Doba Knjiga zamijenilo je doba blještavog spektakla

Ezop

Nije bilo ni jedne obrazovane osobe koja nije spominjala basnu o lisici i grožđu, cvrčku i mravu, dječaku koji je vikao "Evo vuka!", lisici i gavranu, trski i hrastu... Ljudi su često neku od ovih basni u važnim trenucima navodili, ukazivali na njenu poruku, ukazivali na njenu poduku, svaka bila korištena u odgojne svrhe, služila kao razboriti, a lijepo formulirani savjeti. Spomenuh ovdje samo neke od Ezopovih basni. Ima ih još, okupljene su u zbirci, mnogo puta objavljivanoj, ali nema Ezopovih sačuvanih rukopisa. Možda su postojali. Mnogi su ga u povijesti spominjali, ali ni o njemu se s pouzdanjem, osim da je bio rob i onda postao grčki podanik, ne može mnogo toga reći, ni odakle je, ni kakav je bio, ni što se s njim na koncu dogodilo. Ali, to ipak nije presudno, gotovo ni važno za same basne. Nije čak toliko važno ni tko im je autor, čak ni je li jedan ili ih je bilo nekoliko. Najvažnije je da su ove basne sačuvane, da su nastale i još postoje. Kao da su prvobitne pjesme, priče, a evo i basne, izbijale iz same ljudske prirode, iz želje da budu rečene, iz potrebe da budu u pjesmu ili priču oblikovane, kao da su nastale iz potrebe ljudskog bića da sebe i svoje iskustvo sačuva u mediju jezika, u jeziku stvori svoj vlastiti svijet, ostvari svoje i sebe sama. A pošto su iskazivale svima blisko, zajedničko, opće, brzo su ove pjesme i priče bile usvojene i sačuvane. U njima je ljudska priroda samu sebe iskazala. Takvo je dobro umjetničko djelo bilo od početka, a takvo je i danas. To je jedna od poduka o književnosti.

Flaubert, Gustave

Flaubert je i danas poznat i priznat pisac. Rado ga čitaju oni koji još uvijek čitaju, mudre glave izučavaju, stariji mlađima preporučuju. Pisac čija je prva knjiga bila Događaj. Poradi stila odmah shvaćena kao veliko djelo, poradi sadržaja kao neprimjereno štivo, pravi skandal. Tužili ga revnosni čuvari morala zbog opscenosti, on jedva kazni izmakao, ali postao slavan (Kada su to saznali, i neki moji drugari pisci poželješe da budu meta „nepravednih optužbi“, jedan čak i zatvor htio riskirati, ali ih povijest književnosti ipak ne upamti). Njegova Madame Bovary nije bila toliko skandalozna, koliko intrigantna priča. Emma Bovary je mnogo čitala jeftine ljubavne romane i žudjela za avanturom, baš kao što je don Quijote čitao one o vitezovima i iz svog doma otišao svojim putem u potrazi za boljim svijetom. Oboje su, svako na svoj način, htjeli u životu provjeriti istinitost štiva koja su ih zanosila, naći stvarnost o kojoj su sanjali. Slična priči Emme Bovary je priča Tolstojeve Ane Karenjine, a ima te beznadne potreba za ljubavlju, priče o emocionalnoj nezrelosti i projekciji vlastitih fantazija glavne junakinje i u filmu Ryanova kći Davida Leana. Svaka od ovih junakinja je nezadovoljna, svaka smatra svog muža dosadnim, svaka očekuje više od života. Priče o neostvarenim snovima. Emmu muči njena vlastita praznina i dosada, tuga i neispunjena želja, a kao i sve sklone maštanju o ljepšem i zanimljivijem svijetu najviše je muči dosadni život provincije i onih s kojima taj život dijeli. Ali, Flaubertova priča je ipak samo naizgled priča o jednoj „običnoj osobi“ i tek dijelom „ljubavna“ priča, jer je taj roman i kazivanje o piščevom stajalištu, njegovo suočenje sa modernim dobom i njegovo napuštanje romantizma. Zato je i mogao reći da je on sam gospođa Bovary.

Flaubert je u svojoj priči postigao još nešto, gotovo nevjerojatno: napisao je zanimljivu priču, a ipak je kao osnovna kvaliteta njegova djela gotovo odmah uočen njegov briljantni stil. Ovog pisca smatraju s pravom najvećim stilistom francuskog jezika. Njegovi tekstovi su stilsko čudo. Lekcija iz jezika. Iz stila. Pisanja. Jezička virtuoznost i najveća moguća preciznost istodobno. I danas uzor mnogim piscima, jer je ovaj pisac uvijek tražio i nalazio le mot just. A uzor je drugim piscima i zato što je odbacio osobno Ja i nastojao stvoriti „objektivnu književnost“, djelo koje će stajati samo po sebi „kao što zemlja stoji“. Ne znam hoće li se na njega uskoro okomiti oni koji brinu o „pravima žena“, pa zagalamiti da njegovo najslavnije djelo nije otkriće ženske senzibilnosti, nego muško stajalište, zašto je morao ženu izvrgnuti ruglu, ako mu se to uzme za zlo gotovo je sa pohvalama njegovom stilu. Iako je, zar ne, rekao da je on sam glavna junakinja tog romana, premda je dodao i da njegova junakinja postoji u mnogim francuskim selima. A vjerujem i na drugim mjestima.

