Dino Dvornik: Furiozni ritam i strast

“It's better to burn out than to fade away”

Neil Young, “Hey Hey, My My (Into The Black)”

“... Iako Dina (a ne Dinu!) baš nikada nije zanimao opus Neila Younga i trubadura sklonijih tekstu nego li ritmu, zacijelo bi upravo znameniti Youngovi stihovi – za kojima je, by the way, posegnuo i Kurt Cobain – bili najbolji epitaf hrvatskom kralju funka. Jer, Dinova glazbena ostavština – sa svim njenim usponima i sunovratima – ali i privatni i estradni život, koji su se trajno prepletali sustavno brišući granice između privatnog i javnog, ispovijedali su golemu energiju, i – što je paradoksalno za samodestruktivno ponašanje – golemu žudnju za životom. Životom punim plućima, tako drsko drugačijim od prosjeka i eruptivnoj glazbi u kojoj je, bez obzira na razmjere nadahnuća, u osnovi uvijek bio furiozni ritam i strast, doista ništa nije bolje pristajalo od youngovske poruke da je 'bolje sagorjeti nego li izblijedjeti'.“

Citat posuđen iz teksta koji sam objavio kao „in memoriam“ nakon vijesti o Dinovoj smrti 7. rujna 2008., uvjeren sam, i danas „drži vodu“.

Jer čak i kad mu nije išlo, kad je umjesto u studiju i na sceni energiju trošio istjerujući vlastite demone i krpajući život razderan ovisničkim krizama, Dino je ostajao svoj izbjegavajući kompromise koji bi mu zauvijek uzeli ritam i gurnuli ga u humpa-cumpajuću estradnu maticu. Možda je baš zato bio jedan od rijetkih koji su, bez opasnosti da ga proguta vrtlog, mogli uskakati i u sumnjive glazbene kolaboracije i na pozornice petparačkih festivala.

Dina sam prvi put čuo početkom osamdesetih u tadašnjoj „fronti” na Gripama zapazivši – i u novinama pohvalivši – soul/rhythm and blues vokal tadašnjeg pjevača inače prilično dešperatnog benda Hidrant. Kineski zid – koji su nazvali po uobičajenom kolokvijalnom imenu za spinutski „položeni neboder“ arhitekta Frane Gotovca u kojem su živjeli – braća Dean i Dino osnivaju 1983. Bio je to bend šestero (mladih no solidnih) instrumentalista s frontmanom i pjevačem Dinom. Grupa – kojoj osebujnost osiguravaju i baseball uniforme kluba Nada u kojem su Dino i Dean trenirali – svira po splitskim klubovima te iste godine u studiju Nenada Vilovića snimaju album za Suzy.

Eponimni prvijenac bio je, u vrijeme apsolutne dominacije novovalnih utjecaja, refleksija punka i hard-rocka, anakronizam; projekt okrenut funku Kool & The Ganga, Earth Wind & Fire i utjecajima Jamesa Browna. Album prepun klišeja i citata dao je nekoliko radiofoničnih brojeva poput „Priđi malo bliže“, „Ja vidim sve“ (koju je poslije često izvodio Dino) ili „Zaboli me glava“, no nije ostvario značajniji uspjeh mada je „ušao“ u splitske diskoteke. Toga se prisjeća i Hrepa: „... Tih su se dana već dogodili neki iskoraci na našoj splitskoj sceni, premda im ja osobno nisam prisustvovao. U to sam vrijeme počeo subotom navečer izlaziti (...) u novi disko klub cigaretnog imena 'Milde Sorte', koji se nalazio u sklopu Hotela Split na Trsteniku, ne bih li u gomili mladih plesačica pronašao kakvu srodnu dušu. Jedan od glavnih hitova na podiju bila je pjesma 'Ja vidim sve', s prve i jedine ploče tada aktualne splitske grupe Kineski zid, pionira (...) funk zvuka u ovom dijelu Europe. (...) Doduše, neke sam članove benda poznavao iz nekih prijašnjih grupa – gitarista Ivu Jagnjića Jaru iz Spectruma, bubnjara Darka Stanojkovskog iz Divljeg palca i Hladne točke, klavijaturista Darka Aljinovića iz prvog razreda srednje škole, saksofonista Tea Čipčića i trubača Ivicu Lozića iz đira, no najveća nepoznanica su mi bili upravo ključni igrači benda (a istovremeno i ragbi kluba Nada), braća Dean (basist) i Dino (pjevač) Dvornik, misteriozni sinovi slavnog Borisa Dvornika...“

