Divlja zvijer

1.

Kad odrasteš u Americi, nikad ne saznaš kako čovjek može gadno zaudarati, baš kao što nikad ne osjetiš miris smrti. Kad ljeti uđeš u prepun autobus, osjetiš neprijatan zadah, ali to iskustvo je kratkotrajno. Okreneš li glavu ili se pomjeriš koji korak od neugodnog saputnika, zadaha nestane.

Nema tog broja vožnji autobusom, međutim, koji bi te mogli pripremiti na zadah prognanika. Kad uđeš u sportsku dvoranu prepunu žena i djece koji se mjesec dana nisu prali, ili u staju punu zatvorenika, što se nisu oprali dva, tri mjeseca, zapahne te neki drugačiji – a užasan – vonj. Učini ti se da ti je lice neko umotao isluženom, usmrđenom kuhinjskom krpom, i prisiljen si zrak udisati kroz nju.

Munevera je bila „očišćena”. Ta riječ, očišćena, još nije bila ušla u američki rječnik. Poput djeteta koje tek sriče prve riječi, moraš je prvo naučiti sricati da bi shvatio njeno značenje

Naravno da je taj vonj odvratan. To je miris prljavštine, zadah životinje. Ništa lakše nego životinje doživljavati kao životinje samo stoga što vonjaju kao životinje. Po tome se od životinja razlikujemo. Ali, šta da misliš kad se nađeš među ljudskim stvorovima koja zaudaraju kao krave, čak i gore? To te podsjeti da su ljudi životinje, kadre da smrde kao svinje i ubijaju kao vukovi.

Sportska dvorana u Splitu zaudarala je na znoj, ne na znoj sportista već prognanika. Košarkaška dvorana bila je prepuna Bosanaca, uglavnom žena i djece, koji su upravo dobjegli u grad. Spavali su na ćebadima, cijela porodica na jednom. Dvorana je bila premalena za sve, pa se nekoliko stotina prognanika smjestilo na tribinama. Bio je maj 1992. godine. Mnogi od tih Bosanaca, zatočeni po podrumima, sakriveni u šumama, nisu se imali priliku istuširati otkako je, prije mjesec dana, počeo rat. Redovi za tuširanje u sportskom centru bili su tako dugi da se većina, danima nakon dolaska u Hrvatsku, nijednom nije uspjela oprati. Ni šest sedmica ranije, neki od njih su bili uredni, njegovani ljekari i pravnici. Sad su zaudarali kao marva. I to je bila najblaža uvreda koju im je rat nanio.

Split je grad na hrvatskoj obali Jadrana, glavna dalmatinska luka i jedino mjesto u Evropi u kojem se osjećam kao da sam u Kaliforniji. To je zemlja u kojoj hrane ima napretek, zemlja dobrih vina i preplanulih žena koje izgledaju kao boginje. U Dalmaciji je svijet opušten, približan prije neobaveznom stilu Italijana, sa druge strane Jadrana, koji su im bili vladari, povremeno, tokom minulih stoljeća, nego mračnim strastima Balkana. Čak i kad je, 1991. godine, Hrvatska proglasila nezavisnost od Jugoslavije i šest mjeseci ratovala, Split je ostao gotovo netaknut – tek pokoji protestni marš, malo krvi, a onda je sve, bez fizičkih ožiljaka, bilo gotovo. Ovaj je grad savršeno ispunjavao sve moje prohtjeve, bio je ugodna učionica u kojoj sam mogao naučiti nešto o Bosni prije no što se, idući preko planina, otisnem u unutrašnjost – tamo gdje je bjesnio pravi rat.

Sjeo sam na parket sa Muneverom, koja je upravo stigla sa svoje dvoje djece, sedmogodišnjom kćerkom i petogodišnjim sinom. Pješice je došla iz Foče, bosanskog grada koji je, u normalnim vremenima, šest sati vožnje od Splita. Usred noći se morala kupiti iz Foče, kad su upadi bandi srpskih paravojnih jedinica postali prevelika prijetnja. Noću se ona iskradala od jednog do drugog sigurnog sela, nikad idući pravo, izbjegavajući ceste, pješačeći kroz šume i planine, izbjegavajući srpska sela, odakle su znali i zapucati na nju i njenu djecu. Putovala je bosanskom podzemnom željeznicom. Putovanje je bilo tegobno. Ni u najsigurnijim selima nije mogla predahnuti duže od jednog dana, jer pristizali su drugi izgnanici, a hrane je ponestajalo. Pitao sam je koliko joj je trebalo od Foče do Splita.

„Četrdeset pet dana”, rekla je.
„Šta?”
„Četrdeset pet dana.”
„Pješačili ste četrdeset pet dana?”
„Da. Ali samo noću. Danju je bilo vrlo opasno.”

Ubili su ih Srbi koji su im bili prijatelji, ljudi koji su im, prije, kad dođe jesen, znali pomagati u polju, ljudi sa kojima su zajedno protutnjali mladenačke pustolovine i dijelili tajne, u vrućim se ljetnim danima zajedno kupali u Drini, noću ganjali slobodnije seoske cure. A onda iznenada, naizgled bez razloga, pretvorili su se u ubice

Zapisao sam to u svoj notes, ali nisam joj vjerovao. Kako je mogla sa dvoje djece biti u zbjegu četrdeset pet dana? Tokom II svjetskog rata ljudi su znali toliko bivati u zbjegu, čak i duže. Ali, bosanski je rat bio kratak, nekolicina ubijenih, nekoliko hiljada prognanih, sve će se srediti za koji mjesec, čim se političari dozovu pameti. Ona nije pješačila od Rusije do Poljske. Ovo je 1992, ne 1942. godina. Bosna ima dobre puteve i brze automobile sa pouzdanim kočnicama i dobrim motorima. Šta se to tamo zbiva? Pogledao sam Muneverina stopala ne bih li tu našao odgovor. Imala je plave zimske čizme. To je bilo najbolje što je mogla obuti kad je krenula put planina koje su još bile pod snijegom. Bježala je toliko dugo da se, kad je krajem maja stigla u Split, promijenilo godišnje doba. Vani je bilo dvadesetak stepeni. Ja sam bio u majici kratkih rukava. Ona – u zimskim čizmama, jedinoj obući koju je imala.

Munevera je bila „očišćena”. Ta riječ, očišćena, još nije bila ušla u američki rječnik. Poput djeteta koje tek sriče prve riječi, moraš je prvo naučiti sricati da bi shvatio njeno značenje. Prvo slogove, onda cijelu riječ: dijelove govora, potom gramatiku. Prvo ti valja naučiti šta su masovna hapšenja, mučenja, silovanja i progoni, potom shvatiš da se radi o sistemu a ne o nizu nepovezanih incidenata. Tek tad si kadar razumjeti značenje riječi „čišćenje”. Treba ti vremena. To se ne da probaviti intuitivno. Opireš se, jer ti je nepojmljivo da Evropa opet, na kraju dvadesetog stoljeća, tone u ludilo. Kad sam sreo Muneveru, još sam se hrvao sa abecedom zla.

Tokom intervjua Munevera mi je kazala da su u Foči muškarci – Muslimani i Hrvati – bili prvo pohvatani pa odvedeni u „koncentracioni logor” van grada (ovo nisu moje riječi, već njene). Zapisao sam ih i zaboravio. Konclogori su bili nacistički izum, a mi smo 1945. godine sahranili zvijer što ih je stvorila. Munevera je bila histerična. Munevera mi je govorila o sedamnaestogodišnjoj djevojci, svojoj susjetki, koju su srpski vojnici jednoga dana odvukli da bi je poslije nekoliko dana vratili kući. Utroba joj je krvarila. Silovali su je nebrojeno, nepojmljivo mnogo puta, rekla mi je Munevera, i umrla je kad su je doveli kući. I to sam zapisao. Munevera je bila histerična. Borbeni helikopteri JNA su nadlijetali Foču, granatirali i mitraljirali kuće, rekla mi je. I to sam stavio u bilježnicu. Munevera je bila histerična.