Flaubert nije pisao mnogo, od onoga što bi napisao malo toga objavio, a pošto je bio imućan, nije ni morao pisati i objavljivati više. Njegova bibliografija nabraja dvanaest knjiga. U njegovo doba kvalitetne knjige su izazivale opću pozornost, bile cijenjene, godinama, u mnogim naraštajima čitane. Danas i najbolji pisci „proizvode“ knjige, koje traju tek jednu sezonu, onda publika traži novu, drugu. Doba vrijednosti naslijedi doba senzacija, zabave i potrošnje. Doba Knjiga, evo, zamijeni doba blještavog spektakla. Doba „vječnih vrijednosti“ povuklo se u današnjem svijetu pred efemernošću konzumentskog doba. Koje će vjerojatno biti brzo zaboravljeno, što je po svoj prilici njegova prava i jedina vrijednost.

Flaubert, poslije, u mom razredu

Bio nam je ovaj veliki pisac također u lektiri, nastavnici su ga preporučivali, poneki od učenika i pročitao, uvijek onaj kome je do književnosti. Tako je bilo: oni skloni „humanističkim znanostima“ čitali. Oni drugi nisu. Sejo, rođeni znanstvenik, nikada nije napisao dobar pismeni iz književnosti. Kada bi se potrudio, napisao najbolje što može, dobio bi jedva prolaznu. Jednom rekao nastavnici da je trebao dobiti bolju ocjenu, zašto njegov sastav o jeseni nije bolje ocijenila, on je prepisao opis iz Flaubertovog Novembra, ne može se to napisati bolje, a ona mu dala jedva prolaznu, nije njemu, nego velikom piscu, na što se nastavnica zacrveni, „A je li?!“, malo se zbuni, no brzi dohvati školski Dnevnik, strašni registar svih učenika, dokaz njene moći i pameti, i onda Sejo dobi nižu ocjenu iz književnosti, a i negativnu iz vladanja. Uništi ga veliki pisac. Poslije su se Seji desile i gore stvari, ali neću opet o ratu.

Gilgameš

Djelo nepoznatog autora, pa Gilgameša, junaka priče možemo označiti kao tvorca priče, kao što je Šeherezada stvorila 1001 noć. Povjesničari smatraju ovaj ep prvom knjigom, čiji najstariji dijelovi potiču već iz XVIII. stoljeću pr.n.e. Prvom sačuvanom knjigom, koja je vjerojatno prijepis nečega što je još ranije zapisano, a nestalo. Danas se jedini primjerak ove knjige čuva u Britanskom muzeju u Londonu.

Priča o Gilgamešu je kazivanje o božanskom biću, gospodaru zemlje, koji je sve vidio, upoznao svakog, sve razumio, pa iznio na svjetlo tajne i skrivene stvari, bila mu jasna mudrost, kao ponor duboka, svjedoči o važnim događajima, onim prije potopa i o svojim mučnim putovanjima, a sve uklesao u tvrdi kamen i kazivao sve dok ga smrt nije u snu dograbila. Tako nastaje književnost: kao zapis o mudrom i važnom. Šteta što to neki pisci iznevjere, možda samo zato što ne umiju pisati bolje.

Svaki od spomenutih drevnih zapisa je nastao naknadno, a svaki je o događaju koji se dogodio i sačuvan u usmenoj predaji, iz nje „prepisan“, u tekstu transformiran i sada postoji kao događaj u tekstu i događaj teksta. Iz takvih zapisa izlazi naša mitologija, povijest i umjetnost, naša svijest o vlastitom i imaginacija o mogućem, što znači da sva naša duhovnost izvire iz neupamćenog događaja i nepostojećeg temelja, a iz njih je ipak nastala i sada ponovo stvorena.

U prvim tekstovima nalazimo priče o stvaranju i stradanju, o potopu i udesu čovjeka, potom o stvaranju nakon udesa, o borbi i putovanju, o značajnim događajima i traženju neznanog. A već u ovom, prvom, junak priče Gilgameš traži tajnu vječnog života i na kraju svojeg puta kaže da život koji traži nikada neće naći. Tako je prvi veliki putnik krenuo i završio kao što će, prilika je, i posljednji.