Osam godina nakon objavljivanja prvijenca Kineskog zida, prema svom tinejdžerskom bendu bio je kritičan i sam Dino. U intervjuu iz 1991. ovako mi je sažeo svoje ocjene o Zidu „... To ti je isto kao grupa Ruž danas u Beogradu. Ne može dečko od 18 godina napraviti da ga sluša cijela Juga, treba ti iskustva, moraš nešto naučiti... Ono što je stvarno bilo OK kod Kineskog zida je temperament. Južnjački ritam. A to je opet nešto što fali svim ovim funky grupama iz Zagreba i Beograda.“

Kineski zid se nakon nekoliko godina svirke zbog neuspjeha i razmirica oko daljnjeg djelovanja razilazi, Dean odlazi u Ameriku a Dino u London. Dean je prije odlaska u Ameriku debitirao 1986. na Zagrebfestu skladbom „Ključ“, solidnom easy-listening laganicom s diskretnim jazzy aranžmanom. U SAD-u, gdje svira bas, ostaje do 1993., a nakon povratka ozbiljnije kreće sa samostalnom karijerom objavivši najprije singl „Drži me čvrsto“ kao najavu prvijenca, a onda i album Back To Reality.

U recenziji albuma (u Slobodnoj Dalmaciji) tada sam zapisao: „... Dean Dvornik je vrstan glazbenik (basist) i pristojno talentiran skladatelj, no mjesto frontmana (pjevača) mora prepustiti nekome drugome”. Danas mi se čini da sam bio malo prestrog, no u svoju obranu mogu reći da je Deanov prvijenac bio objavljen taman kad i album Samo reci NE, projekt prigodnog anti-drugs benda odnosno različitih (splitskih) izvođača u kojem je Dean vodio glavnu riječ. I kao autor glazbe veoma dobre „Samo reci ne“ (za koju je tekst napisao Boris Hrepić Hrepa) te basist i sasvim solidan pjevač. Na albumu se naravno našla i Dinova „Afrika“ što je ljestvicu u ocjeni rada Dvornikovih postavilo veoma visoko.

Mnogo više sreće Dean je imao na Zadarskom festivalu 1995. na kojem je izveo svoju „Samo za nju“ – velik hit i najbolju skladbu u ukupnom opusu. Ona se, naravno, našla I na drugom albumu, Čuvar sna, s kojeg su u optjecaj krenule i naslovna skladba te simpatična „Ja vidim sve“. Treći studijski album, Ključ, objavljuje 2009., a njegov je glavni adut hitoidna „Balada o Šarku“ (u kojoj gostuje i Boris Dvornik), song iz predstave po noveleti Miljenka Smoje „Ja i moj mali kumpanjo“. Nakon kraće epizode s The Obalom – u kojoj je basist i povremeni pjevač – nastavlja samostalnu karijeru objavljujući ne baš zapažene albume i pojavljujući se povremeno na festivalima poput šibenskih Večeri dalmatinske šansone.

Dino se pak iz Londona – gdje je „raduckao“ i upijao glazbu po diskotekama – vratio još uvjereniji da je njegova vizija plesne glazbe, dakle funka, „ono pravo“. Stoga 1988. debitira na Zagrebačkom festivalu skladbom „Tebi pripadam“ i dobiva nagradu stručnog žirija za najbolju skladbu te kao novo glazbeno ime. Ohrabren, ponovo ulazi u studio kod Nenada Vilovića i uz pomoć starih prijatelja Lukyja i Gibe te tekstopisca Gorana Kralja – snima materijal koji će se 1989. naći na njegovom prvijencu Dino Dvornik.

Album je na prvu kliknuo zahvaljujući i današnjem megahitu „Zašto praviš slona od mene“. Tekst za Dinovu pjesmu napisao je Gibonni. Suradnja metalca Đibe s funk-manijakom Dinom Dvornikom nije doduše 1989. rezultirala nekom novom žanrovskom vrstom ni hrvatskom inačicom funk-metala à la Red Hot Chili Peppers, no zaslužna je za jedan od najvećih – ali i najboljih – hitova s konca osamdesetih. Gibo i danas rado govori o nastanku te neobične suradnje.