„Pokušala sam danas nazvati prijateljicu u Foči”, rekla je Munevera. „Ona je ostala. Govorila sam joj da ne ostaje. Javio mi se neki nepoznat čovjek. Pitala sam za svoju prijateljicu, a on je rekao: „Ovo je sada srpski stan.”

Osjetio sam da me neko vuče za rukav.

„Gospodine, dođite ovamo, onom čovjeku, mom rođaku, ubili su sedmericu braće.”

Moja se posjeta pretvarala u horror-show. Nisam mogao tek tako odbiti da pogledam sljedeći primjer; besplatno, satisfakcija zajamčena. Čovjek sa sedmericom mrtve braće. Oprostio sam se od Munevere i njene nesreće i preselio se na sljedeće ćebe. Seljak po imenu Adem sjedio je u ćošku, presamićen, sagnute glave. Njegov rođak, onaj što me pozvao, pokušavao je, s mukom, povratiti Adema u život. Adem je pružio ruku, golemu, mišičavu šapu težaka. Rukovao sam se sa njim, stisak mu je bio mlitav. Sakat, kao i njegova duša, od one noći kad su Srbi iz susjednog sela pokupili četrdesetpetericu muškaraca iz njegovog sela i sve ih zaklali. Ispričao mi je to mucavim šapatom. Ubili su ih Srbi koji su im bili prijatelji, ljudi koji su im, prije, kad dođe jesen, znali pomagati u polju, ljudi sa kojima su zajedno protutnjali mladenačke pustolovine i dijelili tajne, u vrućim se ljetnim danima zajedno kupali u Drini, noću ganjali slobodnije seoske cure. A onda iznenada, naizgled bez razloga, pretvorili su se u ubice.

Jedna djevojčica mi je ispričala kako je neki Musliman iz njenog sela bio zakovan za džamijsku kapiju, ispruženih ruku, kao raspeti Krist, i da je još bio živ

Adem kome je bilo dvadeset šest godina, pobjegao je na vrijeme, u trenutku kad je prepad počeo, jedne večeri u prvoj sedmici aprila. Nije bio jedini koji se uspio izbaviti, bijegom u šume i polja oko sela. Srbi su se, divljački pucajući u mrak, urlajući kao pijani, poput razularenih brđana, što su zapravo i bili, dali u potjeru za njima. „Balije, hej, uhvatićemo vas sutra. Za noćas su nam dovoljne vaše žene. Dobro ćemo ih jebati. Čujete li? Noćas ćemo ih dobro jebati!” Neki od muškaraca su u bijegu bili ranjeni. Preklinjali su prijatelje da ih ubiju da ih Srbi ne bi uhvatili. Znali su, čim svane, pretražiće sve da ih nađu. Adem mi nije kazao da li su im izašli ususret, ali njegova je šutnja bila dovoljno rječita. Lica oborenog prema tlu, oči su mu zurile u tačku na ćebetu koju je samo on vidio. Ruke su mu se počele tresti.

„Gospodine”, kazao je njegov rođak. „Hoćete li da čujete još? Znam jednog koji je...”

Nisam ga saslušao do kraja. Šta da radim sa svim tim pričama o smrti i nitkovima, od kojih nijedna nije bila uvjerljiva, većina van pameti? Dovoljno ih je čuti pa shvatiti da je Bosna bila preplavljena zlom. Ali, vrag bi ga znao? Srbi su govorili da nije istina. Kojoj strani vjerovati? Jedna djevojčica mi je ispričala kako je neki Musliman iz njenog sela bio zakovan za džamijsku kapiju, ispruženih ruku, kao raspeti Krist, i da je još bio živ. „Šta?”, viknuo sam. „Zakovan za kapiju?” Da, odvratila je, vidjela je to svojim očima, jer su žene iz sela, potjerane, prošle pored džamije da bi ih onda ugurali u autobuse koji će ih odvesti na željezničku stanicu. Tamo su nakrcane u teretne, stočne vagone i izgnane iz svog zavičaja, jer to više i nije bio njihov zavičaj. Na jednoj su stanici najljepše djevojke skinuli sa voza. „Sve su silovane”, rekla je. „Ja sam imala sreće jer nisam lijepa.” Djevojke su sve činile da im se to ne desi, šišale se na muško, mazale lica blatom, stezale grudi da liče na momke. Nekad bi im to i upalilo.

Trebalo mi je svježeg zraka. Priče, smrad, bilo mi je dosta za taj dan. Izašao sam napolje, zaslijepljen suncem koje je poništavalo sve što sam čuo u mračnoj utrobi sporstske dvorane. Kad si u ugodnom Splitu, bijeda Bosne ti se čini nemogućom, nevjerovatno kao košmar koji obuzme susjedov dom dok se tvoja kuća kupa u sunčevoj svjetlosti. Želiš li saznati istinu, utvrditi da li je čovjek kadar ponašati se poput zvijeri i vonjati kao zvijer, moraš se skloniti sa svjetla i zaroniti u mrak. Tek tako ćeš shvatiti da izgnanici, za koje si osjetio toliko sažaljenja, spadaju u najsretnije Bosance, jer oni su se iščupali iz mraka.

2.

Više od četiri stoljeća, Višegradom su dominirale dvije stvari, njegov most i njegovi Muslimani. Most preko rijeke Drine podignut je u doba vladavine osmanskog sultana Sulejmana Velikog. Tada, a i danas, most se dâ porediti sa horizontalnim Ajfelovim tornjem. Trgovina između Bosne i Srbije odvijala se preko njegovih kamenih blokova, stoljećima uglačanim da su sad glatki kao djetinja koža. Most je bio zaslužan što je Višegrad bio raskršće Osmanskog carstva i kršćanskog svijeta, i kad je između ta dva diva vladao mir, grad je doživljavao procvat. U suprotnom – gadno je stradao, jer Višegrad je ležao na povijesnoj rasjeklini.

Stotinak metara od zgrade opštine, džamija – dinamitom dignuta u zrak, ruševine uklonjene. Ostala je samo mrlja pocrnjele zemlje, a Marković mi objašnjava kako će tu, kad se stvari normaliziraju, biti park

U ljeto 1992. godine, kad sam otišao u Višegrad, most je i dalje stajao – jak i pouzdan kao uvijek. Lahko je bilo razumjeti zašto je nekim momcima prva ljubav bio most, a ne djevojka. Čak i kad bi odrasli, Višegrađani su osjećali neku naročitu ljubav prema svom mostu, i hvalili se njime kao da im je sin-jedinac. Vidi što je lijep, govorili su, što je jak, nema mu premca. Te godine, most nije bio žrtva već svjedok početka rata, koji je Višegrad tek ovlaš dotakao, tek pokoja spaljena kuća, oštećena fasada. Rat je brzo došao i još brže otišao, a ipak je nešto oduzeo gradu. Njegove Muslimane.

