Diskobiografija Gabi Novak: 12 diskova i jedna knjiga

Najprije smo Croatia Records i ja najavljivali Diskobiografiju Gabi Novak s desetak CD-a. Naime, toliko mi se činilo da bi otprilike trebalo za predstaviti

dvjestotinjak snimaka jedne od tri najvažnije pjevačice pop glazbe koje su ikad pjevale (i još pjevaju), ne samo na hrvatskim pozornicama. (I ne pitajte me koje su druge dvije. Sada nije vrijeme ni mjesto za to.) Deset do dvanaest CD-a, tako je zamišljeno.

Ali bilješke koje su trebale pratiti rijetko opsežnu, a istodobno dobrim dijelom do sada na kompaktnim pločama (pa ni na onima vinilnima!), neobjavljivanu fonoteku, narasle su do ozbiljnih dimenzija. Podsjećam, slično mi se događalo gotovo svaki put kada sam započinjao raditi na ambicioznijim diskografskim kolekcijama. Prije petnaest godina umjesto dvostrukog CD-a s knjižicom posvećenim pionirskim počecima rocka kod nas (kroz priču o instrumentalnom rukavcu što se ovdje pretvorio u razgranatu deltu), dobili smo box od šest CD-a pod nazivom Kad je rock bio mlad – Priča s Istočne strana 1956. – 1970., usporedo s knjigom istog naslova (VBZ, 2005.). Ubrzo potom, 2007. godine, zamisao da se šezdeseta obljetnica postojanja Jugotona – Croatia Recordsa zapamti izdanjem od šest dvostrukih CD-a (za svako desetljeće po dva) s popratnim knjižicama uredničkih bilješki - dakle u granicama moje osnovne vokacije - pretvorila se kroz nekoliko godina u dvije ozbiljno teške knjige Tvornice glazbe (treća je pred završetkom), opremljene kodom za download stotinjak najvećih uspješnica tako obrađenih razdoblja. To me je definitivno transformiralo u nekog kome je usput postalo put.

Soundtrack naših života

Sada kada znam da pred sobom imamo dvije kutije prepune snimaka jedinstvene Gabi Novak, njih 258 raspoređenih na 12 kompaktnih ploča i preko puta im ispisani mali milijun riječi, postalo je jasno da se moja izvorna zamisao po treći put stubokom mijenja. Pjesme i njihove male biografije opet smo bili primorani razdvojiti. Tipični diskografski bookleti od 50 do 60 stranica svaki, s teško čitljivim tekstom od 6 ili 7 točaka i gustim proredom koje osim profesionalaca, insajdera, iskreno, malo tko i pročita, definitivno nisu izgledali kao sretno rješenje; format nove knjige bio je na obzoru.

I da odmah budemo načisto: ovdje nije riječ o biografiji jedne od naših najvećih pjevačica uopće. Ovo je gore rečeno tek biografija njezinih snimaka, njih 258, uostalom zato: diskobiografija! Mogli bi reći da kroz glazbu i riječi imamo pred sobom priliku usporedo slijediti nešto što bi se tek sutra moglo pretvoriti u esencijalno biografsko štivo. Na kraju ovog uvodnika možemo se i upitati: vrte li se kutije oko knjige ili je knjiga njihov satelit. Jednom sam rekao da sam glazbu često otkrivao čitajući o njoj. Čitati o glazbi poticajno je iskustvo.

E, sad, preuzetno bi bilo reći da ćete kroz ovu knjigu otkriti Gabi Novak, ali da ćete je bolje upoznati - to vam jamčim! Upuštajući se u identifikaciju i okupljanje razasutih plodova talenta jedne velike i važne umjetnice najboljih godina naših života i sam sam se u to uvjerio. Zapažanja o tome, usudim se reći, prepuna zaboravljenih ili novootkrivenih podataka, stoga povremeno nužno pretočena u male doze osobnih dižestiva, vjerujem da ćete naći u ovoj knjizi.

Gabi Novak je počela s coverima, s prepjevima. A tko nije! Pop glazba, pjevanje, učili su se slušanjem i, kolokvijalno rečeno, skidanjem, najboljeg što nam je bilo dostupno preko radija, s ploča. Uostalom, ništa se nije promijenilo ni šezdeset, sedamdeset godina poslije. Osim toga diskografija, tvornice gramofonskih ploča, živjeli su od bogatog svjetskog kataloga pjesama koji se nudio praktički bez ograničenja. Važno je bilo biti član BIEM-a (akronim za Bureau International de l'Edition Mecanique), međunarodne organizacije društava koja ostvaruju tzv. mehanička prava autora i koja dopuštaju reprodukciju glazbenih, književnih i dramskih djela na nosačima zvuka (i slike). Članovi BIEM-a su dakle autorska društva, a klijenti diskografske, izdavačke kuće. Tada SOKOJ, Savez organizacija kompozitora Jugoslavije, svojim je članstvom u BIEM-u automatski omogućavao praktički čitav svjetski repertoar na korištenje domaćim diskografima. Mogao si uzeti neki aktualni inozemni hit, primjerice Tintarella di luna talijanske urlatorice Mine, prepjevati, snimiti i objaviti na pločama a da nisi pitao strane publishere, odnosno originalne autore za dopuštenje.