„Naletio sam na Dina slučajno na kantunu kod kioska gdje sam kupovao cigarete... Javili smo se jedan drugome, progovorili par uobičajenih riječi kad je Dino, onako po svoju, bubnuo: 'Ajmo ča kod mene napisat hit!' Iz čistog zezanja otišli smo k njemu, smijali se kao idioti i ja sam na komadu karte napisao tekst koji je postao 'Zašto praviš slona od mene'. Dino se oduševio njime i rekao da će ga staviti na album koji sprema. Bilo mi je to super, ali sam ga zamolio da me ne potpiše, jer svi su me tada doživljavali kao zadrtog metalca kojemu stoga nije mjesto na plesnom funk-albumu.“

Dino ga je poslušao i na albumu je kao autor teksta potpisan Goran Kralj, tekstopisac gotovo svih brojeva na albumu. Album je, naravno, svima oglasio da funk za Dina nije ni tinejdžerska „infekcija” ni pomodna trendovska „fora” već čista i nepatvorena strast. O albumu, i onda i danas jednako mislim: nije bio do kraja „zakopan” kako treba – mada je Luky kao producent zajedno s Dinom odradio dobar posao – no unatoč žanrovskom miš-mašu i retro-funku koji mi je nekoć išao na živce, „ostario” je mnogo bolje od većine tadašnjih razvikanih albuma sezone. Kao da su godine zaoblile sva problematična mjesta i gruba srastanja učinivši da se album danas – i to ne samo kad su u pitanju trajnožareća „Zašto praviš slona od mene“ i naslovni hitoidni broj – s lakoćom može uvrstiti u sam vrh ukupne produkcije domaće glazbene scene. Spomenute dvije skladbe te „Tebi pripadam“ dobro sam ocijenio i u recenziji objavljenoj 12. prosinca 1989. u Slobodnoj Dalmaciji zapisavši međutim da su na drugom polu „skladbe ispune“ poput „Lady“ I „Neću da znam za nikog osim tebe...“. Zašto? Zato što „... djeluju kao demo naznake iz kojih bi tek valjalo iscijediti ono što valja“. U zaključku recenzije ustvrdio sam pak da „u domaćem pop prostoru nesumnjivo postoji i mjesto za izvođača Dinovog talenta, sklonosti, glasa i 'feelinga' za materijal do srži ozračen soul-funkom“.

I imao sam pravo. Jer novi album, Kreativni nered, objavljen godinu poslije, bio je za čistu peticu. Naslov albuma bio je sjajno pogođen – a do danas je ostao i najkraći opis ukupne Dinove karijere – dok su glavni brojevi poput fascinantnog „Udri jače manijače“, ploda suradnje s Rambom Amadeusom, zacijelo u samom vrhu hrvatske pjesmarice devedesetih.

Materijal se snimao u studijima „Lisinski“ u Zagrebu i, naravno, kod Vilovića u Splitu. Kao tekstopisac ponovo se javlja Gibonni ali i Rambo Amadeus te novinar i neslužbeni Dinov „savjetnik“ Ozren Kanceljak. U studiju su gostovali i Neno Belan i Dragan Lukić Luky. Nakon objavljivanja albuma Dino je krenuo na uspješnu promotivnu turneju s članovima sastava Jet Set iz Zadra (pojačanog za omiškog saksofonista Mladena Bauča, koji je Dinu postao nešto kao Clarence Clemons Springsteenu te splitskog gitarista Bojana Beladovića) odradivši prvi koncert u Domu sportova u Zagrebu. Prije splitskog koncerta s Dinom sam radio velik intervju (Slobodna Dalmacija, 2. veljače 1991.), i danas zanimljiv zbog njegovih ocjena i promišljanja o jugoslavenskoj sceni koja samo što se nije raspala, o diskografima, načinu rada, friškom albumu i nastavku karijere. Bez dlake na jeziku i s gardom jezičave „prčevitosti“ koja ga je pratila tijekom cijele karijere.

