Divljaju horde razularenih navijača

„Zakon jačeg“ je nešto o čemu slušamo od najranijeg detinjstva. Pripremaju nas za tu „snagu“, uz upozorenja da će taj „jači“ uvek pobediti i da tu ništa ne možemo. Snagatori obično idu u grupama, čoporima, a budući da su bez sopstvenih ideja, često služe kao marionete za zastrašivanje građana koji se bore za sopstvenu, ali i tuđu slobodu.

Jedna takva grupa napala je aktiviste/kinje Bh. povorke ponosa i novinare/ke 18. marta u Banjaluci, a uzrok napada je bila dobra, stara homofobija, čista mržnja, želja da se drugačiji gurne toliko daleko, da ostatak društva zaboravi da postoji. Napad su predvodili huligani, ali su u njemu učestvovali i svi oni građani/ke koji se mržnjom hvale. LGBTIQ+ stanovnici ovog grada su pre incidenta bili primorani da slušaju svakojake gadosti, što je već dovoljno da ostavi duboke traume, posebno na mlađe. O tome i o otkazanom skupu koji je trebalo da se dogodi u Banjaluci sam razgovarao s novinarkom, feministkinjom i aktivistkinjom Vanjom Šunjić.

*Taman kad pomislimo da je krenulo nabolje, u regionu se dogodi neki incident, zabrana. Misliš li da je do procesa koji svaki grad mora da prođe sam za sebe u borbi protiv homofobije, ili do prostog sakupljanja političkih poena? Ili je pak u pitanju čista mržnja?

Napad koji se desio u Banjaluci je plod zločina iz mržnje prema LGBTI osobama. Svemu su prethodili politički spinovi, izjave Predsjednika RS-a Milorada Dodika, Gradonačelnika Grada Banjaluke Draška Stanivukovića, te Otvoreno pismo 12 udruženja iz Banjaluke, koji su poslali poruke da je Banjaluka grad koji baštini tradicionalne, patrijarhalne vrijednosti, iznoseći neistinu kako u tom gradu zajednica ne postoji i kako im to neko iz Sarajeva nameće. Prije toga je na Osmomartovskom maršu jednoj aktivistkinji oteta zastava duginih boja, a nakon toga je polupan i prostor BASOC-a u iz kojeg je isto ukradena zastava.

U mentalitetu navijača, koji jesu bili izvršitelji ovih napada, oduzeti nekome zastavu znači oduzeti mu identitet i potpuno ga dehumanizirati.

Svemu ovome su pomogli i prorežimski mediji, koji su najavljivali protestnu šetnju odnosno Povorku ponosa, a ne razgovor i projekciju filma u prostoru DKC Incel-a, koji je i ranije bio domaćin queer događaja. No, trenutnoj političkoj situaciji to ne odgovara. I DKC Incel je polupan u noći napada na nas.

Borba Banjaluke sa homofobijom ali i protjerivanjem neistomišljenika i boraca_kinja za ljudska prava i pravdu traje već godinama, sjetimo se samo koliko je aktivisa i aktivistkinja stradalo u tim borbama, bilo pretučeno i pritvarano u počecima Pravde za Davida. Trenutno i dalje mislim da ovakav incident nije moguć u Sarajevu, koji je slične scenarije imao dosta godina ranije.

*Šta je za tebe bilo najviše poražavajuće uoči i nakon zabrane skupa u Banjaluci (osim same zabrane naravno)?

Zabrana skupa kao takva je bila poražavajuća. Noć uoči događaja, odnosno 24 sata prije policija nam je saopštila da su potkapacitirani da nas zaštite i da će zabraniti događaj. Papir smo dobili naredno jutro u 9:50. Umjesto da zaštite nas, policija je pokleknula pred nasilnicima, što govori u prilog tezi da su i jedni i drugi iz iste interesne skupine, odnosno da imaju istog nalogodavca. Poruka koja se kroz ovo šalje građanstvu je da imamo nesposobnu policiju koja će, iako joj je dužnost da bude u svrsi građana_ki koji je plaćaju, stati na stranu nasilnika.

