Divimo se vjesniku i posjedniku Riječi

Beckettov Godot

Ništa danas. I jučer tako. Nadati se sutra jednako...

Pojava novog velikog djela uvijek iznenadi, a često i šokira uspavana osjetila. U susretu s takvim djelima mijenja se percepcija receptora. A u njima nije u pitanju samo artistička promjena, nego i promjena odnosa prema vlastitom svijetu. Tih godina, prvom polovinom XX. stoljeća Brechtov teatar je „mijenjao svijet“, sovjetski „odgajao narod“, američki mjuzikli zabavljali publiku, druga, ozbiljnija američka kazališta na scenu iznijeli sve probleme psihijatrije, „fizički teatar“ u prvi plan stavio tjelesnost, teatar apsurda vodio beznađu, ali i duhovitoj igri... Onda se pojavio Beckett, koji je ukinuo dramatičnost, reducirao pokret, sve sveo na jedno – riječ. A riječi malo, njegovi likovi, pomalo nalik potištenim prolaznicima, pomalo klaunovima, pomalo izgubljenima, govorili gestom i mimikom, a ponajviše šutnjom. Jezik doveden do svojih granica. Beckettov teatar nazivaju „apsurdnim“. Često ga shvaćaju dramatično, kao priču o ljudskoj izgubljenosti i beznadnosti, pa nekima promakne da ni takve egzistencije nisu bez humora, ponekad čak vrlo smiješne, a onda opet, ne svojom zaslugom, opet tužne. Što je sasvim slično njihovim gledaocima.

A oni odavno čekali: čekali Spasioca (u raznim osobama), „bolju budućnost“, „raj na zemlji“, kraj rata i ljepotu mira, blagodati slobode, utopiju, sve su to čekali. Bili vezani za ono što se neće dogoditi. Na sceni gledali Čekajući Godota (u raznim verzijama). Samo ovo posljednje uistinu bilo. Tu su, u teatru, doduše, kao zrele osobe svi zajedno jedino i bili potpuno po svom vlastitom izboru. I čekali. A pisac svima lijepo pokazao da se danas ništa neće dogoditi. I sutra tako.

Bihalji-Merin, Oto

Njegovo ime je bilo u enciklopedijama, njegove knjige izlazile na mnogim jezicima, njegov sud bio sud autoriteta. I danas je u boljim londonskim bibliotekama moguće naći neke njegove knjige, ona o naivnom slikarstvu je još uvijek na policama. Bio je poznat diljem starog kontinenta, bio osobni prijatelj najvećih i najslavnijih, sam učestvovao u svemu tada značajnom. Svi su znali tko je. Ja nisam. Nisam, jer mi je bilo jedva osam godina. A došao nam u kuću. Sjeo, pio kavu, razgovarao s majkom, čekao kad će „s terena“ doći otac. Majka me pozvala, predstavila, „Skuplja marke“, rekla. Onda sam ih pokazao „čika Otu“. On reče da imam lijep album, marke nije komentirao. Majka reče da igram i šah, on se nasmiješi, „Pametan dečko“, reče da on šah igrati ne zna, morat ću ga ja naučiti. Čika ovog i onog nisam volio, njega odmah, poslije te rečenice usvojih. Oslobodih se, donesoh svoj crtež, na njemu bik i toreador, „To sam jučer nacrtao“, rekoh, a čika Oto da ću biti slikar, ali me to naljuti, neću biti slikar, ja ću biti inženjer.

Poslije mi je poslao dvije krasne serije maraka, neko cvijeće iz Luksemburga, i seriju Kulturni spomenici Jugoslavije, sa potpisom. Napisao: „Slikaru, i budućem inženjeru“. Kasnije sam, kada odrastoh, čitao njegove knjige, ponajviše one o likovnoj umjetnosti, o ekspresionizmu i naivnom slikarstvu, a knjiga Bihaljijevih reportaža iz španjolskog građanskog rata me trajno učini romantičnim ljevičarom. Sve sam to poslije izgubio, i marke, i knjige, i snove. Baš kao što je iz kolektivnog pamćenja nestalo i ime ovog tada slavnog čovjeka, a iz naših krajeva. Doduše, poneki stariji ga se sjeti, otvorena je i njegova mala spomen-soba u Srbiji, spomenu ga tu i tamo, ali su se u novije doba iz naših krajeva proslavili mnogi drugi, mnogo više, po drugim postignućima.