Višegrad je bio očišćen, ne od smeća, koje se gomilalo po ulicama i sokacima, već od ljudi. Djelovao je kao ukleti grad iz vesterna, samo što se glavnom ulicom nije valjala bala smeća i osušene trave. Žaluzine su mlatarale na prozorima, udarale su na najmanji dašak vjetra, psi-lutalice tumarali, stenjući i ližući otvorene rane. Bili su odlična meta za vojnike koji su, od dosade, na njima vježbali gađanje. Kapije na kućama širom otvorene; tako su ih za sobom ostavili pljačkaši i vojska. Mogli ste ući u bilo koju muslimansku kuću u Višegradu, a ono što biste tamo našli bilo je gotovo uvijek isto. Uljezi koji su tražili nakit i njemačke marke, omiljenu stranu valutu u Jugoslaviji, poskidali su podne daske, dušeci su, kao svinje za klanje, bili rasporeni nožem, sadržaj ladica istresen po podu, primjerci Kurana, na podu, ispišani. Skorena krv na jednom zidu ili posvuda po zidovima. Što god je imalo ikakvu vrijednost, sve do zadnje sijalice – odneseno.

Srbi, koji su naslijedili grad, to su zvali napretkom.

„Ne znam šta podrazumijevaš pod etničkim čišćenjem”, rekao mi je Mojmilo Marković, koji je sebe zvao gradonačelnikom, mada je pištolj beretta, uguran u pantalone, svjedočio o njegovoj znatnoj osrednjosti. „Muslimani su dobrovoljno otišli. Šta hoćete, pa mi smo im obezbijedili i autobuse? Nismo ih tjerali da idu. Časna riječ.”

Stotinak metara od zgrade opštine, džamija – dinamitom dignuta u zrak, ruševine uklonjene. Ostala je samo mrlja pocrnjele zemlje, a Marković mi objašnjava kako će tu, kad se stvari normaliziraju, biti park. U gradu nema dovoljno parkova, rekao je, kao da je uništavanje hrama bio nadahnuti čin ekološke svijesti. Višegradski „mudžahedini” su munaru koristili kao mitraljesko gnijezdo, objasnio mi je, tako da je, nažalost, džamija morala biti srušena. Marković, surov čovjek nevelike pameti, nije imao odgovor na pitanje zašto, ako su mudžahedini pucali iz džamije, na okolnim zgradama nije bilo ni traga od metaka. On je bio amater u prekrajanju historije.

Hodajući po njihovoj odjeći, njihovim knjigama i slikama, osjećao sam se kao da hodam po njima, a da ovaj njihov dom više nije bio dom već otvoren grob, kojeg ja, kao nepozvan gost, sad skrnavim

Čišćenje Višegrada je bilo jednostavna operacija, svjedočili su izgnanici koji su je preživjeli. Paravojne jedinice, uglavnom iz Srbije, stigle su u grad odmah nakon što je rat započeo i počeli, idući od kuće do kuće, od stana do stana, hapsiti nenaoružane muškarce, Muslimane. Srbi su kružili u nekoliko kamiona, bila je tu čak i hladnjača. Jedan stari Musliman, koga su natjerali da baca leševe u rijeku, uspio je pobjeći i kasnije razgovarati sa mojim kolegom iz Washington Posta, Blaineom Hardenom. „Srbi su zatvorenike odvodili do ograde mosta”, pričao je. „Natjerali bi ih da se nagnu. Neke su ubijali metkom, neke klali. Sve su ih pobacali u rijeku... Meni i jednom čovjeku, starijem i od mene, naredili su da odemo na most. Na ulici – leš starca unakažene glave. Naredili su nam da odvučemo leš na most. Dok smo vukli starca, lobanja mu se otvorila i ispao mozak. Odvukli smo leš na most. Naredili su nam da ga bacimo u Drinu. Na mostu su bila još dva tijela. Zaklana. Naređeno nam je da i njih bacimo u rijeku. Jednom su bila tek odsječena četiri prsta na ruci.”

Bijeli kameni most se crvenio od krvi, ali to nije bilo prvi put. Okrutnost je u Višegradu odomaćena, a most je stoljećima bio u središtu balkanskih zapleta. Kamen ne govori, ali njegove priče ispričane su u epskom romanu koji je svom autoru, Ivi Andriću, donio Nobelovu nagradu za književnost 1961. godine. Andrić je odrastao u Bosni i bolje od ikog je poznavao njen narod i povijest. Njegovo remek-djelo Na Drini ćuprija je književni otisak strasti koje i Balkan i ostatak svijeta svakih nekoliko generacija, nekad i češće, gurnu u ludilo. Roman počinje prije četiri stotine godina užasnom scenom u kojoj srpskog pobunjenika na mostu nabijaju na kolac. Njegova je greška bila što je pokušao spriječiti gradnju mosta.

To balkansko razapinjanje nije tek prosto guranje kratke drvene motke kroz utrobu žrtve. Mnogo je delikatnije, i bolnije, ako se izvede kako treba. Hrastov kolac, dugačak je oko dva i po metra, sa zašiljenim željeznim vrhom, a cijelom je dužinom ulašten mašću. Gurne se u anus žrtve, koji je za ovaj obred proširen nožem. Egzekutor, koji biva nagrađen ako žrtva dugo izdrži živa, gura kolac sasvim polahko i vrlo pažljivo u stomak, udarajući ga drvenim maljem i čineći sve da izbjegne povrjeđivanje vitalnih organa. Kolac prolazi kroz utrobu, mimoilazi jetru i slezenu, dijafragmu i pluća, jurne pored srca a onda, pobjedonosno, probije mišiće na ramenima i na leđima izbije na površinu kože. Žrtva bi trebalo da je još živa. U tom trenu motka je u napola uspravnom položaju tako da je svi vide. Žrtva tako visi, savinuta i sklupčana statua, dok ne izdahne. Protivnici pljuju po njemu a seoski psi ližu krv koja kaplje. U Andrićevoj knjizi, Srbin živi cijeli dan, a zadnje su mu riječi – riječi pobune upućene mučiteljima: „Turci na ćupriji... da paski skapavate... paski pomrete.”

To je jedan okrutan običaj i ovo je brutalna scena, ali Andrić je pošten i želi da njegovi čitaoci spoznaju i najgore i najbolje u čovjeku. Shvatite li sve što Andrić želi da shvatite, bićete mnogo mudriji od gospodara rata i svjetskih diplomata koji od ovog našeg svijeta prave haos. Događaji iz 1992. godine dobijaju smisao nakon čitanja Andrićeve knjige. Divlje strasti oslobođene 1992. i strašne posljedice koje su ostavile, identične su prethodnim grčenjima ljudskog duha, poput onog iz 1914. godine, kad je srpski nacionalist iz Sarajeva po imenu Gavrilo Princip ubio austrijskog nadvojvodu Franza Ferdinanda i time pokrenuo I svjetski rat. Iznenada, kao kad udari grom, mir u Višegradu bio je prekinut onog ukletog ljeta 1914. godine. Andrićevo tumačenje je univerzalno, nije vezano ni za specifično vrijeme niti mjesto:

Emina je čula kako Milan Lukić uz smijeh govori nekom vojniku u hodniku da je „ispita, ali ne puno”. Emina je čula vojnike kako se smiju kad je jedan od njih ušao u sobu njene sestre. Nekoliko sati kasnije, Emina je čula plač i jecaje, i shvatila da to jeca njena sestra. Bio je to posljednji put da je Emina, i bilo ko drugi, čuo njenu sestru

Ljudi su se podijelili na progonjene i na one koji gone. Ona gladna životinja koja živi u čovjeku i ne smije da se pojavi dok se ne uklone prepreke dobrih običaja i zakona, sad je oslobođena. Znak je dat, prepreke su uklonjene. Kao što se često u ljudskoj povjesnici dešava, prešutno su dopušteni nasilje i pljačka, pa i ubijanje, pod uslovom da se vrši u ime viših interesa, pod utvrđenim parolama, nad ograničenim brojem ljudi, određenog imena i ubjeđenja. ...Za nekoliko trenutaka zbrisana je čaršija koja je počivala na vjekovnoj tradiciji, u kojoj je uvijek bilo i pritajene mržnje, i surevnjivosti i vjerske netrpeljivosti i osveštanih grubosti i svirepstva ali i čojstva i merhameta i osjećanja za red i mjeru, osjećanja koje je sve te zle nagone i grube navike držalo u snošljivim granicama i, na kraju, mirilo ih i podvrgavalo općim interesima zajedničkog života. Ljudi koji su četrdeset godina vodili riječ u čaršiji nestali su preko noći, kao da su svi odjednom pomrli zajedno sa navikama, shvatanjima i ustanovama koje su oni oličavali.