„... Već sad počimam pomalo raditi na trećem albumu. Jednostavno ne mogu funkcionirati onako kako bi to Jugoton htio. Znaš one njihove zajebancije... plate ti mjesec dana studija i to u luđačkim terminima. A očekuju od tebe ploču. Ja radim na drugi način. Na dugo. Najprije udarim bubanj, pa onda bas i na kraju sve ispadne sasvim drugačije nego li sam mislio na početku. Osim toga radim skoro isključivo s muzičarima iz Splita. Probao sam raditi i sa zagrebačkim muzičarima, ali za ovo što ja snimam njima fale 'muda'. (...) Album je OK, ali može se bolje. Sve je ipak manje-više rađeno na brzinu. Bacili smo se na 'semplanje', nema više ritam-mašina i na Kreativnom neredu smo bili u svjetskom điru. (...) Nije to krađa. Prije kada si imao ritam-mašine, svi su imali isti bubanj, isti zvuk, a nitko nije govorio da je netko nekome ukrao 'sound'. Uostalom, sada skineš doboš ili bas koji ti se sviđa, a ostalo radiš svoje. Na ploči sam semplovao neke stvari od Georgea Michaela, Snapa, Jamesa Browna. (...) Kako sam zadovoljan? Na Kreativnom neredu sam zadovoljan ležernošću jer je ipak album puno smireniji od prvog gdje se osjeća grč i ono 'moram uspjeti'. Mislim da je i materijal puno uravnoteženiji iako ima dosta šarenila. To ti je taj moj kreativni nered jer na ploči imaš reggaea, funka, housea, rapa. (...) Moj ti je glas 'percussion'. (...) Valjda me zato vole u diskotekama. Ja sam im svima 'brat'!“

Dino je doista zavladao u diskotekama države na rubu raspada, u Beogradu je – kako je sam tvrdio – „otišlo“ sedamdeset posto prodanih primjeraka albuma te zaključio kako ga politika „ne jebe“ te da kani „nastupati svuda gdje je dobra organizacija“. Ipak promoturneja Kreativnog nereda pri samom je kraju naprasno prekinuta zbog rata koji je bitno utjecao i na Dinovu karijeru. Zapravo, danas se sa sigurnošću može reći da bi – da nije bilo rata – njegova karijera s uporištem na plesnom podiju baš svake diskoteke bivše države, krenula nezaustavljivom uzlaznom putanjom. No, ako su krvave godine i drastično kresanje negdašnjeg tržišta Dinu uskratili goleme naklade i rasprodane turneje, posve sigurno nisu utjecali na kreativnost.

Na trećem albumu, Priroda i društvo, objavljenom 1993., zakoračio je prema ozbiljnijim temama (ovisnost je već postala očit problem) ali i pokazao da je podjednako sposoban sklopiti bezgrješne R'n'B-pop stilizacije – poput iznimnog dueta s Josipom Lisac u „Rušili smo mostove od sna“ – te uspješno i pionirski eksperimentirati sa, na albumu gotovo sveprisutnim, techno/house ritmovima. U kritici albuma (Slobodna Dalmacija, 26. travnja 1993.) posebno sam istaknuo temu „Ying & Yang“, kolaboraciju s Davorom Gobcem, kao „najuspjeliji ishod Dvornikove fascinacije technom“, a „The Return Of The Man With A Rubber Brain“ „zanimljivim hibridom“ sa šarolikim utjecajima od techna do jazza te „prepoznao“ „Gibajmo se“ kao broj na tragu Slyja Stonea odnosno tada veoma aktualnih Arrested Developmenta.

Problemi s ovisnošću sigurno su utjecali na podužu pauzu, no u vrijeme dok se domaća šlageristika priklanjala užasu zvanom dance i prostituirala svaki pojam „plesne glazbe”, Dino 1995. objavljuje „Afriku“, jedan od najboljih ali i najutjecajnijih brojeva hrvatske glazbe u devedesetima. Vraća se korijenima, a povratku pridonosi i kampanilistička Vilovićeva „Ništa kontra Splita“ – pobjednik Splitskog festivala na Prokurativama (tada konkurenta Runjićevom festivalu na Zvončacu) iz iste godine. Skladba je bila velik, ne samo lokalni, hit no u usporedbi s „Afrikom“, koja je također imala jaku autobiografsku crtu referirajući se i na Deana i Kineski zid, djelovala je kao drugorazredna poskočica bliža konfekcijskom danceu nego li Dinovom „kreativnom neredu”. Uzgred rečeno, „Afrika“ je 1996. dobila Porin za hit godine, ali i za najbolji aranžman. Zanimljivo, te je godine u konkurenciji za hit bila i „Ništa kontra Splita“.

Godinu poslije na etiketi Croatia recordsa izlazi i koncertni Live In Muenchen snimljen s tadašnjim pratećim bendom Songkillersima. Autobiografska nota prisutna na Prirodi i društvu bila je utkana i na sljedećem studijskom albumu, Enfant terrible (1997.), koji je donio i poigravanja s drugačijim žanrovskim obrascima, dakako uvijek pročitanima optikom „freaka” plesnih ritmova. U recenziji objavljenoj u Feral Tribuneu sam zapisao: „'Enfant Terrible' je izvrsna ploča s koje će se zacijelo iscijediti barem dvije-tri skladbe favoriti za Porinov hit godine“ te posebno naglasio njene introspektivno-ispovjedne brojeve poput „Jebe me se“, ali i nove zgoditke poput „Peti element“, „Noćas“, „Fjaka“, „Žigolo“...

