Vera u ništavilo posle smrti kao opijum za narod
Ceslav 01 S

Photo: Judyta Papp

Diskretni šarm nihilizma

Obični nihilista

Najpre prefinjeni umovi koji se bave književnošću i umetnošću, potom njihov pogled na svet postepeno prodire u sve šire krugove dok na kraju ne postane svojina masovne kulture, a takođe znak za raspoznavanje običnih umova. To je oduzelo nekih sto pedeset godina.

Opijum za narod

Religija, opijum za narod. Jer, onima koji su trpeli bol, poniženje, bolest, ropstvo obećavala je nagradu u zagrobnom životu. U promeni, čiji smo svedoci, može da bude obrnuto. Pravi opijum za narod je vera u ništavilo posle smrti. Ogromna je uteha u tome što nam za naše svinjarije, padove, kukavičluke, ubistva neće biti suđeno.

Obratno

U Poljskoj su svi izgledi za promenu. Nekada su postojali: skeptična, veoma pozitivistički orijentisana inteligencija i pobožni narod koji je punio crkve. Čak u nedalekoj budućnosti može biti drugačije: ispostaviće će se da će se hrišćanstvo, koje se bori s opštim neverovanjem, teško za narod i većinu svojih vernika, sačuvati jedino među najobrazovanijima.

Trijumf običaja

„On je čitao Svedenborga.” Smeh. Jer, u stvari, poljska inteligencija ne voli da razmišlja o religiji. Ako priznaje katolicizam, onda je to u nacionalističke i mesijanističke svrhe. Zbog toga, grupama koje se interesuju za religijsku literaturu ostaje samo uska margina.

Religija i politika

Ima takvih koji više vole Ništa nego religiju s njenim političkim zlom. Jer, iskustvo pokazuje da se čovek obavija uzvišenošću, čistotom i plemenitošću visoke duhovne sfere da bi se pretvarao da ne zna šta rade njegove ruke. Samo, da je katolicizam lišen takve dvoličnosti, imao bi pravo da prekori pravoslavlje zbog Karadžićevih zločina.

Religije

Sve velike religije, hrišćanstvo, budizam, judaizam, islam, donose viziju suđenja čoveku posle smrti, s naročitom naklonošću prema slikama spora između Tužioca i Branioca. Ponekad vidimo tasove na koje su postavljani gresi i dobra dela. U tibetanskom budizmu sudija je Vladar Smrti, a u donošenju presude pomažu mu kamenčići: crni, koje baca Tužilac, i beli, koje baca Branilac. Uostalom, od svih religija neuništivost naših dela verovatno se najjače ispoljava u budizmu, kao zakon karme.

Posle izvršenja

Prorok, kako je sam to nazivao, evropskog nihilizma, Fridrih Niče ponosno je govorio: „Mi, nihilisti”, i definisao šta će biti „najekstremnija forma nihilizma.” To će biti „pogled, po kome će svaka vera, svako uverenje da nešto odgovara istini biti nužno lažno, jednostavno zato što nema istinskog sveta”. Ovaj pogled je nazivao čak „božanskim načinom mišljenja.” Prezrivo se odnosio ne samo prema hrišćanstvu, već i prema budizmu, previše srodnom hrišćanstvu, međutim, za Šopenhauera, svoga maestra i učitelja, imao je prezriv epitet: dekadent.

Verovatno ne bi bio zadovoljan da je mogao da vidi čemu je tokom sto godina služilo njegovo delo. A beskrajna hrabrost ikonoborca kojom se dičio? Šta je ostalo od nje danas, kad je potrebna hrabrost da bi se tvrdilo nešto suprotno?

Jadni Šopenhauer

Zašto li samo Šopenhauer treba da bude filozof, čije se ime pojavljuje, kao pre sto godina, kad je reč o nihilizmu Evropljana? Ne zaslužuje to, makar zbog visokog mesta koje u njegovoj filozofiji zauzimaju svetost i umetnost. A u meri, u kojoj je zavisan od religije Dalekog istoka, oslobođenje označava kod njega oslobođenje od težine karme. Samo je u folkloru književnih kafana Nirvana bila ništavilo. Po Šopenhaueru, Nirvana ne može biti izražena na jeziku samsare, jer je njena suprotnost.

Vertikalna osa

Visoko i nisko. Možemo se diviti slici Vaznesenja Gospodnjeg u Novom zavetu, ali vertikalna osa vlada svuda vantelesnim svetom, dakle, Hadov podzemni svet kod Grka, Šeol kod Jevreja, Pakao nisko, Čistilište više, Raj najviše kod Dantea, prelazno stanje posle smrti, bar-do, u tibetanskoj Knjizi mrtvih, s pokretom nagore ka boljim otelovljenjima i nadole ka gorim.