Mi nismo napadnuti na događaju, nego nas je policija izvela iz privatnih prostorija u kojima smo se spontano okupili, kako se ne bismo kretali gradom i skretali pažnju na sebe za vrijeme i nakon utakmice, dok gradskim ulicama, što smo vidjeli noć prije, divljaju horde razularenih navijača. Nakon što nas je izvela na javnu površinu, policija nas je isporučila nasilnicima koji su nas napali, a kolege_ice koji su bježali oko zgrade iz koje smo izvedeni, vidjeli su da su policajci iz auta sve to posmatrali, ne pokušavajući da ih spriječe.

*Da li su za napad odgovorni samo građani (huligani) koji su nasrnuli na organizatorke/e ili su oni pak eho opšte političke atmosfere i neprijateljskog raspoloženja prema LGBTIQ+ građanima?

Napad jesu počinili građani i građanke Grada Banjaluka, odnosno navijačka skupina, no oni su samo izvršioci. Ono što me najviše porazilo kao feministkinju i borkinju za ljudska prava jeste činjenica da su u organizaciji i logistici napada učestvovale i žene koje su se hvalile time na svojim društvenim mrežama.

Da su bili nahuškani_e na bilo koga drugog, a u posljednje vrijeme se mete na čelo osim LGBTI osobama stavljaju i nezavisnim novinarima_kama i aktivistima_kinjama, scenario bi bio identičan. Ovdje nikako ne treba zanemarivati odgovornost Milorada Dodika, Draška Stanivukovića i ljudi bliskih njima, kao i medija bliskih njima, koji su, kao osobe na pozicijama moći danima slali_e poruke da LGBTI aktivisti_kinje nisu dobrodošli_e u njihov grad.

*Napisala si da si iz Banjaluke ispraćena uz policijsku pratnju i objašnjenje da više ne mogu da ti garantuju bezbednost. Čini mi se da „proterivanje“ iz grada ne utiče na povećanje stepena sigurnosti. Da li si se osećala bezbednije kad su ti saopštili da moraš da odeš da bi bila bezbedna?

Nisam se osjećala bezbjednije i poslije ovog traumatskog iskustva se zasigurno još dugo neću osjećati bezbijedno u Banjaluci, Doboju, gradu u kojem živim i Republici Srpskoj. Huligani postoje u svakom gradu i postojat će i dalje, ali trenutak u kojem vam osobe zadužene za red i vašu sigurnost kažu da vam je ne mogu više garantovati je strašan. Nakon gotovo tri sedmice još nisam bila kući i stalno razmišljam o tome kako će taj povratak izgledati, te kako će se, ukoliko dođe do narednog incidenta, to tretirati, jer iz informacija koje trenutno imam, policija još ništa nije uradila na tom slučaju, na izuzimanju dokaza i sankcionisanju nasilnika.

*Kako ovaj događaj utiče na položaj LGBTIQ+ građana Banjaluke? Koja im se poruka šalje? Šta je sledeće?

U razgovorima sa ljudima iz zajednice, a koji su trenutno u Banjaluci sam zaključila da su preplašeni, da svoja kretanja svode na minimum, ne izlaze noći i prosto suspenduju svoj život, na koji imaju pravo. Poruka koja se šalje je da svako ko je na bilo koji način drukčiji tu ne pripada, nije dobrodošao i može biti sankcionisan zbog svoje drugosti. U prilog ovome idu i daljnje izjave Milorada Dodika i Draška Stanivukovića koji šalju razne poruke sa elementima mržnje, kao one da svi LGBTI ljudi treba da se odsele na neko ostrvo da tamo žive, te priča o najavi zakona koji će LGBTI aktivistima_kninjama zabraniti prilazak obrazovnim institucijama, što će dovesti do toga da LGBTI ljudi koji su dio ovih sistema i dalje skrivaju svoj identitet kroz internaliziranu homofobiju, a obrazovanje bi trebalo bili stub rušenja predrasude koje vode u neznanje, nerazumijevanje i mržnju.

Ono što najmanje želim da se desi je da se sada uplašimo i odustanemo, što jeste glavni cilj ovog zločina iz mržnje, motiva i poruka koje su poslane, a da ova legitimacija nasilja u Banjaluci bude ideja koju će prepisati drugi gradovo u BiH, ali i regionu.