Big Mamma (1999.) i Svicky (2002.) bili su slabiji, posebice u usporedbi s materijalom probranim za sjajni – i s punim pravom Porinom nagrađeni – kompilacijski album Vidi ove pisme: The Best Of Dino Dvornik 1988 – 1998. Dvijetisućite nisu bile sklone Dinu no, činilo se, sušno razdoblje desetljeća kojemu su kumovali i znani problemi s ovisnošću koji su konačno stigli na naplatu, trebalo je završiti novim albumom. Najavljen singlom „Hipnotiziran“, album velikog povratka trebao je Dina vratiti na scenu. No smrt je tog 7. Rujna 2008. stigla prije njegove finalizacije.

Album Pandorina kutija ipak je na etiketi Dancing Beara objavljen 2008. U podužem tekstu koji je bio i svojevrstan oproštaj s Dinom, o albumu sam u Slobodnoj Dalmaciji napisao: „Kontekst je vražja stvar. Ne samo stoga što često znade nametnuti dioptriju čitanja djela osjetno drugačiju od one koju je brusio autor, već i zbog opasnosti da se 'projekt' zbog 'posebnih okolnosti' otkliže u neželjeni prostor unaprijed formiranog 'ukusa'. Zacijelo najočekivaniji album pokojnog Dina Dvornika, famozna 'Pandorina kutija' koju nije uspio za života do kraja završiti, upravo je takav projekt. Album dugoočekivanog Dinovog povratka u negdašnju formu koji je, nakon poduže studijske apstinencije, konačno trebao iznova zahuktati Dvornikovu diskografsku karijeru, 'Pandorina kutija' bi i bez tragične Dinove smrti valjda bila dočekana s pažnjom starih fanova koji više od desetljeća čekaju nastavak kultne 'Afrike' i glazbeničkih insajderskih krugova. No, posve sigurno, ni Dino ni album – a još manje njegov pilot singl 'Hipnotiziran' – bez 'konteksta' smrti 'enfant terriblea' domaće glazbene scene ne bi tako okupirali pažnju 'opće' a ne samo glazbene javnosti.

Ništa čudno, naravno, jer još tamo od Janis Joplin, Jima Morrisona, Elvisa i Hendrixa pa do Lennona, Marleyja, Sida Viciousa, Freddieja Mercuryja ili pak Joea Strummera I Kurta Cobaina, 'posthumni' su diskografski proizvodi – bez obzira na svoju kvalitetu – plijenili pažnju fanova postajući, nerijetko, i najveći komercijalni zgodici preminule zvijezde.

Vrag će ga znati hoće li se baš to dogoditi 'Pandorinoj kutiji', no zna li se da je pilotsingl 'Hipnotiziran' postao neupitni hit sezone, nije teško pretpostaviti da će Dinov posthumni album prigrliti i radijski urednici i publika.

'Pandorina kutija' nije najbolji Dinov album, jer za 'koplje' je slabiji od prva tri studijska albuma, no mnogo je uspjeliji i od 'Big Mamme' i albuma 'Svicky' kao slutnja, nažalost posthumna, mogućeg Dinovog novog 'kreativnog nereda'. Zapravo, od osam novih skladbi – koliko ih je na albumu uz dva pridružena 'bonusa' – sedam ih je na tragu prvih dvaju LP-ja, projekata koji su i najbolji komadi u ukupnoj glazbenoj ostavštini Dina Dvornika, a samo 'Ljubav do boli' bliska dominantnoj 'sintetici' pod nešto većim utjecajem techna uvedenoj na Prirodi i društvu. Povratak starim funk korijenima za Dina je očito bio pravi potez iako, naravno, svaka od skladbi nadahnutih starim materijalom ima i neizbježne – konkretne ili asocijativne – dodirne točke s općim mjestima s debija i 'Kreativnog nereda'. 'Iden ća ka i moj ćaća' – koja otvara album – ima tekst Vjerana Mišurca (predvodnika Zinedin Zidana) čiji bi uvodni stihovi 'ti misliš da ja mislim da ti misliš da ja mislim da ti misliš...' u izvedbi svakog drugog osim Dina Dvornika zvučali kao buncanje ili čista sprdnja. No, Dinova 'parlatina' iznad vrućeg funk ritma sa šarmantnim upadima retro zvuka Rhodesa – koji je ponovo u modi nakon Amy Winehouse i cijele plejade mlađih autora sklonih obnovi 'crnog zvuka' iz kasnih šezdesetih ili ranih sedamdesetih – te s doličnim gitarskim dodacima Alena Svetlopetrića, Jexa i Baneta, stvara ugođaj blizak 'Zašto praviš slona od mene'; skladbe koja je očito poslužila i kao – makar okvirni – obrazac.

