Moji saputnici: Dušan Paravac, novinar i publicista
Spomen kosturnica

Photo: http://bhfotomagazin.blogspot.rs

Dobojski logor i nepovoljne političke okolnosti

Brižljivi hroničar svog doba: Dušan ParavacSvaki čovjek za svog kratkog boravka na ovom svijetu (da li vi vjerujete da postoji i neki drugi svijet?) želi da ostavi trag svoga života i rada. Novinar i publicista Dušan Paravac (1930 – 2004), dopisnik sarajevskog lista ''Oslobođenje'' iz Doboja i sjeverne Bosne, potom u Sarajevu urednik i jedan od stubova ovog nekada najčitanijeg bosanskohercegovačkog dnevnika napisao je knjigu o austro-ugarskom logoru u Doboju. To je potresna priča o logoru patnje i smrti kroz koji je od  decembra 1915. do sredine 1917. godine, u devet  štala, gdje su liječeni bolesni konji, prošlo 45.791 lice i gdje je umrlo od gladi, mučenja ili ubijeno oko deset hiljada muškaraca, žena i djece. Knjiga je doživjela tri izdanja – 1970, 1990. i 2002. godine.

U prva dva izdanja sve je bilo potaman. I autor, i izdavač, i recenzenti su dobijali pohvale za trud  da se osvijetli tragedija više hiljada srpskog stanovništva i da svijet bude upoznat sa patnjom i umiranjem nevinih judi. U trećem izdanju knjige, u predgovoru i recenziji profesora Milenka Đukanovića (1952 – 2013) piše kako u vrijeme prvog izdanja, dakle 1970. godine, tekstovi o stradanju srpskog naroda nisu bili podobni i da je tada brošura (?!) štampana ''u vrlo nepovoljnim političkim okolnostima''! Prije štampanja knjige ''Logor smrti'', Dušan Paravac je objavio feljton u nekoliko nastavaka o stradanjima Srba u Doboju u ''Oslobođenju'' i ''Glasu komuna'' pod naslovom  ''Nekropola nevinih žrtava''.

U Doboju je najviše logoraša bilo iz istočne Bosne i Hercegovine – iz Rogatice, Višegrada, Goražda, Rudog, Foče, Trebinja, Gacka, Bileće, Čajniča, Han-Pijeska, Sokoca, Sarajeva, Trnova i drugih mjesta – oko 34.000, zatim iz Srbije i Crne Gore nekoliko hiljada lica. Samo iz Beograda i okoline, kako je 1990. u listu ''Politikin svet'' pisao dr Petar Opačić, deportovano je oko pet hiljada muškaraca, žena i djece.

Prvo izdanje potresne knjige  ''Logor smrti'' objavljeno je 1970. godine: naslovnu stranu napravio je hrvatski slikar Ivo Vojvodić, iz Dubrovnika, inače dobojski zet. Bio sam tehnički urednik knjige koju je izdala Novinska ustanova ''Glas komuna'', odnosno istoimeni list, kao organ Socijalističkog saveza radnog naroda. Nekoliko stotina primjeraka prodano je u trima knjižarama u Doboju, ostalo je plasirano po radnim kolektivima. Tadašnje političko rukovodstvo Doboja nije imalo nijednu primjedbu na knjigu u kojoj su opisane strahote u austro-ugarskom Logoru u Doboju gdje su prisilno dovođeni, mučeni, umirali od gladi ili ubijani isključivo Srbi.

Autor knjige, Dušan Paravac, moj prijatelj, pronicljivi novinar i brižljivi hroničar svoga doba napravio je zatim vrlo uspješnu karijeru. Pošto je bio jedan od najboljih dopisnika lista ''Oslobođenje'' u Bosni i Hercegovini samo se po sebi razumijevalo da ga redakcija zovne na  rad u Sarajevo. Bio je urednik, zatim šef dopisničke službe i jedan od vodećih ljudi u redakciji. Kao izuzetno dobrom radniku, redakcija mu je ukazala čast: predvodio je delegaciju''Oslobođenja'' prilikom posjete Josipu Brozu Titu, predsjedniku Jugoslavije, koji se 29. novembra 1979. godine odmarao u Bugojnu. Paravac je u razgovoru s Titom i svom izlaganju detaljno  obrazložio koncepciju ''Oslobođenja'' i uređivačku politiku lista. Predsjednik SFRJ se pohvalno izrazio o listu i radu redakcije…

Krst se vratio: Spomen kosturnica u DobojuDrugi put knjiga je štampana  1990. godine, ponovo u izdanju ''Glasa komuna''.  U intervjuu povodom drugog izdanja knjige, pod naslovom ''Dobojski logor (1915 – 1917)'', Dušan Paravac je novinaru i uredniku ''Glasa komuna'' Časlavu Vasiljeviću rekao da knjiga predstavlja potresno svjedočanstvo o tipičnom primjeru genocida nad civilnim stanovništvom.

