina u masovnoj kulturi i sl. U tim bitkama ljevica se uvijek našla u poziciji gdje brani progresivnost proizvoda velikih kompanija bez obzira na njezin čisto površinski i cinični markentinški karakter. 

Uzet ću primjer blizak liberalnom feminizmu. Disneyjeva monopolska mašina kao na pokretnoj traci izdaje gotovo identične filmove i pritom dobro iskorištava ideološko polje kulturnih ratova. Kapetanica Marvel, prva superheroina u nepotrebno glomaznoj gomili Marvelovih ekranizacija stripovskih junaka, dobiva jeftinu reklamu pod plaštom navodnog progresivizma. Reakcije na film bilo je lako predvidjeti, lijevo liberalni mediji film neobjašnjivo hvale kao novi veliki korak u borbi za ženska prava, gotovo pa da ga svrstavaju u feminističku tradiciju koja uključuje sufražetkinje, borbu za radnička i reproduktivna prava. Sam narativ filma ne samo da se ne dotiče feminističkih problema, već isključivo predstavlja samo još jednu reprodukciju libertarijanske fantazije superheroja, ovaj put sa ženom u glavnoj ulozi. Desnica pak zbog svojih razloga film doživljava kao napad na muški bijeli identitet od strane holivudskih elita, kao apropriaciju muške stripovske supkulture. Slično se dogodilo i s filmom Wonder Woman. Početkom prikazivanja rasplamsale su se rasprave o tome treba li omogućiti projekcije dostupne isključivo ženama. Dok se s jedne strane govorilo o pravu na sigurni prostor ili ukazivanju na postojanje ekskluzivno muških organizacija, s druge su pak strane upućivali da feministkinje ipak nisu za ravnopravnost. Značajno je da svaka rasprava završava isto, tj. uopće ne završava. Izlaskom novog filma, novog proizvoda masovne kulture stvar se ponavlja, pišu se nove kolumne, haraju nove Twitter oluje. Pitanje koje treba postaviti jest kako se izvući iz ove mrtvouzice i zašto to treba biti zadaća ljevice?

Jednom kad je politika izmještena iz materijalnog svijeta u ideološko polje identiteta i kulture, svaki progresivni cilj poprima elitistički karakter. Antirasistički pokreti, LGBTIQ+ prava i feminizam u očima mnogih postaju vezani za društvene elite, za imaginarnu globalističku kabalu koja želi uništiti zapadnu kulturu upravo zato što ih je elita prisvojila. Takozvani woke kapitalisti simboličkim savezništvom s progresivnim ciljevima sakupljaju moralni kapital. Kad je najmoćnijima u društvu nekritički dopušteno parazitiranje u progresivnim politikama, kad se njihov minimalni doprinos hvali kao hrabar čin, onda desnica dolazi u poziciju gdje šovinistički i nacionalistički stavovi dobivaju prizvuk antielitizma i subverzivnosti.

Ljevica prema tome mora pronaći način da kritički pristupi sferi kulturnih ratova, da ih prokaže kao ideološki sukob koji služi isključivo reprodukciji materijalnih okolnosti koji su do njega i doveli. U temeljnom je samointeresu ljevice da nadiđe isključivo identitarna pitanja jer su ona primarno polje djelovanja desnice; kako u teorijskom, identitet je ideološka nadgradnja materijalnoj zbilji i historijski je uvijek bio važan dio konzervativnih pokreta, tako i u empirijskom smislu, čemu se uostalom možemo uvjeriti efektivnošću njezinih taktika. Bilokakva promjena u jeziku je samo promjena označitelja.

Zadatak ljevice pritom ne može biti isključivo moralna osuda fašizma, šovinizma, rasizma, transfobije, već mora sadržavati i daljni korak oštre, hladne i racionalne historijske analize i kritike tih fenomena. Nitko se ne rađa kao rasist ili seksist, oni ne sadržavaju bit pojedinca, stoga je izuzetno važno razotkriti i istražiti nove društvene strukture i procese koji te fenomene proizvode. Tek na takvim temeljima je moguća djelotvorna borba. Važno je i imati na umu da se online sadržaj nije proizveden u vakuumu interneta, već upravo suprotno predstavlja simptomatsku sliku zbilje, kojoj internet samo pruža novu formu.

*Prenosimo sa portala Kulturpunkt