Ja sam naišao na jednog čestitog čovjeka u Višegradu. Ime mu je bilo Vladimir Rađen, stolar i Srbin. Razgledao sam jednu opljačkanu muslimansku kuću i ugledao ga, u jednoj tijesnoj ulici sa metlom u ruci. Čudan prizor u gradu bez duša ili duše. Vladimiru je bilo oko četrdeset pet godina. Punačak ali dječačkog lica koje je činilo da djeluje mlađe i bezazleno. Živio je u blizini i nastojao da bar svoj kvart nekako pospremi i sredi, onih nekoliko slobodnih dana kad nije bio na frontu. Imao je na sebi majicu, i dva dana neobrijanu bradu. „Svi smo mi u Višegradu živjeli kao jedna velika porodica, i Muslimani i Srbi”, sjećao se, oslanjajući se na metlu. „Svi su bili u miješanim brakovima. Nikad se nije pitalo ko je Srbin a ko Musliman. Nismo tražili razlike. Znate, nije narod htio rat. Političari su nam priredili ovu kašu, a sad nam nema natrag.”

Htio sam saznati nešto o porodici koja je živjela u opljačkanoj kući. Podovi su, naravno, bili odvaljeni, zidovi, dakako, prepuni rupa. Sve što je pripadalo porodici, stvari koje onima što su kuću poharali nisu bile od ikakve vrijednosti, razbacane po sobama, poput smeća na deponiji. Hodajući po njihovoj odjeći, njihovim knjigama i slikama, osjećao sam se kao da hodam po njima, a da ovaj njihov dom više nije bio dom već otvoren grob, kojeg ja, kao nepozvan gost, sad skrnavim. Posvuda razbacani papiri i knjige, neke sam uzimao u ruke. Ko su bili ovi ljudi? Jedan papir je bio molba lokalnim vlastima da im se izda dozvola za proširenje kuće. Drugim je porodica bila obaviještena da im je kćerka dobila stipendiju za studij u Sarajevu. U ćošku, izgažena kondukterska željezničarska kapa; pripadala je ocu, željezničaru. Pronašao sam i dnevnik, pun kćerkinih mladenačkih misli o ljubavi. Šta li se s njom desilo? Jesu li je silovali? Mučili? Ubili? Ili je samo očišćena, što je bilo najbolje, znaju li se alternative?

Upitao sam Vladimira. Izgledao je neobično tužan, na rubu plača, i njegov zbunjeni izraz lica me je naveo da se sjetim Lennieja, prostodušnog farmera iz romana O miševima i ljudima Johna Steinbecka. Vladimir nije sasvim shvatao ono šta se, tako brzo i tako okrutno, posljednjih mjeseci događalo oko njega. „Bili su divni ljudi”, kazao je. „Pobjegli su, jer su se prepali onog što se dešavalo. Mnogi su muslimani morali pobjeći. Sad se zbog toga osjećam siromašan i tužan. Svaki dan bih plakao.”

Zurila je u istu onu tačku – njena je bila na stolnjaku – koju je Adem, onaj izgnanik u Splitu, gledao dok mi je pričao kako su ubijena njegova sedmerica braće. Ja tu tačku nisam vidio

O Višegradu sam saznao više, nekoliko mjeseci kasnije, kad sam upoznao djevojku po imenu Emina, koja je bila istih godina – sedamnaest – kao i djevojka iz one opljačkane kuće, čiji sam dnevnik sačuvao. Emina je bila vrlo lijepa, što je bila njena velika nevolja i mana kad je izbio rat. Višegradski gospodar rata je bacio oko na nju i jedne noći odvukao i nju i njenu mlađu sestru, odvojivši ih od majke koja je, naravno, histerično plakala, držeći tog ratnika za noge, dok je on udarao nogama i vikao, „Ja sam ovdje zakon!” Njegovo je ime bilo Milan (Lukić, danas u Hagu gde mu se sudi, prim. redakcije). Grupe koje se bave ljudskim pravima imaju o njemu debele dosijee, jer on je bio glavni „čistač” Višegrada. Milan je odveo Eminu i njenu sestru u motel „Vilina vlas”, svratište pretvoreno u mjesto za razonodu tih nitkova; Bosanci su takva mjesta zvali logorima za silovanja. Emina je bila zaključana u jednoj sobi, a njena sestra u drugoj, sa druge strane hodnika. Emina je čula kako Milan uz smijeh govori nekom vojniku u hodniku da je „ispita, ali ne puno”. Emina je čula vojnike kako se smiju kad je jedan od njih ušao u sobu njene sestre. Nekoliko sati kasnije, Emina je čula plač i jecaje, i shvatila da to jeca njena sestra. Bio je to posljednji put da je Emina, i bilo ko drugi, čuo njenu sestru. Imala je petnaest godina.

Milan je ušao u Emininu sobu, zaključao za sobom vrata i na njih prislonio sto. Rekao joj je da se skine.

„Rekao mi je da se nikad neću vratiti kući, ne uradim li šta traži”, rekla mi je Emina, govoreći to nervoznim glasom, ali bez zastajanja. „Onda mi je naredio da skinem odjeću. Nisam to htjela uraditi. Rekao je da moram, da je bolje da se sama skinem ili će to on uraditi i da neće biti nježan. Počela sam plakati. Rekao mi je da imam sreću što sam s njim. Rekao mi je da su me mogli baciti u rijeku sa kamenjem oko gležnjeva. Ali, ja se nisam htjela skinuti. On se razbjesnio, počeo psovati i kazao: Dovešću ti deset vojnika.”

Emina je zašutjela. Čvršće je stisla ruku svoje starije sestre, koja je tokom cijelog intervjua, koji je trajao dva sata, mada se činilo da traje mnogo duže, sjedila uz nju. Sjedili smo u jednoj praznoj zeničkoj piceriji, u podrumu, gdje je Emina pobjegla kad su se njene višegradske muke i pokora jednom okončale. Zurila je u istu onu tačku – njena je bila na stolnjaku – koju je Adem, onaj izgnanik u Splitu, gledao dok mi je pričao kako su ubijena njegova sedmerica braće. Ja tu tačku nisam vidio. Emina mi je pričala kako je pokušala prestati plakati dok ju je silovao čovjek koji je sebe zvao zakonom. Kad je završio sa silovanjem – ili, kako je on volio reći, sa „ispitivanjem” – Emina se opet rasplakala. „Šta bi mi sad uradila?”, cerio se Milan. „Stavila me u topovsku cijev i ispalila u Tursku?”