Oni su posredstvom SOKOJ-a, odnosno BIEM-a, uredno dobivali svoje tantijeme, a vlasnik domaće verzije teksta paušalnu isplatu kao naknadu za obavljeni posao. Neki su tako uživajući u školi slaganja rima na gotove formule svjetskog uspjeha – dakle, učili su! - ostvarivali pristojne honorare stekavši reputaciju vještih i stoga traženih autora u prepjevavanju stranih stihova, a po prirodi stvari i vlastitih.

Ivica Krajač, Arsen Dedić ili Đorđe Marjanović i Vera Jakovljević i nešto manje, recimo, Drago Britvić, pa Mišo Doležal (ili u 50-ima Mario Kinel i Heda Piliš), najčešća su imena tijekom 60-ih, desetljeća kada je vladalo doba prepjevavanja. Na najpopularnijem diskografskom formatu, produženom singlu, tzv. EP-ju, od četiri naslova u pravilu tri su bila strane produkcije. 

1960: Mjesec kao igračka

Dakle, Gabi Novak je počela s coverima, s prepjevima inozemnih uspješnica. Na njezinu antologijskom prvijencu iz 1960. prevladavaju strane kompozicije. Dapače, na tom 25-centimetarskom nastupnom vinilu Peva Gabi Novak, od osam naslova sedam je preuzetih iz aktualnog svjetskog pop kataloga. Learning The Blues, Caravan i Someone's To Watch Over Me standardi američke jazz kajdanke ili kako to naslijeđe Amerikanci nazivaju Velikom američkom pjesmaricom (The Great American Songbook), našli su kao To je blues, Karavan i Netko bdije nada mnom mjesto na Gabikinom CD-u koji tematizira filmsku i jazz glazbu. Jedina domaća autorska U proljetno veče Hede Piliš, inače urednice Radio Zagreba, predvodit će listu skladbi u sljedećem poglavlju posvećenom singl i LP pločama. Preostale četiri: Tintarella di luna, Souvenirs, Venus, Love and Kisses redom su uspješnice koje više manje dominiraju eterom i diskografskim tržištem, prije svega europskim, tijekom 50-ih i na samom početku 60-ih. Treba odmah reći, ne znam u kojoj mjeri je sadržaj njezina prvog albuma bio njezinim izborom, ali kroz karijeru koja će slijediti Gabi Novak je bila ta koja je birala ili imala zadnju kada je riječ o repertoaru, a poglavito, rekao bih, kada se radilo o inozemnim uspješnicama, dakle o coverima.

Mjesec kao igračka, novozasjale talijanske zvijezde, kraljice urlatora, Mine, rođene kao Anna Maria Mazzini, kćeri bogatog industrijalca iz Cremone (pa tako poznata i kao Tigrica iz Cremone) nakon niza angloameričkih covera u rujnu 1959. snimit će Tintarella di luna autentični rock 'n' roll talijanskih autora Bruna De Filippija i Franca Migliaccija (nekako istodobno kad i Celentano svoj Il tuo bacio e come un rock). Postao je to njezin prvi broj jedan. Pjesma je doživjela brojne svjetske verzije (među kojima Boba Azama, Dalide, Lane Sisters, čija je članica tada bila Dusty Springfield!), a kod nas pored Gabikine možda još poznatija, ili bliža originalu, ona Zdenka Vučković, ubrzo objavljena na singlu.

Zdenka je i inače u Hrvatskoj pored Gabi bila najupornija u svojevrsnoj ulozi prosvjetiteljice domaće pop scene ili neke vrste estradnih manekenki predstavljanjem svjetskih uspješnica u domaćem ruhu. Đorđe Marjanović pak, bio je definitivno ultimativni maneken s velikom brojem uspješnih autorskih prepjeva.

No, sve te naše verzije američkih, engleskih ili talijanskih originala bile su unekoliko umivene kako je odgovaralo pogledu glazbenog establišmenta na zapadnjačku glazbu, pogotovo u odnosu na brzorastući  zvuk rock 'n' rolla kojeg su doživljavali kao prolaznu plesnu ludost nazivajući njegove interpretatore, onako s visine, urlatorima i potom električarima. Bile su to u pravilu razblažene verzije rocka kao što se u Dalmaciji za svakodnevnu konzumaciju jako crno vino, dolijevanjem vode, pretvara u prihvatljiviju bevandu ili kako Zagorci svoje kiseliše čine pitkijima s kiselom vodom, nekad smo je zvali Radenskom, a danas Jamnicom. Dakako, blagonaklono  gledano, nama su i takve bile drage.

