Dijalog sa Vlastitom sobom Virdžinije Vulf

Svijest o tome da moram raditi, da se moram osamostaliti, da ne želim tražiti pomoć, da neću i ne umijem biti besposlena – duboko je usađena u moj karakter i shvatanje života.

Ni od koga ništa ne očekujem niti išta podrazumijevam – to je načelo kojim se nastojim voditi kroz životnu putanju.

Želim svojim vlastitim umom, svojim vlastitim rukama i svojom vlastitom snagom kreirati svoj vlastiti život, modificirati ga prema vlastitim mogućnostima.

Vlastito, velim. I tu sam, dakako, zagazila u srž. Jer ja sam uistinu jedna od onih koje čvrsto vjeruju da u životu ne posjedujemo ništa, osobito ne predmete, koji, naprotiv, u ovom konzumerističkom dobu više poseduju nas i vladaju nama nego mi njima. Ne posjedujemo stvari. Jedino što je isključivo naše jesu vlastite uspomene, vlastita sjećanja, ali i vlastita umijeća i znanja koja u životu stječemo.

Osim toga, naše je još nešto: odluka šta ćemo učiniti sa naših života, znanja, umijeća, intelekta, snage i razuma.

Premda nisam sklona da išta shvatam olako, tako i temi vlastitosti i izbora pristupam sa punom odgovornošću i sviješću o njihovoj težini. Ipak, rijetko šta me u životu toliko ozbiljno privlači kao što je to volja i želja da budem samostalna, da stvaram samostalno, da sam neovisna u mnoštvo pogleda.

Kao ženi, feministici i lezbejki, svakako, neovisnost je posebice značajna. Zbog toga sam, kao nikada ranije, bila oduševljena kada smo na studiju započeli dijalog sa Vlastitom sobom Virdžinije Vulf.

Premda sam spomenuti esej čitala i kao srednjoškolka, moram priznati da su mi godine zrelosti umnogome bile potrebne da bih iskomunicirala valjano sa ovim tekstom.

Nije isto čitati Vlastitu sobu u adolescenciji i u godinama kada se preko vaših leđa počinju prelamati egzistencijalna pitanja, među kojima je prvo pitanje – (ne)mogućnost zaposlenja.

Tek kad su na mojoj koži počela da sazrijevaju krupna iskustva i pitanja, tada sam i poželjela da se ponovo vratim obaveznoj domaćoj lektiri.

Nikada neće prestati biti aktualno pitanje ekonomske neovisnosti žena. To se pitanje upliće u naše živote svakodnevno. Jer, bez sumnje, na primjer, i da živimo u društvu u kojem je skandal ukoliko žena ima veću platu od muškarca. I dalje je predmet iščuđavanja i tračarenja to ako je žena ta koja jedina zarađuje u heteroseksualnoj obitelji.

Nadalje, u našem društvu i dalje su velike prilike rezervirane za muškarce. Žene, pak, ako ništa, gotovo uvijek, moraju uložiti duplo više rada i truda, znanja i umijeća da bi ostvarile zamišljeni cilj.

Uostalom, vlastiti prostor za ženu i dalje nije nešto što se podrazumijeva. Jer, u prvom redu, žene često prvenstveno nemaju vremena za sebe. Na koncu, da do krajnosti konkretizujem, žene često nemaju ekonomsku poleđinu koja bi im omogućila da imaju vlastiti prostor – stan/kuću na svome imenu.

Niz vrlo zamršenih i krupnih pitanja raspliće se svaki put kada se otvori ova tema. Jer dira u najosjetljivija mjesta ženske egzistencije. Pitanje slobode i neovisnosti što su, uostalom, temelji na kojima počiva ravnopravnost.

*Objavljeno na portalu lgbt.ba