Bio sam previše znatiželjan da bi mi se smučilo; u to vrijeme znao sam samo da su Muslimani u Višegradu pogriješili što su mislili da je sve u redu i da barbarstvo pripada prošlosti, jer su imali univerzitetske diplome i pjesničke večeri i išli na skijanje u Alpe

Onda je zaspao. Kasnije su neki vojnici zakucali na vrata i jedan od njih je viknuo Milanu: „Znamo da si unutra, pusti i nas malo.” Milan im je kazao da idu. Oko pet sati ujutro, probudio se i naredio Emini da se obuče i onda je, na njeno golemo iznenađenje, odvezao kući. Eminina majka je čekala pred zgradom. Emina nije spomenula šta se desilo, a njena mati nikad nije pitala. Popele su se u stan, obje u suzama. Ostale su u Višegradu još mjesec dana, sve dok to više nije bilo moguće, u nadi da će im se mlađa sestra vratiti. Eminina mati je gotovo svakodnevno išla u policiju – bez uspjeha. Tokom jedne takve posjete, neki je Srbin uperio pušku u nju i rekao joj: „Odlazi.” Drugi put je vidjela Milana. „Šta hoćeš?”, cerio joj se. „Vratio sam ti bar jednu.” Tako je to bilo u Višegradu, kao uostalom i u drugim mjestima.

Ono što me najviše zaokupljalo u vezi sa Bosnom je bilo pitanje koje je ona nametala o ljudima – kako su uopće mogli činiti tako čudovišne stvari? Kako se čovjek mogao probuditi ujutro i pucati komšiji u glavu i usput mu silovati ženu? Kako su mogli zaboraviti, kao da je nikad nije ni bilo, zapovijed da ljube bližnjeg svog? Kako se to moglo dešavati tako masovno, kako su to mogli dopustiti dobri ljudi poput Vladimira Rađena? Objašnjenje kojeg sam ja prigrlio prvih nekoliko mjeseci rata bilo je sasvim prosto. Ovo je Balkan, radi se o etničkim trvenjima, plemenskim ratovima, ovaj je svijet neciviliziran, to se ovdje činilo stoljećima. Bilo je to umirujuće objašnjenje jer nasilje definira kao antimoderan i antizapadni fenomen – kao izuzetak. Ovi su ljudi drugačiji od nas, govorio sam sebi, oni su poput životinja u nekom čudnom zoološkom vrtu. To je bilo ubjedljivo ali objašnjavalo je stvari koliko i one nezaboravne riječi što ih je izgovorio onaj britanski oficir dok smo gledali nekog penzionera, na narandžastom biciklu, kako polahko vozi snajperskom avenijom. Britanac je samo odmahnuo glavom i rekao: „Jebena bosanska ludnica.”

Provedete li dosta vremena u Bosni, čak i u ovoj njenoj bijedi, brzo shvatite da je ona prije rata bila relativno razvijena. Životni standard u Jugoslaviji bio je sličan onom u siromašnijim regijama Zapadne Evrope i Amerike. Zemlja je imala otvorenu socijalističku ekonomiju koja im je omogućavala pristojan životni standard, sa levis farmericama i Madonninim pločama. Jugoslavija se 1948. iščupala iz sovjetskog zagrljaja i njeni su građani uživali u slobodama nepojmljivim za jednu socijalističku zemlju, npr. mogućnost da putuju kud žele. Jugoslavija nije bila Amerika, ali nije bila ni Afrika. Mnogi bosanski „čistači” bili su pravnici i inžinjeri koji su, u vrijeme mira, na posao išli u odijelu i sa kravatom i u dnevnim sobama imali televizore marke sony.

Svijet je upravo čuo prve vijesti da Srbi imaju svoje gulage; priča o koncentracionim logorima bila je glavna tema mjeseca

To mi nije ulazilo u glavu. Moje putovanje u dubine ljudskog duha tek je započelo, a ja već nisam shvatao ono što sam vidio. Bio sam previše znatiželjan da bi mi se smučilo; u to vrijeme znao sam samo da su Muslimani u Višegradu pogriješili što su mislili da je sve u redu i da barbarstvo pripada prošlosti, jer su imali univerzitetske diplome i pjesničke večeri i išli na skijanje u Alpe. Zaboravili su Andrićevo upozorenje da, na zov divljine, spone koje vezuju civilizaciju iznenađujuće razlabave, da se profesori tad pretvore u manijake i da se sve što je jedna generacija sagradila zna u jednom, ili dva dana razoriti i da to često učini ista ta generacija. Divlja zvijer nije izumrla. Pokazalo se da ona vrlo strpljivo čeka, nadživljujući sve, čekajući u visokoj travi povijesti na svoj trenutak – kad podivlja i stane opet udarati.

3.

Putovanje kroz vrijeme u Bosni je proces koji se ne tiče nečije volje, on se može desiti svakog časa. Desi se, naprimjer, da vas srpski seljak pozove u svoju kuću, natoči vam čašicu šljivovice, a onda vas uspava lekcijom o Kosovskom boju, historijskom porazu 1389. godine koji je doveo do gotovo petsto godina turske dominacije nad Srbima. Rakija je ista ona koja se pila u tim vremenima, Srbin, vaš domaćin, nosi u sebi gene ratnika o kojima vam besjedi, pjesma koju će vam poslije prve boce otpjevati je možda ona ista koju su Srbi pjevali dok su prije pet stoljeća ginuli, muzički instrument sa jednom žicom je i tada postojao. Zaboravite li na frižider u kuhinji i tekuću vodu u kupatilu, zapravo ste u 1389. godini.

Jednog vrelog ljetnjeg dana 1992, mašina koja me je vratila u prošlost bio je jedan BMW sa četvero vrata. Dan je počeo u samom krilu savremenog svijeta, u hotelu Hyatt u Beogradu, gdje je na televiziji bila ponuda od desetine kanala, počev od CNN-a pa do Eurosporta. Jedan američki kolega me je ubijedio da krenem s njim u potragu za tajnim srpskim zatvoreničkim logorima u Bosni, i došao ujutro u devet po mene u hotel. Svijet je upravo čuo prve vijesti da Srbi imaju svoje gulage; priča o koncentracionim logorima bila je glavna tema mjeseca. Iz Beograda smo krenuli autoputom, prešli željeznički most i ušli u dio Bosne pod kontrolom Srba, a onda, malo prije ulaska u Bijeljinu, skrenuli sa glavnog puta i našli se na seoskom putu.

Krajolik je bio bezvremen, kukuruzna polja sa obje strane ceste, sunce nad glavama. Seljaci bez košulja kosili su, zamahivali srpovima, utovarali žetvu na vagone. Prema karti, ta cesta završavala je u selu zvanom Batković, što je bio naš cilj, ali na oko dva kilometra prije Batkovića, zaustavila nas je barikada. Nije to bila uobičajena barikada sa vojskom u maskirnim uniformama i sa kalašnjikovima. To su bile „dobre” barikade, jer su momci pod oružjem bili pod nečijom komandom u kojoj je, obično, bio i neko ko nije bio potpuno lud. Ova barikada za Batkoviće je bila nešto drugo, tu su bila četiri momka sa lovačkim puškama i ćudi vrele poput istopljenog asfalta u podne. Odmarali su se u hladovini nekog drveta, ćaskajući sa nekoliko žena iz sela. Nisu imali normalne uniforme, nisu imali previše zuba, i nije im bilo drago što nas vide.

