Iz neobjavljenog romana "Kakofonija"
Kansuke 02 S

Photo: Kansuke Yamamoto

Divlje pustinjske mačke

ČETIRI GLAVE ZA JEDNU: GABRIJELA, DŽIBRILA, DŽIBI, BI – BI

Bi-Bi je rođena kao Gabrijela Diamond Piran, od matere Marije Magnolije i oca, londonskog fotografa sa indijanskim porijeklom. S tim je podacima raspolagala do puberteta, u kojem saznaje da je, zapravo, kćer arapskog  beduina u čijem su šatoru, u jordanskoj pustinji Wadi Rum, Magna Mater i njen, po stažu najduži ljubavnik, boravili jednog proljeća. Sa njim je već imala sina kojeg je često slala sa starijim bratom kod svog dubrovačkog kavalira, koji joj do današnjeg dana nije odbio niti jednu želju (zapravo, svi njeni bivši ljubavnici ostali su i budući na neki čudan način, svi osim Simoninog oca, ukrajinskog tajkuna koji je ostavio bez milosti a što joj je dobrano uzdrmalo taštinu). Braća se lijepo slažu pa ih on radosno iščekuje što Magni dobro dolazi kao pokriće za brojna putovanja po svijetu. Naravno da nije propustila priliku da isproba čari beduinske ljubavi pod otvorenim nebom pustinje, na kojem se golim okom vidi i najsićušnije sazvežđe noću, a danju sunčeva svjetlost prelama kroz nijanse boja, nezamislive slikarskoj paleti, od najsvjetlije ružičaste preko nekoliko desetina nijansi crvene do purpurnih, indigo i ljubičastih prije nego se prsteni zatvore u crnu noć.

Fotograf se svakog dana izvozi terenskim džipom u potrazi za inspiracijom a Magnolija ostaje u šatoru domaćina. I tek kad navršim trinaestu godinu, u jednoj užasnoj svađi u kojoj leti kuhinjsko posuđe u kući Piran na sve strane, priznaje mu da nisam njegova. To nas ostavlja bez oka njegove kamere, kesa iz čuvenih robnih kuća „Harrods“ ali i bez polovine moje alimentacije koju sad samo brat nastavlja da prima (također i mene „tatinog“ egzotičnog prezimena). Tad mi je dodala njeno djevojačko koje nikada, ni u ludilu nije htjela da promijeni, Piran (ma čujte prezimena, kao ona riba pirana, žderačica živog mesa, u trideset sekundi te oglođe, baš se nešto pitam kako joj to uspijeva?) Ali Mater to ne pogađa previše, nakupila je od prethodnih očeva dovoljno da nas još ovoliko izrodi i preda drugome na podizanje. Tako sam se, poslije Sare koja nikad nije saznala ko joj je otac, a mater je se odrekla na rođenju (što će samo meni povjeriti prilikom konačnog bijega od kuće) i Simone koju je otac jednostavno precrtao, i ja pridružila kao najmlađa kraljičina kći za utrku oko trona najbaksuznije sestre. Dok su braća imala sve (čak i prezimena očeva). E zato ih samo tom zbirnom i bezličnom imenicom i zovem (tek ponekad dodam atribute, tipa debeli i retardirani).

Mater me zbog toga, iz osvete počinje pogrdno zvati, najprije Džibrila od palog anđela, potom skraćeno Džibi a moja retardirana i debela braća, još tada u nemogućnosti da produkuju dž – prozvaće me Bi-Bi. Tako u kući imamo sad dva anđela, jednog pravog Simonu i mene, crnog i palog. A ja imam jebena četiri imena kao četiri strane svijeta, četiri zida kuće, četiri godišnja doba. Pa dobro, još da nađem djetelinu sa četiri lista i izvući ću se kao pobjednik!