Neka vas naslov skladbe ne zavara, iako je tekst danas moguće interpretirati i kao slutnju vlastitog kraja, 'Iden ća ka i moj ćaća' furiozni je i praskavi funk broj. Jedini minus su sintetski puhači koji – kao i na cijelom albumu – projektu povremeno daju okus konfekcijskog 'low budgeta'. 'Hipnotiziran' – koji je kao singl najavio 'Pandorinu kutiju' – netipičan je broj za album jer njegove gitarske fraze i zvuk naslonjen na Red Hot Chili Peppers iz funk-metal dana nije pravilo već doista iznimka. 'Ideja' – koju potpisuje sam Dino – tipičan je komad iz radionice koja je dala 'Udri jače manijače' i 'Afriku' budući da zvuči kao sretan kompromis između ova dva broja. I opet zamjerka ide na aranžmansko-producentska rješenja i sintesajzerski hladni zvuk umjesto pravih gudača koji su morali odraditi štrajhove na tragu Philly soula sedamdesetih te mogućih puhaćih umetaka u završnici. Komplimente pak valja udijeliti samome Dinu, basu Alena Svetlopetrića i Jexovoj funk gitari. U svakom slučaju 'Ideja' je poletan broj naprosto idealan za diskoteke i dostojan starog Dinovog majstorstva.

'Više ili manje' – plod kolaboracije Dina i Srđana Sekulovića – solidan je komad funk stilizacije zavodljivog ritma i refrena no ponovo sirotinjske produkcije. 'Pelin i med' – balada istog autorskog para – na tragu je najboljih Dinovih laganica poput 'Ljubav se zove imenom tvojim'. Primisli na Stevieja Wondera naglašene i usnom harmonikom Nevena Mijača, dobar aranžman u kojemu su mjesta našli i živi gudači, sjajan Dino u naglašeno emocionalnom izdanju te raskošni gitarski slojevi uz začin klavira i Fender Rhodesa, bezgrješno mfunkcioniraju u rasnoj i izvanvremenoj baladi koja će – uvjeren sam – biti među izvođenijim brojevima s albuma.

'Zašto mi radiš to' – iz obiteljske kuhinje Dina i Danijele, koja je napisala tekst – otvara lucidno ubačena Banetova 'claptonska' gitara iznad bujne funkoidne podloge, no dojam su ponovo pokvarili sintetski puhači. 'Nadahnuće' je pak zgodan retro funk na tragu provjerenih standarda poput 'Ti si mi u mislima', a zaključna 'Ljubav do boli' uspjela autorska kolaboracija Dina i Sime Mraovića, koji je potpisao duhoviti tekst. Prvi i bolji od dva bonusa 'Sretan Božić, sretna Nova godina' – drugi je naime remiks 'Hipnotiziran' – a koji je nakon Dinove smrti 'dovršio' Davor Gobac, jedan je od, priznajem neočekivanih, bisera albuma. Naime, umjesto kenjkavog pokušaja kramarenja na božićnoj patetici i novogodišnjem kič-sentimentu, Dino i Gobac su složili svoj drsko osobni, osebujni i ispovjedni božićni song. Uz tako zavodljiv i upečatljiv refren koji zaslužuje frenetičnu radijsku vrtnju koju, nemojmo se lagati, može ugroziti samo licemjerje radijskih urednika kojima mogu smetati 'blasfemični' stihovi poput 'život nam se onda promijenio u hipu, još i danas seru da smo ostali na tripu'.

Bi li nakon otvaranja 'Pandorine kutije' za Dina na dnu ostala mrva vedrine i šaka optimizma na kojima bi mogao nastaviti ponovo probuđenu karijeru? Odgovor, naravno, nikada nećemo znati, no album je, gle zajeba sudbine, ipak navijestio neupitni izlazak iz krize kao više no solidna podloga za novi Dinov doskok do vrha. Do zvijezda gdje je, postoji li raj za funkere, Dino ionako već veliki gazda!“

Baš tako!

(NASTAVIĆE SE)