Među mnogim pravilima preživljavanja u Bosni ima jedno koje glasi da nikad ne smiješ razgovarati sa puščanom cijevi. Srbi su htjeli da odemo, i mi smo otišli. Da su poželjeli naše pancire, mi bismo im ih dali. Da su htjeli kola, i njih bismo im dali

„Šta ćete vi ovdje?”, rekao nam je njihov šef, čovjek čija su prsa ličila na bure a stomak mu visio preko pojasa. On je jedini imao nekakvu uniformu, ali je bila iz vremena II svjetskog rata. Mogla je pripadati njegovom ocu a možda je bila i njegova. Bilo mu je barem šezdeset godina, kovrdžava sijeda kosa bila mu je dijelom pokrivena kapom koju sam viđao u historijskim knjigama o četnicima. Njegovo ponašanje je bilo ukorijenjeno u 1389. godini.
„Došli smo obići zatvorenički logor.”
„Nema ovdje nikakvog zatvoreničkog logora. Nosite se.”
„Ako ga nema, što će vam ova barikada?”

Rekli su da tamo dalje ima borbi i da ne bi bilo bezbjedno da produžimo. Znali smo da laže, jer je to područje bilo pod čvrstom srpskom kontrolom, ali naš pokušaj da postavimo još neko pitanje naglo je zaustavljen. Tri su puške bile uperene u nas, a prsti na okidaču bili su prsti pijanih ljudi.

„Razlaz. I to smjesta!”

Poslušali smo. Među mnogim pravilima preživljavanja u Bosni ima jedno koje glasi da nikad ne smiješ razgovarati sa puščanom cijevi. Srbi su htjeli da odemo, i mi smo otišli. Da su poželjeli naše pancire, mi bismo im ih dali. Da su htjeli kola, i njih bismo im dali. Takva su pravila. Kola, panciri, novac u našim novčanicima, sve se može otpisati kao naši troškovi. Nevjerovatno je koliko toga novinar može otpisati kao nepovratni trošak. Ali ima nešto što se ne može tek tako otpisati – svoj život.

Odvezli smo se oko dva kilometra natrag niz cestu i tu stali. Dva smo sata potrošili da bismo stigli na ovo smetljište i nismo bili spremni vratiti se praznih ruku. Ako nije moglo do logora, možda u razgovoru sa mještanima možemo dobiti potvrdu o njegovom postojanju. Biće to pristojna priča, mada ne i bombastična priča kakvoj smo se nadali. Nekoliko ne-Srba je još živjelo u tom kraju i mi smo stali kod jedne ciganske kuće, gdje je prvo što smo od jedne žene čuli bilo: „Došli ste da vidite zatvorenički logor?” Objasnila nam je da su autobusi puni zatvorenika obrijanih glava svakodnevno stizali u Batković. Svi su znali šta je bilo na kraju te ceste. Pokazala nam je obližnju koziju stazu koja je presijecala polje i zaobilazila onu barikadu. Otišli smo i u obližnju cigansku kuću i čuli istu priču od druge žene, čiji je muž pobjegao na biciklu čim smo se mi pojavili.

Psi tragači jure dok ne crknu od umora, a u jeku potjere kadri su se sa litice baciti u smrt. Isto je sa novinarima; u ratu, mi znamo predstavljati prijetnju vlastitom životu

Vratili smo se do kola da porazgovaramo da li bi bilo uputno otisnuti se tom kozijom stazom. Vrijedi li pokušati? Odgovor je očito bio – ne. U ovim krajevima naše prisustvo nije bilo dobrodošlo, i krenemo li tom stazom, vjerovatno ćemo nabasati na drugu barikadu sa ljudima još ošamućenijim i od pića i od predrasuda od ovih koje smo upravo sreli. A ako oni na prvoj barikadi saznaju da još okolo... Nije to bila baš ugodna misao. Bolje da se vratimo u Beograd, smjestimo se u klimatizirani hotel Hyatt i slistimo nekoliko piva iz mog mini-bara. Bio je krajnji čas da se vratimo u dvadeseto stoljeće.

Krenuli smo kozijom stazom.

Bosanski rat je nadahnjivao američke i zapadnoevropske novinare da izvještavaju dobro i smjelo. Ali je i rezultirao smrću desetina novinara i ozbiljnim ranjavanjem mnogih. To je bilo stoga što su najbolje priče često one koje neko pokušava sakriti, ili je zbog borbi teško do njih doći. Novinari koji do njih dođu obično su oni koji su spremniji na najveće rizike, što znači da pravu priču ugrabe najluđi kučkini sinovi a ne najbolji novinari i najbolji analitičari. To je bio dio moje nelagode vezane za rad u ratnoj zoni; ja sam se takmičio sa ludacima. Unezvijeren sam bio i zbog spoznaje da sam i ja imao sposobnost da se ponašam kao suludi kučkin sin, bez obzira na moju razboritost. Situacija je bila jednostavna. Novinari su obdareni instinktom pasa tragača koji osjete miris lisice. Kao sumanuti jure za pričom i, što su bliži, to su odlučniji da u nju zariju zube, dok ih miris dovodi gotovo do ludila i čine stvari koje inače ne bi činili. Psi tragači jure dok ne crknu od umora, a u jeku potjere kadri su se sa litice baciti u smrt. Isto je sa novinarima; u ratu, mi znamo predstavljati prijetnju vlastitom životu.

Nemjerljiva je glupost naše odluke da krenemo kozijom stazom. Čak i da dođemo do logora, šta smo očekivali da ćemo tamo naći? Teško da će nas zapovjednik logora dočekati na kapiji, rukovati se s nama i reći: „Gle čuda, mislio sam da nikad nećete uspjeti. Svaka čast!” Ovo nije priča kojom se ponosim – ona odražava glupost a ne hrabrost ili pamet – ali mi je pomogla da trezveno prihvatim činjenicu da sam – što sam duže boravao u Bosni – imao veće šanse da tamo skončam.

Bili smo na kraju svijeta, opkoljeni tri metra visokim kukuruzima a vjetar je bio tako slab da se pucnjevi neće čuti daleko. Srbi imaju izraz za osamljeno mjesto poput ovoga, vukojebina. Bilo je to savršeno mjesto za ubistvo

Prešli smo samo stotinjak metara. Čovjek koji je odjurio na biciklu čim smo stigli do one druge ciganske kuće bio je doušnik koji je žurio da upozori svoje prijatelje na barikadi. Jonathan Landay, kolega za volanom BMW-a, prvi je primijetio crveni Yugo koji je jurio za nama. Sjećam se da su mu prve riječi bile „Jebi ga.” Banda sa barikade je bila u Yugi, puške su štrčale kroz prozore, prizor smiješan – da nije bio zastrašujući. Signalizirali su farovima, pritisnuli na sirenu i naredili nam da stanemo.

Ja ne znam šta znači biti zaražen virusom AIDS-a, ali mislim da znam kako se čovjek osjeća kad mu se to saopći. Sjedeći u autu i pokušavajući izgledati koliko je moguće bezbrižan, osjetio sam mučninu u stomaku, napola kajanje a napola slutnju. To je osjećanje koje me uvijek obuzme u trenucima straha, kad bih se našao usred bitke ili u autu uletio u snajpersku vatru, i kad mi ne bi preostalo ništa do da molim da se to desi. Zamišljam da isti takav osjećaj ima čovjek kad sazna da je zaražen virusom AIDS-a. Odjednom se osjećaš užasno loše, osvrneš se za sobom da ustanoviš u kom si trenutku napravio tu glupu grešku koja sad znači smrt. Za čovjeka sa AIDS-om, taj trenutak može biti jedna noć sa nepoznatom osobom u New Yorku. Ustanoviš koji je to sudbonosni momenat bio a onda sebe počneš proklinjati. Od toga ti nije ništa bolje, ali te načas odvoji od one neposredne prijetnje smrti. Poželiš nešto ili se počneš moliti; moliš se Bogu u kojega možda i ne vjeruješ, i misliš, Samo kad bih se mogao vratiti unazad, ne bih napravio istu grešku. I to stvarno misliš.