Souvenirs, američkog meštra pjesama dosjetke tzv. noveltyja, Cyja Cobena - recimo, na vrhu zapadnonjemačkih top lista 1959. u inačici pošvabljena Amerikanca Billa Ramseyja - mladi francuski Elvis, Johnny Hallyday pretvorit će u frenetični Souvenirs, Souvenirs, a Gabi u simpatičnu svingajuću Prodavačicu uspomena. Venus, veliki hit američkog teen-idola, glumca Frankieja Avalona, klasični begin u znaku dominantnog ženskog anđeoskog zbora, oktet Stipice Kalogjere zajedno s uvjerljivom Gabi, prepjevan kao Ponesi, pretvorit će u kod nas posebno popularni cha cha cha, a brzica Love and Kisses, kakvagod da je bila izvorno, kao Ljubav i poljupci bit će ljupka poput svoje interpretatorice. „Lažeš mi ti baš sve/ čak i tvoj smijeh je laž/ ipak u tom je draž/ kad smijehom skrivaš laži sve/ lažeš mi ti baš sve/ čak i tvoj smijeh je laž/ ipak u tom je draž/ kad mi lažno ljubiš usne/ Možeš reći ako želiš/ da je tama kad je dan/ no, što, da i stoput veliš/ kada vani sunce sja...“, pjevat će Gabi s pravom mjerom mladalačkog optimizma.

U potrazi za Marijom Renotom

Ove stihove je brzopotezno napisao Drago Britvić, ali za preostale tri, kao uostalom za pet od osam s tog albuma, jednako tako i mnogim ranim domaćim uspješnicama bilo da je riječ o prepjevima ili originalima, od velikih šlagera iz sredine 50-ih Robićeva Meksika ili Gospođice iz Pariza Vojina Popovića, preko Gabikine Malaguene,  Exodusa kojeg su pjevali Šerfezi i Ana Štefok, Novoselove Jedan za sve i To selo malo, ili Ritam i želje za Bijele strijele, do ponovno Robićevih Stranaca u noći, i godine 1966. - kada se, čini se, povlači s impresuma diskografskih izdanja - autorica je Marija Renota. Upitat ćete se: Marija Renota? Tko je dovraga, Marija Renota? Naime, tako sam se, prije petnaestak godina, upitao i ja, kada sam radio retrospektivu Zvuk šezdesetih, ambiciozni box sastavljen od 12 CD-a (opet!) sa čak 323 snimke. U jedinom referentnom enciklopedijskom izvoru za popularnu glazbu Leksikonu jugoslavenske muzike iz 1984. ni slovca o Mariji Renoti. S nadom otvaram teški Leksikon radija i televizije. Ali, ništa. Ako njezino ime uguglate na internetu uputit će vas ili na razne Renate ili, naravno, na zahvalni discogs, no tamo sam saznao ono što sam već znao: sve što je napisala s kataloškim brojevima ploča, i dalje ništa. Naravno, ne odustajem i idem ono logično, pitat ću Gabi, moguće se sjeća, premda je to bilo prije 60-ak godina, ipak je pisala za njezine ploče. Da, maglovito, sjeća se.

Bila je urednica na radiju, sjedila s Krešom Oblakom, s Mihaljincem, Hedom Piliš, Britvićem, Dukićem, ali nije sigurna da se tako zvala. „Probaj kod Majnarića, on je prava enciklopedija za to doba.“ Bravo! Zovem Dubravka, javlja se spremno, ali ne sjeća se tko bi mogla biti Marija Renota. Možda, Mazur? „Da, probaj s Mladenom, on ti je mislim u Varaždinu kod djevojke. Znaš, ovaj potres, on ti živi u Ilici i mislim da nije dobro prošao pa je otišel u Varaždin.“ Zovem, broj kojeg i inače imam. Zvoni, zvoni, ali nitko se ne javlja. Onda, kažem, zašto ne pokušati s Ivicom Krajačem, premda stalno gunđa kako sve zaboravlja. Javlja se i Ivica, zvuči mu poznato, pa kolegica mu je po peru, ali Marija Renota? „Hm, to joj sigurno nije ime. To ti je kao pseudonim. Pazi, to Renota, mi sliči na re nota, nota re. To bi moglo biti to.“

