Putopis: Sent Augustin, Florida
August 01 B

Photo: ytimg.com

Dobro došli u Božji grad

Nema na Floridi grada koji toliko voli i brižno njeguje svoju prošlost  i čuva svoje uspomene kao Sent Augustin. I nigdje prošlost nije tako duboko utkana u sadašnjost, kao u ovom, najstarijem gradu u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je na istočnoj obali Floride, na Atlantiku, osnovao španski moreplovac, admiral Pedro Fernandez de Avila, 8. septembra 1565. godine. Ovaj radoznali pustolov stigao je u Floridu 28. avgusta te godine, na dan kada Katolička crkva slavi Svetog Augustina.

Bezmalo četiri i po vijeka kasnije, vozim se prema Sent Augustinu, mjestu sa oko petnaest hiljada stanovnika, gradu koji je stariji od Njujorka nepunih stotinu godina i u kome se čak 584 zgrade čuvaju kao istorijska vrijednost. Na ulazu, sa južne strane, stoji tabla na kojoj piše: ''Dobro došli u Božji grad''.

Božji grad! Svakakao je Pedro Fernandez imao na umu teološko-filosofsko djelo Svetog Augustina  ''O Božjoj pravdi'' ili ''Božji grad'' sa željom da ovo mjesto  bude grad mira i ljubavi među ljudima. I da nosi ime Svetog Augustina, možda i najvećeg uma hrišćanstva, profesora i pisca koji u jednom svom spisu o Bogu kaže: ''Kasno sam te izljubio, ljepoto tako stara i tako nova''.

Sa svojih sedamdeset godina, ovdje u Sent Augustinu, i ja sam pomislio da sam kasno otkrio ljepotu, tako staru, i tako novu… Ipak, ipak – nikada nije kasno. Ovo je grad koji širi svoje srce prema svakom čovjeku i ovdje je sve najstarije u SAD, a sve tako i novo, i mlado.

Sent Augustin – to je grad muzeja i starina, svaka ulica i svaka stopa imaju svoju istoriju i svoju prošlost sa mnogo sjaja i jednom tugom. Prvo sam posjetio najstariju školu na kontinentu, drvene građe,  napravljenu 1763. godine, saslušao lekciju iz istorije i dobio diplomu. Ovdje je bila i prva srednja škola za djecu Afroamerikanaca čija je zgrada, čitalac već pogađa, pretvorena u muzej.

Namjeravao sam da posjetim i sve druge muzeje, ali bi za to trebalo nekoliko dana i mnogo novaca za ulaznice. Nisam, ipak, mogao da zaobiđem Riplijev muzej, najčudnije mjesto u gradu, u kome se čuva više od 800 eksponata iz cijelog svijeta opisanih u rubrici ''Vjerovali ili ne'' koju su objavljivali mnogi listovi u Americi, među kojima i ''Njujork Tajms''. Prije pola vijeka rubriku ''Vjerovali ili ne'' objavljivao je i moj prvi urednik Rajko Skvarica u listu ''Glas komuna'' u Doboju. Ako se ne plašite horor scena, možete posjetiti Riplijev voz duhova i zatim se obući kao duh i obići mjesno groblje…*

Na red je došla i Fontana mladosti, rodno mjesto grada Sent Augustina, čija vas voda neće učiniti ni mlađim, ni ljepšim, ali će vam dati snagu da idete dalje, sada prema pravom indijanskom selu, zatim da svratite u muzej Vila Zorajda gdje se čuva ćilim iz drevnog Egipta, koji, kažu, ima  2400 godina! Nikako ne možete zaobići tvrđavu Sveti Marko koju su Španci izgradili 1672, da se zaštite od engleske invazije i to je, naravno, najstarije zidano utvrđenje u u Americi.

Putovanje kroz grad olakšaće vam trole, zatim crveni ili žuto-zeleni voz koji vas vozi i prema farmi aligatora na Anastazijinom ostrvu i svetioniku-muzeju postavljenom u prvoj luci na Atlantiku. Možete uživati u vožnji brodovima, ili iznajmiti čamac, može i kajak, i vozikati se pored morske obale i ploviti ispod Mosta lavova, otići na plažu dugu 43 milje… Ili, ako vam se više sviđa, možete sjesti u avion ili helikopter i s visoka razgledati grad… Ah, da, možda pušite; izvolite doći u trgovinu cigaretama Sveti Horhe gdje će vam ponuditi da se odmorite, sjednete i u miru ispušite svoju cigaretu.

Biti u Sent Augustinu, a ne svratiti u malu grčku crkvu, u centru grada, gdje se nalazi i prodavnica vizantijskih ikona sa očima plavim kao bistra voda u Atlantskom okeanu, moglo bi vam se upisati kao grijeh u životu. Ovdje, u ovoj crkvi, i među vizantijskim ikonama, čovjek osjeti da mu je Bog prijatelj, a nebo i zemlja puni dobrote. Ljudi su u ovom gradu znali da sve staro učine ne samo lijepim nego i svetim.

Kao i grčkoj crkvi, čovjek ima gotovo isti osjećaj kada posjeti Katedralu svetog Augustina, Prezbiterijansku, zatim Metodističku crkvu ili Trojstvo parohiju, najstariju protestantsku crkvu u SAD. U prelijepoj Katedrali svetog Augustina sa zida vas svojim blagim očima gleda duhovni otac zapadne crkve, dakle Sveti Augustin koji je prije 16 vjekova, u Kartageni (današnji Tunis i Alžir, gdje je bila i hrišćanska metropola u Africi) i u Milanu, napisao više od stotinu djela o Bogu, religiji i učenju, razumu i Božjoj blagodeti… U svojim zapisima imao je i kritiku Biblije i pisao o još nekim temama uključujući i muziku. Dakle, odavde, iz Sent Augustina, krenulo je i širenje hrišćanstva u Americi.