Ja sam imao taj osjećaj. Počeo sam se znojiti – ne od vrućine, već od straha. Činilo se da je jasno šta će se desiti. Bili smo na kraju svijeta, opkoljeni tri metra visokim kukuruzima a vjetar je bio tako slab da se pucnjevi neće čuti daleko. Srbi imaju izraz za osamljeno mjesto poput ovoga, vukojebina. Bilo je to savršeno mjesto za ubistvo. A to je bilo ono što sam očekivao da će se zbiti, kad je ona bratija sa barikade izašla iz auta i sjurila se na nas, sa puškama koje su im pokazivale put, vratnih žila koje su se htjele rasprsnuti od dernjave. Nekako smo izvukli pasoše i novinarske akreditacije Ujedinjenih nacija i poslušali njihovu naredbu da krenemo za njima.

Odvezli su nas još dublje u kukuruze. Ne sjećam se da smo uopće razgovarali u autu. Jonathan, ja i naša prevoditeljica, Vlatka Mihelić, znali smo da je sve protiv nas i da se malo šta moglo učiniti da stvari promijenimo. Da smo iznenada promijenili brzinu i pokušali da se iz kukuruza izvučemo u punoj brzini, momci iz Yuga bi jednostavno počeli pucati. U takvim trenucima čovjek prosto želi zažmiriti. Spustiti glavu i plakati. Sam si sve zeznuo, oko toga nema sumnje, sve je gotovo. Osjećaš slabost, kao kad te neko dobro udari po testisima i taman je zamahnuo da te još jednom dobro odvali. Osjećaš se kao bespomoćno, ustravljeno dijete – kao Bosanac. Jedino što želiš je da preživiš, i misliš da će biti najbolje da im se povinuješ. Možda se vaši mučitelji sažale na vas, možda ustvari ne žele da vas ubiju, možda stigne konjica da vas spasi. Niko u BMW-u nije ni pokušavao da nešto izmijeni ni da bježi.

Jedna od tajni bosanskog rata je to što je toliko dobrih ljudi stajalo i gledalo dok se u njihovo ime činilo zlo – ljudi poput Vladimira, Srbina iz Višegrada, koji je plakao zbog onog što je učinjeno njegovim komšijama. To nikad neću shvatiti

Yugo je počeo usporavati i onda se okrenuo što je značilo da su oni, i mi s njima, išli prema glavnoj cesti. Krenuli smo za njima. To je bilo dobro. Možda su, vozeći se dublje u kukuruzište, shvatili da bi ipak trebalo da dobiju od nekog dozvolu da nas kazne. „Jebeni novinari”, reći će vođa sa prsima poput bureta. „Oni zaslužuju da umru, ali, jebi ga, bolje da to prvo odobri komandant.” Onda će se zabuljiti u jednog od momaka, pozadi u kolima. „Bogdane, ostavi se te šljive, i jebi ga, ne prdi više.” To što su okrenuli kola nije značilo naše oslobađanje, tek pomilovanje.

Jedna od tajni bosanskog rata je to što je toliko dobrih ljudi stajalo i gledalo dok se u njihovo ime činilo zlo – ljudi poput Vladimira, Srbina iz Višegrada, koji je plakao zbog onog što je učinjeno njegovim komšijama. To nikad neću shvatiti. Zašto, kad potencijalni diktatori počnu lajati riječi prepune mržnje, zašto toliko ljudi zapjeva u horu za njima a ne ustane i ne kaže, jednostavno, „Ne”? Kliše je ukazivati na „dobre Nijemce”, koji su slijedili Hitlera putem njegovog ludila, jer im dužnost nije bila da pitaju već da poslušno izvršavaju. A šta je sa Amerikancima koji su pokleknuli pred makartizmom? Ili sa onim joggerima u Central parku koji ustrašeni trče pored čovjeka koga džeparoši pljačkaju?

Nisam bio jedini koji je tako prosuđivao o Srbima koji su šutke podržavali prljavi rat. Da sam ja na njihovom mjestu, pobunio bih se. Ili sam bar tako mislio – dok se nisam našao u njihovoj koži.

Srbi su nas vratili na glavnu cestu i zaustavili se pored neke rasturene kahvane. Jedan od njih ušao je i telefonirao, očito svom komandantu. Vođa, po nadimku Voja Četnik, izašao je iz kola i nije se činilo da je primijetio da smo i mi uradili isto. Otišao je do dvorišta kahvane i iznenada počeo vikati na mršavog, sredovječnog Muslimana koji je u hladovini pijuckao kahvu. To je bila jedna od neobičnih stvari u područjima pod srpskom kontrolom: dok su Muslimani u zatvoreničkim logorima bili mučeni, drugi, koji su se zakleli na lojalnost lokalnim srpskim gospodarima rata, bili su slobodni, mada je to bila mučna sloboda.

„Ramize!” grmio je Voja, „Jesam li ti rekao da ovamo ne dolaziš? Napolje, balijo smrdljivi!”

Nisam preklinjao Voju da poštedi Ramizov život. Nisu ni Jonathan ni Vlatka. Ne mislim da je ijednom od nas to palo na pamet. Šutjeli smo. Voja će uraditi šta je naumio, i ko god bi se umiješao, pogotovo novinari, kojima jednako ne gine strijeljanje, bio bi ubijen zajedno sa Muslimanom

Voja je zgrabio pivsku bocu i udario njome Ramiza po ramenu. Srča se razletjela na sve strane, čovjek je počeo krvariti. Ramiz nije stigao ni da se pridigne sa stolice jer ga je Voja počeo šakama udarati po glavi, držeći ga prikovanog za stolicu. Ramiz je pokušavao pridići ruke da zaštiti lice, ali bez uspjeha. Voja ga je i dalje udarao. Kad se zasitio, puščanom je cijevi odvalio Ramiza po prsima i onda otkočio obarač. Malo je nedostajalo da ga ubije.

Ovo se dešavalo na dva-tri metra od mene. Nisam preklinjao Voju da poštedi Ramizov život. Nisu ni Jonathan ni Vlatka. Ne mislim da je ijednom od nas to palo na pamet. Šutjeli smo. Voja će uraditi šta je naumio, i ko god bi se umiješao, pogotovo novinari, kojima jednako ne gine strijeljanje, bio bi ubijen zajedno sa Muslimanom. Jonathan i Vlatka su gledali. Ja sam se okrenuo i otišao do kola. Radije nisam gledao. Svjedoci ratnih zločina rijetko žive dovoljno dugo da o tome posvjedoče. Ako okrenem leđa, možda će Voja pomisliti da nisam vidio ubistvo i da neću o tome pisati, ili će, možda, pomisliti da me naprosto nije bilo briga za sudbinu „smrdljivog” Muslimana. Ramiz je bio sam.

Na kraju, Voja nije pucao. Odnekud je bahnula Ramizova žena i bacila se između Voje i svog muža. Voja je psovao i još malo udarao Ramiza i onda ga pustio da bježi, poput izmučenog miša koji se oslobodio iz kandži dokone mačke. Dobro smo učinili što se nismo miješali, ali nismo se zbog toga dobro osjećali. Govorio sam sebi da novinari ne treba da se miješaju u događaje o kojima pišu, što je istina. A to je i alibi. Čovjek je gotovo bio strijeljan, hladnokrvno, balkanski, a mi smo stajali po strani, jer je to bilo razboritije. Ima li neke razlike između nas i onih Srba koji su razborito šutjeli dok su njihove bosanske komšije ubijane i tjerane u zatvoreničke logore?