BI – JE BIPOLARNA. BI – JE BISEKSUALNA. BI – BI, TO SAM JA, NA TOČKOVIMA

Bi-Bi je bipolarna. Bi-Bi je biseksualna. Bi-Bi je stalno na točkovima. Moj život započinje kao neka pjesmica na slogove, nalik jednoj od onih iz retardiranog serijala crtaća o Pepa-prasetu koje braća, ne trepćući gledaju jer im, naravno, niko ne kontroliše medijski sadržaj kojim se drogiraju. Njoj je važno samo da su siti i debeli, kao i da čekovi sa alimentacijom i rente od izdavanja konavalskih dvora, stižu svakog prvog u mjesecu. Onda ih ona, vječito u prolazu, ištipka za bucmaste obraze, ostavi dadilji ili pošalje preko Debelog brijega, kako joj je kad zgodnije  i odmah odjuri do Italije koja joj je još uvijek početna stanica. U Italiji se obnovi i osvježi pravim esspresom i đelatom a ne onim smećem domaćim, kojeg uzalud kopiraju i uzalud im svi originalni italijanski aparati, koje sad u kapitalizmu s otvorenim tržištem,  s lakoćom nabavljaju, kad ništa ne umiju da naprave. Ostaje nekoliko dana da, po staroj navici iz Juge, šopinguje po Bariju i opskrbi se krpicama u zavisnosti gdje dalje produžava, na ostrva ili unutrašnjost, Filipine, Gou ili Sankt Petersburg, kimono, sari ili bundu? A po povratku ih ponovo ištipa za sve deblje obraze Pepe – prasadi i spusti im u krilo isto tako debele pakete s poklonima. Mater se ponaša kao muškarac, kao sliveni surogat očeva sviju nas, njeno četvoro djece (za petu, prvorođenu Saru, saznaće se tek kad Melanija umre). Zapravo, mirne savjesti, mogu da kažem kako Mater ima samo dva djeteta, braću. Simona  je za nju kobna greška koja je podsjeća na onog, na početku samo galantnog, ukrajinskog tajkuna sa kojim ju je dobila a onda netom bila ostavljena, ona, Marija Magnolija, čuvena starogradska ljepotica za kojom se okreće i dan-danas cijela susjedna Čizma da bude zgažena od: „kaljače neotesanog baćuške“ pa to je nečuveno! Pa još taj ožiljak od noža zbog kojeg sjedi kao kakva groteskna džokeraška kćer povazdan na prozoru, ubija je ta slika pred očima i ona je najradije zamagli u sjećanju. (A nije tad ni prekorila malog prasca za to jebeno lizanje noževa, da sam koji slučajem bila tad rođena, nabila bih mu glavu u teglu, ma kakvu teglu, u jebeno bure pekmeza pa ga u njemu udavila!)

Uglavnom, kao dijete beduinske krvi i nomadske slobode pod otvorenim nebom u genu začete, ja se od prvih koraka, kojima odmah sa sigurnošću i gracioznošću (pričala mi je Melanija, još je tada, nekim čudom bila živa) plesačice ugazim na našu starogradsku kaldrmu, u kuću ne savijam. A prvi put iz nje bježim kad navršim šesnaest. Od vidikovačke strane se tada, spustio motor, čoper sarajevskog frajera, dugokosog i istetoviranog, s gomilom srebrnog nakita, svjetlucao je kao sam Prometej koji je donio vatru ljudima, tj. ovoj jednoj konkretnoj izabranici ljudskog roda. Pa dobro sad, motor nije kamila niti  kaftan, ali ja sam podsvjesno vidjela u njemu figuru oca koji dolazi da me oslobodi od ovih ludih žena, matere, Melanije, a i one njene Sare koja svakog ljeta dolazi iz Amerike da bleji s prozora i materi hvata zazubice, jer baš u vrijeme kad je prekinula s fotografom, stigao je embargo sa sankcijama i mater više nije mogla u „njenu“ Italiju dočim je Sara imala i italijanski i američki pasoš i dvojno državljanstvo, wow, ne znam kako joj mater nije tada oči izbola Melanijinom pletećom iglom.