Kikoti

Cinicima koji se kikoću, koji utuvljuju ljudima u glave da ne postoje dobro i zlo, da je život gomila pacova koji se međusobno ujedaju, ne može se reći: „Osuđujete sebe na večne muke”, jer se podsmevaju veri u život posle smrti. Može se ipak reći: „Osuđujete sebe na pobedu, i to će za vas biti dovoljna kazna.”

Kakav pad

Do toga su došli da su od Marksa i Lenjina spali na ideologiju posedničkih slojeva i kulta Zlatnog teleta. 

Isuviše jednostavno?

Godine 1873. pojavili su se Zli dusi Dostojevskog i tamo je već sve rečeno. Jer, revolucija u Rusiji trebalo je da bude delo inteligencije, čije je nihilističke umove proučavao Dostojevski. Lenjin je bio blizak rođak likova njegovih romana. Kad je Lenjin izveo puč 1917. godine (jer to je bio puč, juriš na Zimski dvorac ekranizovao je Ejzenštajn, takođe inteligent), u osvajanju vlasti nad Rusijom, nije mu zasmetao nikakav otpor u umovima.

Predskazanje

Vladimir Solovjov, u svom delu Tri razgovora, 1900, govori o sekti rupomolilaca u Rusiji. Dubili su rupu u zidu kuće i molili joj se: „sveta rupo”. Ovaj kult ništavila (u autorovoj intenciji bila je satira na tolstojizam) pripremao je nesreću Rusiji i Evropi u XXI veku: kinesko osvajanje Rusije i borbu Evrope s preporođenim agresivnim islamom (ko se, osim Solovjova, usuđivao da predviđa takve stvari?).

Neće li Ništa, sveta rupa u umovima zapadne Evrope, biti iskušenje za islamski fundamentalizam, koji u ime Boga ne istupa više protiv nevernika, već ljudi lišenih bilo kakve vere?

Podugi citat

„Balzak, Stendal, pokolenja romanopisaca koji su obnažavali bedne kulise ljudskih pobuda i postupaka koji iza svakog znaka njuše degradaciju ljudske prirode, sve do samog dna njegovih snova” - razmišljao je Lot i užasnuo se, toliko je to odudaralo od ocena i osećanja koje je imao ranije prilikom čitanja istih knjiga, čak najpakosnijih. Jer, kao da je imao urođeno divljenje prema svemu što je bilo dobro urađeno i napisano, što je imalo klasu ili kalibar - i još više se užasnuo kad je postao svestan toga: više nas se ne tiče „šta” samo „kako” smo postali ravnodušni prema sadržini i ne reagujemo čak na formu, već na tehniku, na samu tehničku sposobnost. Jer, oni su već svarili, sažvakali svaku sadržinu, učinili su sve drugorazrednim, pootkidali nam krila, kao deca s lošim instinktima, i šta je postao život čoveka, ako ne muvlji, zujav, jednosezonski život... Marks, koji je obnažio sramnu bazu društva... Niče, naopaki Ruso ovog razočaranog veka, koji je iskompromitovao sve naše konvencije... Frojd, koji u dubini svakoga od nas otkriva slepog ljudoždera, punog infantilizma, depravacija i inhibicija, podjednako skarednih kao njegovi nagoni. Čak prirodnjaci, koji su na mesto poslednjih istina, u koje je verovalo čovečanstvo, naučnih istina objektivnog sveta, postavili nad sobom zakon neodređenosti. Samoubilačka pasija kompromitovanja, degradacije. Neprestano omalovažavanje čoveka, njegovih ideala, njegove prirode - i, eto, u ovom opštem, strasno upražnjavanom osećanju bezvrednosti počinje da dejstvuje opasan mehanizam nadkompenzacije, lična i grupna megalomanija, i sklonost prema obnažavanju, prema paradiranju sopstvenom depravacijom.

Ako su sve istine relativne i zavisne od sistema odnosa - buni se čovek, demaskiran u najskrivenijim mislima i refleksima - onda ja želim da budem odlučujući sistem odnosa, ja sam odlučujem šta ću učiniti istinom. Tražili ste u meni zver, svirepu, zlu beštiju, gledajte - to sam. Ako sam zao, licemeran, željan samo vlasti, uživanja, neka to i budem iz sve snage, bez licemerja, u najvećoj meri. Jer samo u skali i kalibru vidim za sebe mogućnost i opravdanje.

(Aleksander Vat, Lotovo bekstvo)

*Prevela s poljskog Ljubica Rosić

Oceni 5