Dakle, pseudonim, kažem. I meni se to čini. Dapače, uvjeren sam da je tako. Sada se i sjetim: prije tih 15 godina, kada sam dakle slagao Zvuk šezdesetih na pitanje koje sam si tada postavio, odgovor mi je dao, a tko drugi nego Arsen Dedić. To sam pažljivo i zapisao u bilježnicu iz toga doba, ali gdje je naći u ovom mom kreativnom neredu? Nema šanse. Zovem Bulu, Branka Bulića. Reakcija je ista: sjeća je se iz redakcije. Pisala je, pisala, ali...Nastavljam dalje i zovem Ciglu. Borisa Ciglenečkog, starog frenda, glazbenika i umirovljenog radijskog urednika. „Kako da ne, znam tko je Marija Renota, ali nije joj to pravo ime. Sjedila je u Šubićevoj u sobi s Kodom, Mihom...Jo, Miha ti je bil u nju zaljubljen i hodali su nekoliko godina, dok nije srel Elviru. Bila je zgodna, feš ženska, i pametna. Ali, kako joj je pravo ime, da me ubiješ ne mogu se sjetiti. Nazovem te za desetak minuta i sigurno ću otkriti.“ Boga mi, zove Cigla. Tako, baš za deset minuta. „Ilse Benzinger, Ilse Benzinger!

Razgovarao sam s Majom Sabolić i ona se odmah sjetila.“ „I ja sam se sjetio“, kažem mu siguran da je upravo to ime koje mi je onomad Arsen rekao, i kojeg imam negdje zapisanog. „Ma šta ti znaš“, rekao mi je, „Marija Renota je pseudonim za radijsku urednicu Ilse Benzinger. Piši: Ilse Benzinger. Ništa ti ne znaš!“ Tipično, dedićevski. Notorni Dedić. Sada sam pouzdano bio siguran da je mom traganju došao kraj. Dalje mi je Cigla rekao da se Ilse prekinuvši s Mihaljincem udala za čovjeka, inženjera(?) Kalajdžića. Njihov sin je poznati dirigent klasične glazbe i živi u Njemačkoj, Ilse je umrla prije nekoliko godina, itd. Uguglao sam Ilse Kalajdžić i u jednom pdf dokumentu, intervjuu dobre Nade Vrkljan Križić, nalazim njezin spomen na Ilse Kalajdžić s kojom je voljela surađivati u specijaliziranim radijskim glazbenim emisijama Muzika bez reda vožnje i Portreti i profili. Zovem, zadovoljan Gabicu, Dubravka, Bulu i konačno Ivici javljam tko je Marija Renota. Sjetio se sada i Krajač, i nagovara me: „Daj probaj doznati koje je godište bila!“

Teško da ću to moći, osim ako ne dođem u kontakt sa sinom dirigentom. Da, zove se Aleksandar Kalajdžić. U jednom intervjuu govori: rođen je 1961. Završio je tu, u Zagrebu Drugu gimnaziju, učio glazbu u muzičkoj Lisinski i privatno, Akademiju u Beču i napravio karijeru vani, u Njemačkoj. Dolazi u Zagreb, u Hrvatsku, tu je i dirigirao, ali roditelje ne spominje. „Joj“, kaže Ivica, „i meni se ona sviđala, ja sam ti uvijek volio malo starije, pa me baš zanima...“ „Dobro“, kažem, „ako doznam, javit ću ti“.

Eto, tako je završila potraga za Ilse Benzinger, ili Ilse Kalajdžić, za samozatajnom urednicom Radija Zagreb čiji će stihovi ostati zapisani u jugoslavenskoj i hrvatskoj diskografiji pod imenom - svima koji ne pročitaju ove retke, a možda i njima – nedokučive Marije Renote.

„Tako bijel  kao mlijeko/  mjesec kupa svoje lice/  iznad svijetle  plohe mora/ a oba oka mu se smiješe/ jer je ugladao sebe/  tu, a znaš što znači to  to. Tako bijel kao mlijeko/ usred stada svojih zvijezda/  a on nas čini opet djecom/ pa nas poziva na igru/ da ga dohvatimo rukom/ tu pod ovaj bliski svod/ Tin, tin, tin, zvončići zvone/  tin, tin, tin, zvjezdanog  stada/  mjesec ga skuplja/ da  zvoni noć za nas/ Tako bijel kao mlijeko/ mjesec kupa svoje lice/ svoje dobro blago lice/ a oba oka mu se smiješe/ jer je ugledao sebe/ tu na toplom dlanu tvom...“

Tako je pjevala Gabi, tako je pjevala Zdenka, Tintrella di luna talijanskim turistima, koji su već tada, tih ranih šezdesetih, za vrijeme feragosta znali preplaviti našu obalu, mora da je čudno zvučao veliki hit njihove nove ljubimice, nama tako drag i blizak Mjesec kao igračka, kojeg je – tada to nismo znali – napisala samozatajna, mogla bi biti pjesnikinja, skrivena iza nepostojećeg imena - Marija Renota.

* Tekst Siniše Škarice preuzet iz „Knjige o Gabi“ (izdavači: Naklada Ljevak/ Croatia records) objavljujemo sa dozvolom autora