Bilo mi je jedino žao što ostavljam Anđela ali, ruku na srce, samo sam vrebala očima divlje pustinjske mačke i oštrila kandže kojima ću da zgrabim prvog koji se bude pojavio ispod ovih jebenih sankcija pa da me odvede iz ovog ludila. Dolazio je u posjetu nekoj tetki, majčinoj sestri jer majku tek što bješe u vihoru krvavog bosanskog rata sahranio, a nije planirao ni da se vraća. Međutim, ludo zaljubljivanje u mene, klinku, pomrsilo mu je račune i ostao je do kraja ljeta. I umjesto da se uvali kod te tetke i pregrmi krizu, došao je kod Magne Mater da joj zatraži moju ruku. E jebo mater kao da je meni bilo do udavanja a ne do njegovih veličanstvenih 19 cm (mjerila sam, majke mi!) koji su mi smirivali pustinjske vatre i vjetrove genske! Shit! Još kad joj je (s vrata glasno konstatovavši kako je kuća ogromna iznutra mada spolja izgleda ušuškano skromna) zatražio najljepšu sobu na mansardi da sa budućom ženicom svije ljubavno gnijezdo, Mater ga je, dohvativši štap svoje babe Gospave ipak krv nije voda kojeg sam upravo ja nedavno izvukla s tavana, igrajući se Mojsija koji otvara Crveno More i dolazi do pustinje svoga oca, bijesno najurila iz kuće a meni izvukla svaku vlas sa skalpa: „Zar sam se ja krvavo izborila s onim jebenim komunistima onda rizikujući zatvor zbog te njihove jebene nacionalizacije, da vratim kuću svojih predaka da bi je sad nekom nikogoviću bjelosvjetskom (još dvadeset godina od tebe starijim, bludnice!) i lezileboviću dala?! Mrš napolje i da te moje oči nikad više ne vide!“ – kao da sam ja na ovu paradu imala što da dodam, no jedva je dočekavši, spakovala sam na brzinu nešto prnja i sjurila se niz stepenice kao furija.

Na njihovom dnu, zaskočila me je, iznenada, Melanijina Sara. „Nisam Melanijina, vaša sam. Tvoja. Sestra“ – nježno je izgovorila i zagrlila me. Uslijedio je šok koji me je pokosio (ali sam ipak nekako ostala iznutra mirna) kao da nisam bila previše iznenađena. Pa ona je naš Anđeo, ona a ne  Simona, zato godinama dolazi i posmatra nas s prozora Urbanovih, kao da ona kao državljanka i Italije i Amerike ujedno, ima šta da radi u našem karantinu u koji dobrovoljno dolazi sad kad svi iz njega, glavom bez obzira bježe – odjednom mi je istina pukla pred očima. „Ali o njoj ćemo neki drugi put, nisam ni sada htjela da bude ovako ali ne mogu te pustiti u bijeli svijet tek tako“ – tutnula mi je u ruku podeblji novčanik: „Idi, idi što prije i piši mi na Melaniju, ako ti ikad šta zatreba, molim te ne ustručavaj se! A za ovo još uvijek niko ne mora da zna“.

 Krenula sam stopom, suprotnim putem od onoga u čijem je pravcu bila kuća, dakle prema sjeveru. Bračni par u zrelim godinama, išao je u istom pravcu, sa namjerom da podmiti carinike na graničnim prelazima do krajnjeg odredišta, nekog gastarbajterskog sivog mjesta odmah poslije grane. Tad je sve počelo (na prvom svratištu koje je imalo pristojnu sobu s doručkom) a tek kasnije sam naučila termin za ono što  postala: svingerka. Sviđala mi se pažnja kojom su me obasuli i mada sam znala da njome plaćam prelazak preko granice, način na koji su me oboje istovremeno dodirivali i opčinjeno gledali: dva jezika istovremeno klize svud po meni i u meni, muško krilo u kojem se njišem dok mi žena s leđa gricka vrat i bradavice – uzbudili su me do ludila. Više od činjenice da sam se otisnula u prvu slobodnu avanturu.

U pograničnom mjestu, na kojem sam izašla odmah nakon prelaska granice, ostajem da iskuliram par dana i presaberem se od nedavnih utisaka, ali ne stignem ni da rashladim glavu kad upoznajem ratnog veterana sa sumnjivom biografijom narko-dilera i svodnika, i nakon jedne lude pijane noći u razlupanoj kafani, prljavih i masnih stolnjaka, ali koja je imala strašan biser, prvi put viđen mojim očima, džu-boks – ubacila sam novčić i krenula je pjesma „I love you baby“ iz filma „Deer hunter“. I ludilo je otpočelo. Do daske.

Oceni 5