Djetinjstvo boje breskve
FILM: Alcarras; drama; Španjolska, 2022.
REŽIJA: Carla Simón
ULOGE: Jordi Pujol Dolcet, Josep Abad
OCJENA: ****
Breskve su imale ulogu u nizu filmova, poput “Labirinta”, “Skrivene ljubavi”, “Parazita”... Filmofili će se sjetiti i kako je Nicolas Cage sočno izgovarao riječ “breskva” u “Čovjeku bez lica”. “Mogao bi jesti breskvu satima”, sugestivno je rekao Cage.
Međutim, teško je sjetiti se nekog filma o uzgajivačima i beračima breskvi kao što je “Alcarras” redateljice Carle Simón, osvajač Zlatnog medvjeda na Berlinaleu i španjolski kandidat za Oscara, koji nakon hrvatske premijere na ZFF-u kreće u redovnu kinodistribuciju.
”Alcarras” je zasigurno prvi takav film. No, nije samo u tome prvi. Nikad prije “Alcarrasa” nije se dogodilo da je neki film na katalonskom jeziku osvojio Zlatnog medvjeda.
Španjolski film snimljen u koprodukciji s Italijom prilično je poseban i mogli bismo ga gledati satima koliko je zenovski smirujuće režiran u oslikavanju lokalnog katalonskog kolorita, prirode i ruralnog života. To mu je velika prednost i, istovremeno, mala mana s obzirom na rastuće unutarnje tenzije priče. Film preferira prigušenu emotivnost, nesvojstvenu južnjačkom mediteranskom temperamentu, premda bi profitirao od snažnije kulminacije emocija u duhu talijanskog neorealizma.
Pa ipak, legendarni kinematografski pokret Simón umješno evocira angažmanom neprofesionalnih glumaca/naturščika i dokumentiranjem života onakvim kakav jest s puno senzibiliteta, ovjekovječujući svakodnevicu šire težačke obitelji berača breskava pred raskolom. Autentičnost je najjače oružje “Alcarrasa”. U glavnim ulogama gledamo prave ljude, stanovnike ruralne katalonske regije iz naslova filma i tamošnje uzgajivače voća, a ne glumce.
Članovi obitelji Sole bave se breskvama otkad znaju za sebe, no to bi se moglo promijeniti nakon što zemljoposjednici odluče posjeći njihov voćnjak i postaviti solarne panele. Obitelj se najednom nađe pred neizvjesnom budućnosti i “Sofijinim izborom”: odreći se zemlje i otići ili ostati radeći na solarnim panelima na mjestu gdje je bio voćnjak. Donedavno složna obitelj polako se počinje raspadati razapeta između članova koji su za i protiv.
”Solarnim panelima, kažu, radiš manje, a zarađuješ više”, čujemo od nekih. Međutim, pitanje je hoće li “radeći manje i zarađujući više” biti sretniji jer s voćnjakom umire i dio njih, njihove tradicije od malih nogu. Nastavno na to, Simón pogađa što zbivanja sagledava i očima mlađih članova familije pretvarajući “Alcarras” i u gorko-slatki film o djetinjstvu i odrastanju, od tinejdžera do klinaca poput Iris (Ainet Jounou).
Klince upoznajemo u dječjoj igri kako sjedeći u staroj krntiji od automobila zamišljaju da lete u svemirskom brodu, uzimaju prazne palete voća za svoj logor i breskvama bojaju njegove zidove u nadi da će poprimiti njihovu boju. Evokacija djetinjstva je izvanredna u sudaranju dječje fantazije i zbilje odraslih (suočenih s potencijalno posljednjom berbom, propadanjem neodrživog posla i gubitkom plantaže) koja se sve više uvlači u živote najmlađih.
Redateljica suvereno vodi veliki broj likova, pokazuje brigu za njih i prenosi je na gledatelja koji osjeća očaj najstarijeg člana obitelji Rogelija (Josep Abad) svjesnog kako je prestar da bi učio novi zanat i suosjeća kad sredovječni Quimet (Jordi Pujol Dolcet) sruši paletu s breskvama i voće popada po podu.
Iako ne udara preduboko i nije srceparajući, kakav je mogao biti računajući što je sve Quimetu i ostalim članovima familije na kocki, “Alcarras” je svejedno dirljiva i sućutna oda starom, (iz)umirućem načinu života. Jedan svijet bliži se svome kraju polako, ali sigurno. Kraj jedne epohe Simón prelama s krajem ljeta i djetinjstva općenito koje se povija pod težinom svijeta odraslih.
Carla Simón je i sama odrasla u malom katalonskom selu, odakle se preselila u Barcelonu i studirala audiovizualne komunikacije. Odatle je Carla otišla u Kaliforniju nastaviti isti studij, a pohađala je i Londonsku filmsku školu, nakon što je odlučila baviti se filmom. Njezin dugometražni prvijenac iz 2017., "Summer 1993", također je imao premijeru na Berlinaleu i osvojio Grand Prix u programu Generation Kplus i nagradu GWFF za najbolji debitantski film.
*Prenosimo iz Slobodne Dalmacije s dozvolom uredništva