On spava
More 03 S

Photo: Marija Đoković

Dino Pešut: Don Juan

Prebrojila je novac već dvaput. Možda će još jedanput. Ne može se koncentrirati. Ne može ni spavati. Broji i odlaže na hrpice. Za autobus. Za tamo. Za karte. Za ručak. Ne smije zajebati. I sama se iznenadila kako je uspjela ovoliko izvući. Za svaki slučaj, digla je i s Dinersa. Vratit će kasnije. To je samo za ne daj bože. Ponavlja u glavi svoj plan. Dobar je plan. Pripremala ga je mjesec dana. Voljela bi da nije tjeskobna. Voljela bi da može u ovome uživati. Na televizoru je kamin. Pojavi se ruka da ubaci komad drveta. Možda joj se učinilo.

Pokuša ga probuditi. Pospan je. Kad se probudi, ima nježan glas. Kao prije. Suspregne suze. Pokuša ponovno. Trebaju krenuti. Ne smiju zakasniti. Molim te, zamoli ga. Ustane i ode do kupaonice. Kao da mu se ne da. Nervozan je. A sve to radi zbog njega. On još uvijek ne razumije kako novac funkcionira i da se te hrpice novca ne pojavljuju samo tako. Gleda za njim. Ima široka ramena. To je novo.

Na autobus su umalo zakasnili. Zna da je kriva. Nekoliko se puta vraćala u stan da provjeri je li ugašen plin, je li pegla isključena iz struje, je li prozor zatvoren i jesu li svi čikovi u WC školjci. On spava pored nje. Ona gleda kroz prozor. Autobus napušta njihov grad. Noć je. Koliko je puta maštala da napusti ovaj grad, da će ovako sjesti u bus i sve napustiti. Da je barem na vrijeme saznala da je svijet velik i da može sama. Njezini roditelji to nisu znali pokazati. Ona će ga večeras pustiti. Tako si je obećala. I odjednom, ponovno taj strah. Je li zaključala vrata? Je li ugasila televizor? Provjerava po torbi je li ponijela novčanik. Tablete. I iz nekog razloga, šećer. Čvrsto stisne kartu.

Vozač autobusa drekne ime grada. Još uvijek se nije razdanilo. Naravno, krivo je izračunala. Izlaze iz autobusa. Svi gledaju u njih. Neugodno je. Vozač se dere na njih. Neće se spuštati u grad. Ostaju na cesti. Autobus odlazi dalje. Stoje. Nju uhvati smijeh. Vrlo brzo, i njega. Nakon svega, to dijele. Na tren, sve se učini kao prije. Smijeh. Negdje u daljini, već se čuju valovi. Sve bi moglo ispasti dobro. Spuštaju se oprezno niz brdo podno autoputa jer se to učinilo sigurnijim nego hodati po cesti. Zašto se neke žene mogu organizirati, a ona ne?

Zora. Sjede na klupi i gledaju u more. Čekaju da se otvori turistički ured. On položi glavu u njezino krilo. To se već dugo nije dogodilo. Pokušat će zapamtiti ovaj prizor do kraja života. Ionako je puno toga zaboravila. Ostale su joj slike bez konteksta. I toliko krivnje. Suspregne suze. On ne voli kad ona plače. Ovo je njegov dan. Imala ga je dovoljno dugo. I zna da to vrijeme nije iskoristila najbolje. Svaki se film ionako po kraju pamti.

– Volim te. Volim te najviše na svijetu. I uvijek sam te voljela najviše na svijetu. Previše. I oprosti mi. Oprosti mi na svemu. Sad znam da sam mogla drugačije. I samo zapamti da te volim. Bez obzira na sve što sam ikada rekla ili napravila. Tvoj će život sad ovako izgledati. Točno ovako.

Pogleda prema svojim koljenima. On spava. Ili se pravi da spava.

Soba je malena i preskupa. Preračunala se. Nije važno. On već nešto živčani. Ona se pokušava odmoriti. Zapravo je ovo sve ispalo malo napornije nego što je mislila. On jede sendvič. Nešto tipka po mobitelu. S kime se toliko dopisuje? Zna da ne smije pitati. Ne smije ništa pitati. Već je previše pitala. Cijeli život je samo ispitivala. Javila je mami da su stigli. Slagala da je sve prošlo super. I da je soba genijalna. Boji se za svoju mamu svaki put kad se rastanu. Ali nije ju mogla povesti. Ovo je vrijeme samo za njih dvoje. Soba ima bračni krevet. Uviđa koliko je to neugodno. To je novo.

Sjede na ružnoj gradskoj plaži.  More je lijepo, ali hladno. On se pravi da čita kako ne bi morali razgovarati. Ona je zaboravila knjigu. Puše. Propuhat će ju. Opet će dobiti upalu uha. Zamota se.

– Vidi me, Audrey Hepburn. Prava Grace Kelly.

Iz marame joj samo ispadne nos. Uspije ga nasmijati. Uvijek je mogla nasmijati ljude. Tako bi kompenzirala za sve ostalo. I tko zna, da je bilo hrabrosti, i kad bi mogla ponovno odabrati, bila bi glumica. I samo bi glumila u komedijama. Sve drugo je natopila svojim strahovima. Cijeli se život bojala da će se utopiti. Sad ne ulazi u vodu. Zgodni dečki igraju picigin u plićaku. To su oboje primijetili. Odjednom izgovori njegovo ime.

– Jesam deblja od one žene tamo?

On zakoluta očima i nasmije se.

– A od one tamo?

Igra njezine nesigurnosti, sad jedna od rijetkih uspomena s njihovih zajedničkih ljetovanja. Želi ga dotaknuti.

Tko bi rekao da su karte za jednu predstavu tako skupe? Misli, dobro, jesu to Brijuni, ali u ovoj predstavi i ne glumi Rade Šerbedžija. Morala je s kreditne kartice dignuti još novca, produbiti taj minus. On je skužio da si ovaj izlet ne možemo priuštiti. Slagala je da je zaboravila keš u koferu. Na brodu su. Oko njih su mladi, moderni ljudi. Neki od njih moraju biti gej. Sigurna je. Jedan joj je zgodan. Gleda u pučinu i mašta da će i njegov dečko biti zgodan. Jednog dana, kad se sve malo smiri. Stoji pored ograde zamotana laganim šalom jer već osjeća da joj se uho upalilo. I mašta. Mašta njegov život nakon nje. Ići će na ovakve predstave. Bit će pozvan na premijere. Bit će mlad i moderan i imat će zgodnog dečka poput ovog s bradom. Maštariju joj na tren pokvari trudna djevojka tog dečka. Njegov će život biti drugačiji od njezinog. On će moći otići. On se neće brinuti za nju. On će biti pravi glumac, u ozbiljnim predstavama. I ona će nekad doći na premijere. I tvrdit će da je uvijek to podržavala. Iako će oboje znati da je to laž. I plakat će od sreće jer će znati da je ipak pokušala. I dok vojni brod ulazi u Brijune, ona uviđa da je ovo njezina uspomena.

Predstava joj je bila poprilično dosadna. Nije baš previše razumjela. Glumice su bile odlične. Ako se dobro sjeća Ksenija Marinković, Lucija Šerbedžija, Violićka je bila presuper i ona Ana Begić, ma znaš, iz serije. Ne znam. Važno da je njemu bilo super.

Tako je prepričala svome mužu tjedan dana nakon što se njihov sin preselio u Zagreb.

*Treća nagrada na natječaju Marija Jurić Zagorka 2021. 

Oceni 5