Jedan od Vojinih ljudi izašao je iz kahvane i prišapnuo mu da komandant traži da nas dovedu u komandu. Ovo je bila sjajna vijest. Voja je, lajući kao pas, izdao naređenje da pođemo za njim, što smo i učinili, i onda nas uredno predao glavnokomandujućem Bijeljine, grada u kojem je, može se reći, 1. aprila 1992. godine započeo srpski udar na Bosnu.

Arkan, koji će kasnije biti izabran u srbijanski parlament, izvodio je po Bosni svoje pohode pljački i ubijanja koje je godinu dana ranije izveo u Hrvatskoj. Njegove aktivnosti, koje će postati poznate kao „etničko čišćenje”, ilustriraju činjenicu da su ljudi izvana, iz Srbije – koji su djelovali uz podršku srbijanskih vlasti – organizirali i započeli rat u Bosni

Prvog dana aprila, beogradski gangster koji je sebe zvao Arkan, a čije je pravo ime Željko Ražnjatović, doveo je svoju privatnu miliciju u Bijeljinu, stratešku kapiju Bosne, pohvatao vodeće Muslimane toga grada, nekoliko ih pogubio pred glavnom džamijom. Nakon nekoliko dana pljačke i haranja po Bijeljini, Arkan i njegova privatna milicija, poznata kao Tigrovi, krenula je prema jugu i napala strateški granični grad Zvornik. Arkan, koji će kasnije biti izabran u srbijanski parlament, izvodio je po Bosni svoje pohode pljački i ubijanja koje je godinu dana ranije izveo u Hrvatskoj. Njegove aktivnosti, koje će postati poznate kao „etničko čišćenje”, ilustriraju činjenicu da su ljudi izvana, iz Srbije – koji su djelovali uz podršku srbijanskih vlasti – organizirali i započeli rat u Bosni.

Arkan više nije držao Bijeljinu, kad su nas doveli u vojnu komandu. „Ovo su neprijatelji koje smo uhvatili blizu Batkovića”, rekao je Voja glavnom lokalnom gospodaru rata, Dušanu Đukiću, prijatnom momku koji me likom podsjetio na glumca Richarda Dreyfussa. Đukić je zahvalio Voji i otpustio ga. Voja nije završio s nama. Dok je prolazio, promumljao je – „da se više niste vratili”. U tom času povratak mi nije bio ni na kraj pameti.

Đukić nas je naružio što tumaramo „ratnom zonom” bez odgovarajućih dozvola. Umjesto da nas baci u ćeliju, odvezao nas je u kuću koju je nekome oteo, poslužio nas kahvom i coca-colom i predložio nam da pogledamo odvratni jednosatni video o historijskim zločinima koje su Muslimani i Hrvati počinili nad Srbima. U Bijeljini nije bilo struje – struja se štedjela – pa nikako nije mogao uključiti televizor i videorekorder. Đukić je onda nazvao šefa stanice i naredio mu da cijelom gradu pusti struju. U pet minuta došla je struja. Bila je to majstorska demonstracija sile. Pažljivo smo pogledali njegov video a potom ga intervjuirali, bilježeći svaku riječ koju je izgovorio, poput studenata kojima je veoma stalo da ugode učitelju. Jedino je bilo važno izbaviti se iz Bijeljine, a ako je to značilo klimati glavom pred ovim silnikom, mi smo bili spremni klimati glavom i ulagivati mu se.

Ljubazno smo ga pitali ima li u Batkoviću zatvorenički logor.

„Naravno da nema”, odgovorio je Đukić. „U ovom kraju nema zatvoreničkih logora. Nemam razloga da vam lažem.”

Srbi iza nas su po specijalnim registarskim tablicama vidjeli da smo stranci pa su počeli s nama ćaskati. Onda su nas stali psovati; uobičajena priča o strancima koji hoće da unište Srbe

Pustio nas je da idemo. U nama je ostao još jedan ludački čin. Umjesto da krenemo pravo iz grada u relativnu sigurnost i normalnost Srbije, mi smo se odvukli u grad, u malenu brijačnicu blizu džamije. Još nam je bilo stalo da saznamo cijelu priču o logoru za kojeg je naš ljubazni gospodar rata tvrdio da ne postoji. Vlatka je započela razgovor sa dvojicom ljudi u brijačnici, bricom i mušterijom.

„Jeste li Muslimani?”, pitala je onako usput.
Pogledali su se, a onda klimnuli potvrdno.
„Ovi sa mnom su američki novinari”, rekla je.

Brijač je ispustio makaze iz ruke, otišao do vrata, namakao rezu i spustio roletne.

„Šta nam imate reći o logoru?”, pitala je Vlatka.
„Sve”, šapnuo je on.

Sat kasnije, napokon smo bili na cesti iz Bijeljine. Most kojeg je trebalo preći kako bismo ušli u Srbiju bio je privremeno zatvoren, jer je prolazio voz. Morali smo čekati. Bio sam nervozan. Stekli smo nekoliko prijatelja u Bijeljini a naš razgovor u brijačnici (koja će, zajedno sa obližnjom džamijom, poslije biti uništena i pretvorena u parking) bio je posljednji čin inata koji neće ostati nekažnjen ako komandant ili Voja saznaju za njega. Ja sam želio samo jedno – pobjeći iz Bosne. Naša su kola bila druga u redu za prelazak preko mosta. Srbi iza nas su po specijalnim registarskim tablicama vidjeli da smo stranci pa su počeli s nama ćaskati. Onda su nas stali psovati; uobičajena priča o strancima koji hoće da unište Srbe. Jedan, pijan i ponesen vlastitim psovkama, zaboravivši da smo mi bili meta svih tih prostakluka, uživao je sad u poznatoj srpskoj razbibrizi – psovanju svega što mu padne na um. Srbi imaju mnogo talenata, od kojih je jedan sastavljanje psovki koje su mješavina mašte i gadosti. Psovke stoje s onu stranu političke ispravnosti, i ja sam im se zbog toga divio, jer govorili su šta im je bilo na umu, i to na najživopisniji mogući način, nimalo umiljato. Uzdržavanje je Srbinu strano, što je dobro ako ti je Srbin prijatelj, loše ako ti je neprijatelj.

Vlatka se počela smijati i čak malo pocrvenjela, što je bilo neobično za jednog od najiskusnijih ratnih prevodilaca na Balkanu. Pitao sam je šta Srbi govore. Oh, odgovorila je, više ne psuju nas. Dobro, kazao sam, koga sad psuju? Oh, smijala se Vlatka, spominju mater Isusovu i jebu je konjskim... Oh, sad kažu da se Miloševiću jebe za obične Srbe jer on živi u Beogradu i svaku noć tuca manekenke. Oh, sad kažu da je danas tako vruće da krave nemaju snage ni da seru.

I ja sam se nekako opustio. Klasična priča. U jednom času vas Srbin natjera da se znojite od straha, sljedećeg te nastoji nasmijati. Gotovo sam zaboravio da treba da pređemo most, koji je, trenutak kasnije, opet bio otvoren. Vratili smo se u kola, prešli u Srbiju, i za devedeset minuta u hotelu Hyatt u Beogradu tamanili pića iz mog mini-bara.

*From LOVE THY NEIGHBOR by Peter Maass, copyright  © 1996 by Peter Maass. Used by permission of Alfred A. Knopf, a division of Random House, Inc.

*Special thanx to: MES publishing house (Sarajevo), Haris Pašović, Dino Mustafić, Senada Kreso (translator), Bette Graber, Peter Maass