Kad sam se vratila s mora
Abar 18 S

Photo: Braca Stefanović/XXZ

Dječak i lubenice

Voljela sam pijacu kad sam bila dijete. Baka bi dobila penziju i onda bi me vodila da mi kupi neku điđu. Dobila bih šnale, zvrk ili lopticu skočicu, a zauzvrat sam s njom prošla između svih štandova i strpljivo čekala dok razgovara s poznanicama, bira sir i špinat. Subotom se pijačni šušur protezao sve do ispod našeg balkona. Tu su žene na dekama prostrtim po tlu redale ručne digitronske satove, šarena klupka vune i pleteće igle, reprodukcije slika što prikazuju konje u galopu ili dječaka i djevojčicu sa suzom u oku. Muškarci su prodavali grumenje kreča i rezače za povrće čije su magične efekte demonstrirali radoznaloj publici. Neki od trgovaca voćem parkirao bi ispod našeg balkona i otvorio prozore auta iz kojeg su treštali stihovi „Moje je srce violina, što je diraš kad ne znaš da sviraš“ ili „Srce moje dobro nisi stalo, svakoj sam te ženi davao po malo“. Moja bi sestra sanjiva i ljuta u pidžami izlazila na balkon i štipaljkama gađala tog didžeja, a poslije bismo mami odmahivale glavom da nemamo pojma gdje su štipaljke.

Ono ljeto kad sam proslavila svoj dvanaesti rođendan, na pijaci su narasli brežuljci lubenica. Danju su ih obilazili, kuckali pa kupovali moji sugrađani, noću bi ih prekupci pokrili ceradom i otišli spavati u kabinu svog kamiona. Jednog jutra lubenice je počeo prodavati tamnokosi dečko, malo stariji od mene. Kad bih mu išla u susret, drsko me gledao u oči, a kad bih prošla pokraj njega, imala sam osjećaj da mi je njegov pogled slijepljen za leđa i da ne otpada ni kad zamaknem. Nije mi bio drag. Mislila sam, ako prodaje lubenice, onda sigurno nije dobar učenik i vjerojatno i on sluša narodnjake. Bio je među tim lubenicama skoro svaki dan, a za dana kad ga nije bilo, zazvonio bi mi telefon i netko bi s druge strane samo šutio. Koji put bih poklopila slušalicu, a koji put ljutito rekla da me ostavi na miru. Kad bih opet vidjela njegovo mršavo lice među oblim lubenicama, dočekivao me otvorenim pogledom, kao da me izaziva. Ljutila me njegova samouvjerenost, htjela sam mu reći da sam u onoj tišini iz slušalice prepoznala njegov glas, htjela sam ga posramiti, reći mu u lice da mi se ne sviđa. Ali odšutjela bih mu sve, i samo ubrzala korak da zamaknem iza ćoška. Odlazak na more to sam ljeto čekala s dodatnim nestrpljenjem, jer su mi te ljepljive oči postale teret kao što su rojevi muha polutkama njegovih lubenica.

Kad sam se vratila s mora, na štandovima su se kočoperile jabuke, šipci i grožđe. Ni lubenica ni onog tko ih je prodavao više nije bilo.

U sandučiću me čekalo pismo. Rukopis je bio čitak, ali nesiguran, kako već pišu oni koji rijetko drže olovku u ruci. Iz pisma sam saznala da se dječak koji je danju prodavao lubenice, a noću spavao među njima, zove

Dragan, da ima 14 godina i da me voli.

Pismo je završavalo stihovima Crvene jabuke:

„Ti znaš tko je ludak na kiši
Ispod tvoga prozora
Ti znaš tko je kad telefon zvoni
I tko na tvoje molim vezu prekida
Ti znaš čija si velika bol
I tko zbog tebe pravi gluposti
I drugi će tvoju ruku da čuva
I drugi će tebe voljeti
Al’ kao ja nitko nikada“

Nikad ga više nisam vidjela. Ali ni nikad više nisam zagrizla lubenicu a da me nije prožela fina melankolija i osjećaj da me taj tren on odnekud milo gleda.

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad

Oceni 5