Dva dana godišnjeg
Alkola 01 S

Photo: Sergio Larrain

Dobro da gore ne može biti

Pričala mi je prijateljica kako je otkrila da je njoj u životu u stvari dobro. Ona je, inače, zaposlena. Takva, zaposlena, bila je nesretna.

Radno okruženje joj je bilo, najblaže rečeno, nehumano. Šef je nad njom vršio mobbing. Školski primjer mobbinga - nemogući zahtjevi, uvrede, povisivanje tona, deračina.

Plaća - taman tolika da krajem mjeseca može poplaćat sve opomene i zaustavit ovršne zahtjeve. Na neko vrijeme.

I tako, kaže, jedan dan izađe ona iz kancelarije, na onu pauzu od 10 do 10:30. Taman prije te pauze šef se izvikao na nju jer nije odradila neki apsurdni, nepostojeći zadatak. Stisnutog grla, na rubu suza, isteturala je iz kancelarije, ne znajuć' ni sama ni gdje će, ni šta će. Pa se sjeti svoje drage rodice u Zagrebu, kojoj se čovjek uvijek može izjadat' u teškim momentima. Odluči da će je nazvati i bar si malo olakšati dušu.

Okrene ona dakle rodičin broj.

- Eeej, pa di si, šta ima? - upita je rodica.

- A evo - utučenim će glasom ona - evo izašla san na marendu pa...

Taman se spremila, uhvatila zraka, u namjeri da rodici ispriča kakvim jadnim životom živi, kako je šef maltretira, kako joj je plaća nikakva, kako sve to više nema nikakvog smisla, kadli rodica iskreno začuđena provali:

- Ha? Vi imate i marendu?!

Ostade moja jadna prijateljica otvorenih usta, potpuno zbunjena.

- Kako to misliš? Pa naravno da imamo marendu, šta, zar vi nemate?

- Hahahahahaha, marenda? Ti mora da se šališ? Ne stignem ni u zahod otići ponekad, a kamoli da me puste na pauzu od pola sata bogte! A blago ti seeeeeee....Nego, šta si me ono zvala?

- Ovaj... zapravo, ma ništa, tek tako da te čujem malo...

- Slušaj, nemrem sad razgovarat, ajd čujemo se dogodine ak uspijem dobit dva dana godišnjeg, može? Ljubim te, bok!

U stanju laganog šoka, prijateljica se osvrne, trepćući smeteno, oko sebe. Odluči počastiti se kavicom u obližnjem kafiću, smiriti se malo i možda svoje patnje podijeliti sa uvijek raspoloženom i ljubaznom konobaricom.

Kad joj je dotična donijela kavu, htijući započeti nekakav razgovor a koji bi završio tako da se ona napokon uspije nekome izjadati, prijateljica krene sve k'o da neće:

- Ha, evo nam i petak, hvala bogu, napokon vikend pa ćemo se malo i odmoriti?

- Vikend? - konobarica upitno podigne obrve - Hahaha, vi mora da se šalite?

Prijateljica odmah shvati grešku. Bože, kako je glupa! Pa konobarice vjerojatno rade i subotom! To je ipak ugostiteljski objekt!

- E da, znam, vi radite i u subotu? - suosjećajnim će ona glasom.

- I u nedjelju, gospođo, i u nedjelju.

- Ček, kako, pa, pa morate valjda imati bar jedan neradni dan u tjednu?

- Ne, nemam ga, a ako mi ipak zatreba, pa ga zatražim, vlasnik je na svu sreću OK čovjek, pa mi dozvoli taj jedan dan. Samo što mi onda tu dnevnicu odbije od plaće.

- Molim!?

- O, da. A sad me ispričajte, moram još i počistiti kafić prije kraja smjene. Ugodan vam dan!

Eto, tako je moja prijateljica otkrila kako je njoj, u stvari, jako, jako dobro u životu.

*Tekst objavljen u e-novinama 2011. godine

Oceni 5