- I sam sam bio iznenađen obimom genocida koji je proveden u dobojskom logoru kada mi je krajem šezdesetih godina 20. vijeka  došla u ruke Spomenica 1915 – 1917. koju je pripremio advokat Jovo Drakulić, a 1938. godine objavila Srpska pravoslavna crkvena opština u Doboju. Na osnovu  Spomenice uradio sam knjigu koju je 1970. izdao ''Glas komuna''.  Međutim, brojni čitaoci, istoričari i kolege novinari, naročito Ferid Čehić i Kasim Deraković, sugerisali su mi  da istražujem dalje – da dam cjelovitu sliku tog vremena  i te smrti. Nakon dvije decenije, evo u povodu 75. godišnjice formiranja Dobojskog logora, Glas komuna ponovo izdaje ovog puta cjelovitije i potpunije, knjigu za koju sam koristio građu u muzejima u Doboju, Sarajevu i Beogradu, te sjećanja očevidaca ovih zločina.

Časlav Vasiljević u zaključku svoga teksta kaže da ''ono, što u ovim ludim vremenima (1990. godine) karakteriše duh Paravčeve knjige je upućenost svih naroda na ovom prostoru, bez obzira na nacionalnost i vjeroispovijest, jednih na druge, te zajednički pokušaj da se žrtvama logora pomogne''.

Vrijedni i uporni hroničar Dušan Paravac nastavlja istraživanja, dopunjuje knjigu novim podacima, sjećanjima preživjelih logoraša i imenima umrlih ili ubijenih ljudi, žena i djeca. I 2002. godine Narodna biblioteka u Doboju štampa treće izdanje ove potresne knjige.

U sva tri izdanja oživljene su istorijske činjenice, navedeni brojni podaci o mučenju više hiljada ljudi u austrougarskim logorima u Doboju i Derventi. Na kraju knjige su i imena umrlih ili ubijenih ljudi. Stradale su čitave porodice – iz okoline Bileće šest Vujovića i sedam Popara; iz Višegrada po četiri člana familija Mikavica i Teševića; iz Gacka šest Vukovića, sedam Šupića; iz Rogatice trinaest Andana, jedanaest Bartula, šest Vojnovića, sedam Vuksanovića, devet Danojlića, sedam Eleza, sedam Jankovića, osam Pereula, deset Pečenica, sedam Rosića: iz Sarajeva šest Vukovića, devet Eleza, jedanaest Klačara, sedamnaest Kovačevića,  jedanaest Pržulja, devet Regoja,  devet Stanišića; iz Trebinja osamnaest Begenišića, devetnaest Grubača, dvanaest Deretića, jedanaest Matovića, sedam Mićanovića, osam Mrdića, četrnaest Sredanovića; iz Foče šest Vukovića, sedam Draškovića, šest Simovića, deset Sušića…

U Logor su bili dovedeni i pisac Bora Stanković i dječak Milivoje Živanović, kasnije glumac i prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta. Stanković je uz pomoć doktora Andrije Mandića iz Dervente pušten, a Milivoje Živanović je uspio da pobjegne i bos po snijegu prepješačio oko 40 kilometara i stigao do Slavonskog Broda.

Od prvog dana u logoru ljudi su masovno umirali od raznih bolesti, gladi i svirepog mučenja. Gotovo svakog dana umiralo je po 20 ili 30 ljudi, a bilo je dana kada je i po stotinu osoba sahranjivano. Povorka sa mrtvima ponekad je bila dugačka i po čitav kilometar.  Više od stotinu zarobljenika su bili grobari i oni su i danju i noću kopali rake, a u jednu grobnicu ubacivali su i po dvadeset do četrdeset umrlih osoba. Jednog dana u proljeće 1916. godine preminulo je 106 ljudi, a u aprilu te godine umrlo je 643 djece. Nestajale su cijele porodice: Ruži Klimović Matović iz Bogojeva sela kod Trebinja u logoru u Doboju su umrla dva brata, pet sestara i majka; Toma Šarenac iz Bileće umrla je zajedno sa svojih šestoro djece, njena sugrađanka Stana Trklja je preživjela, ali je umrlo šestoro njene djece.