Blanchot, Maurice

Zašto ovaj značajni pisac i veliki esejist nikada nije postao čak ni u akademskim krugovima autoritet kakav je recimo jednako malo poznati Kojève? Blanchotov američki izdavač, koji je uz silne probleme izdao izbor njegovih tekstova, kaže da je ovaj sjajni francuski pisac i mislilac kojim čudom živio u SAD i pisao na engleskom, nikada ne bi bio ni objavljen, nema takvog koji bi u Americi tiskao njegove tekstove. Možda je pravi otpor Blanchotovom djelu nedoraslost mnogih akademika njegovom tekstu, koji često s prezirom gledaju na tekstove napisane stilom koji je bliži poetskom nego ustaljenom pisanju rasprava i traktata. Još ozbiljniji otpor konvencionalnog mišljenja izaziva Blachotovo radikalno suočavanje sa ništavilom. To ga je i samog odvuklo u osamu. Nije se htio pojavljivati u javnosti. Ni fotografirat se nije htio. Nije brinuo o izdavačima, nije držao do objavljivanja, do slave još manje. Svoje je riječi vodio prema krajnjem, prema ništavilu. Za njega je književnost bila pripremanje za smrt, baš kao što je za Sokrata to bila filozofija. Blanchotove riječi su udarile u granicu postojanja, u svijet ništavila, iskazale najviše što mogu. Zato su i one rekle muk i sasvim utihnule. Ponovo progovore u rijetkima, u onima koji su i sam spremni oslušnuti krajnje. A iza toga nikome nije do kazivanja. Kao da pisanje doseže najviše tamo gdje prestaje.

Borges, Jorge Luis

Pisac koji je ponovo pokrenuo književnost, otvorio nadu u njene nove, do tada neslućene mogućnosti, autor čije su priče često bile predmet analize i misaonog poticaja mjerodavnim filozofima. On je bio u stanju na nekoliko stranica više reći nego mnogi u debelim, opsežnim knjigama. Bio je pisac koji je iznikao iz knjiga i vratio povjerenje u Knjigu. On je jedinstveni pisac suštine, u kojoj je događaj, opis i refleksija u jednom. Kada se divimo Borgesu, divimo se slijepom piscu koji je postao otjelovljenje Biblioteke, a u njemu i našim duhovnim precima, imaginarnom praocu, bio u pitanju svetac, davni vidovnjak ili pjesnik. Divimo se vjesniku i posjedniku Riječi.

Borges i Shakespeare

Jorge Luis Borges je jedan dan prihvatio poziv da govori o Shakespeareu. Ugledni teatrolog Jan Kott bilježi da mikrofon nije bio dobro postavljen, a nitko se nije usudio ništa uraditi, mikrofon namjestiti da bude na razini govornikovih usta, pa su prisutni čuli samo riječ, jednu jedinu: „Shakespeare, Shakespeare, Shakespeare“. Jan Kott je poslije zapisao da je na taj način Borges iskazao bit Shakespearea. Jedan broj članova bosanskog Udruženja pisaca, s kojima se tih godina još moglo govoriti, bučno su dokazivali da je Borges u toj riječi ponovo napisao djelo slavnog dramatičara, jer je zapravo to bilo Borgesovo značenje tog djela, mada su riječi naizgled bile iste, drugi su mislili da Borges nije uopće govorio o Shakespeareu, nego o svim drugim piscima koji su mogli biti Shakespeare, ali pošto to ni jedan drugi nije bio, ni blizu, onda je govorio samo i isključivo o slavnom Englezu, dok su treći dokazivali da je u pitanju doslovno tumačenje Shakespeareva djela, iako ono ne može biti doslovno jer je tumačenje. U tom labirintu od riječi mudri književnici odlazili su u svom zanosu sve dalje i dalje, pa nisu ni primijetili da su postali junaci i zatočenici nenapisane Borgesove priče.