U svom sjećanju Osmo Bećarević koji je živio blizu Logora pominje da su zarobljeni ljudi prolazili kroz nečuvene muke i patnje. ''Barake pune kao šib, jedno na drugom, bez vatre, odjeće i prostirke… Bože me sačuvaj da više ono gledam, volio bih umrijeti no ono gledati'', kazao je Osmo Bećarević. Hrana je bila više nego loša. Ljekar, dr Geber, bio je jednom u kontroli i vidio kakvu čorbu, bolje reći splačine, dobijaju zarobljenici i rekao da on u toj vodi ne bi dao ni da se operu njegove čizme…

Logor je zatvoren 1917. godine. Dvadeset i jednu godinu kasnije podignuta je spomen-kosturnica stradalim logorašima u blizini Pravoslavne crkve u Doboju, sa krstom na vrhu spomenika. Ustaše su srušile spomenik 1941, a zatim su nove vlasti obnovile spomen-kosturnicu 1953. godine, sa statuom klonulog logoraša. Poslije posljednjeg rata u BiH crkvene vlasti  su uklonile statuu i ponovo postavile krst.

Piscu ovih redova ostaje nejasno zašto je u trećem izdanju knjige u predgovoru i recenziji profesora Milenka Đukanovića rečeno da je knjiga''Logor smrti'', izdana 1970. godine, štampana u nepovoljnim političkim okolnostima. Autor knjige je napravio briljantnu novinarsku karijeru, a Milenko Đukanović je završio fakultet i bio profesor u školi. Knjiga je sve vrijeme bila u slobodnoj prodaji… Drugi recenzent, protojerej Ratko R. Vračević nigdje ne spominje nepovoljne političke okolnosti u vrijeme štampanja prvog izdanja ''Logora smrti'' prije nepunih pet decenija.

Dušan Paravac je bio moj prijatelj i dugo godina smo uspješno sarađivali. Kad bi odlazio na odmor, mene je angažovao da ga zamjenjujem i pišem za ''Oslobođenje''. Paravac je bio cijenjen i poštovan i u Doboju i u Sarajevu, bio je to žurnalista suptilnog novinarskog izraza. Pred rat zamijenio je stan u Sarajevu za Doboj i sredinom devedestih otišao u posjeti sinu Ozrenu u Feniksu, u Arizoni. Kada se vratio stan je bio provaljen i u njemu je bespravno stanovao nepoznati čovjek. Moj prijatelj se obratio tadašnjem predsjedniku Izvršnog odbora Skupštine opštine u Doboju, svom rođaku Borislavu Paravcu da mu se vrati stan. Čekao je više od tri mjeseca da ponovo useli u svoj stan. ''Dušan Paravac je do posljednjeg dana na ovom svijetu živio za novine i novinarstvo'', napisao je novinar i pjesnik Rajko Skvarica povodom smrti svog kolege i prijatelja.

I za kraj: povodom 95. godišnjice logora u Doboju, 2010. godine napisao sam tekst o “Dobojskom logoru” prvo za ''Politiku'', čiji sam saradnik bio dvadeset godina, pa zatim za banjalučki ''Glas'' za koji sam pisao više tekstova prije rata. Sekretar ''Politike'' Nikola Trklja je na pitanje šta je sa mojim tekstom odgovorio: ''Primili smo Vaš tekst i ja sam ga prosledio urednici rubrike 'Među nama''. Iznenadio me takav odgovor, jer je moj napis, na dvije i po šlajfne, imao sve karakteristike novinarskog rada i nije bio za rubriku u kojoj se objavljuju pisma čitalaca.

Iz ''Glasa'' nisu mi ni odgovorili…

Kad je bilo sedamdeset godina od osnivanja logora u Doboju, ''Politika'' je 1985. godine objavila moj tekst o logoru, na četvrtini strane. O tome sam tada pisao i u banjalučkom ''Glasu'' i sarajevskom ''Zadrugaru''.

Tako je to u životu: došli su novi ljudi, nova su i vremena.  Čitalac može i sam ocijeniti kakva su sada ovo vremena i kakve su političke okolnosti. O ljudima na vlasti i u pojedinim redakcijama da i ne govorim.

Oceni 5