Nisam htio da posjetim najstariji zatvor niti da provedem nekoliko minuta iza rešetaka kao ''osuđenik'', nisam otišao ni na brod gusara, koji je takođe muzej i nije mi bilo žao što sam propustio da čujem istoriju piratstva u ovom dijelu svijeta. Uzgred, ako odlučite da ipak provedete neko vrijeme u apsu, nema razloga da brinete za svoje auto: parkiranje je besplatno.

U prospektima koji su prepuni informacija o znamenitostima u Sent Augustinu, nema podataka o Trgu robova, odnosno pijaci gdje su bijeli ljudi prodavali i kupovali crne ljude. Ovo je neslavni i najtužniji dio istorije ovog ponositog grada. Pijaca je bila izgrađena u vrijeme španske vladavine kao mjesto za prodaju hrane i postepeno je pretvarana u Trg robova. A robove iz Afrike na Floridu doveo je Pedro Fernandez. Na kraju građanskog rata, 1865, na Floridi je bilo 61.000 robova, ili odnosno pola stanovništva ove južne države.

Predsjednik Abraham Linkoln već je bio proglasio akt o ukidanju ropstva, ali se taj propis u praksi provodio  veoma sporo. Zato se Sent Augustin rado sjeća biznismena Frederika Daglasa, Linkolnovog prijatelja, sina bjelca i crnkinje, koji je prvi zaposlio nekoliko stotina radnika, zajedno bjelaca i crnaca. Grad pamti i Džordža Bisoa, prvog crnog generala, Reja Čarlsa, pijanistu svjetskog glasa, koji je u Sent Augustinu išao u školu za slijepe i tu počeo svoju karijeru; Roberta Hejlina, vođu borbe za prava Afroamerikanaca, učesnika čuvenog Marša u Vašington, spočetka šezdesetih godina dvadesetog vijeka, kada je Martin Luter King izrekao svoju legendarnu misao: ''Ja imam san da svi ljudi budu jednaki…'' misleći pri tom da se izjednače prava crnih i bijelih ljudi u Americi.

Studenti ovdje rado pominju Henrija M. Flaglera, u čijoj je kući, izgrađenoj 1887. godine, danas prestižni koledž u Americi. Prije toga, to je bio hotel, nazvan Ponse de Leon, po španskom moreplovcu koji je 1513. godine otkrio Floridu.** Ovu državu na jugu sjeverne Amerike osvajali su Španci, Francuzi i Englezi, i najzad, 1845. godine, Florida postaje dvadeset i sedma savezna država Sjedinjenih Američkih Država. Ovdje su vođene i neke bitke u građanskom ratu i odvijali se krvavi obračuni Indijanaca iz plemena Seminoli i kolonizatora.

Građani u ovom dijelu Floride nisu ljuti na osvajače i kolonizatore niti na Indijance i ne mršte se na njihov pomen. Naprotiv. U mnogim gradovima postoje ulice Fernadeza Avile, Huana Ponsa de Leona i bulevari Seminola. Ovdje je prije više od jednog vijeka uspostavljena multikulturalna zajednica doseljenika iz raznih krajeva svijeta gdje se svi građani Sent Augustina međusobno uvažavaju i poštuju, žive u miru i ljubavi, sa jednakim pravima i obavezama. Sada, u gradu sa mediteranskim stilom života i arhitekturom koja podsjeća na južnoevropske gradove, sasvim su sigurni da se više nikada neće ponoviti vrijeme kada su bjelci kupovali i prodavali crne ljude.

A, tu, na Trgu robova svaka stopa kao da još miriše na muku u duši i podsjeća na strašne potrese u srcu. Da li se uopšte može zamisliti kako su se osjećali ljudi dovedeni na pijacu čekajući da ih neko proda ili kupi? Kako je bilo tim uniženim, niščim, siromašnim, uplašenim i nemoćnim ljudima dok su ih bijeli farmeri i bogataši nišanili svojim pogledima u kojima su isijavali bahatost, sila i moć i iznad svega pohlepa za profitom? Udaljavao sam se s tog mjesta užasa, brzim koracima,  a nešto hladno je klizilo kroz moje tijelo i nisam mogao da se osvrnem i još jednom pogledam na Trg robova, tu ranu na duši grada…

Jedva sam čekao da se vratim u srce Sent Augustina i posjetim ruski restoran ''Sara'' gdje sam naručio kafu i piroge i poslije mnogo godina čuo ''rabinjušku'', pjesmu iz moje mladosti. U središtu grada su i dva restorana, jedan do drugog, nazvani po glavnim junacima filma ''Prohujalo s vihorom''. Tu sada sasvim blizu i sjedinjeni u ljubavi, u filmu nesrećni ljubavnici, Skarlet O'Hara i Ret Batler (engleska glumica Vivijen Li i nazaboravni šarmer Klerk Gebl). Restorani se tako i zovu ''Skarlet O'Hara'' i ''Ret Batler'', gdje je najbolja hrana i najljepša zabava na istočnoj obali Floride. Film ''Prohujalo s vihorom'' snimljen je 1939. godine po romanu ''Zameo ih vjetar'' spisateljice Margaret Mičel čija je kuća u Atlanti pretvorena u muzej.

Nekoliko dana prije mog dolaska u Sent Augustin, Sarajlija Goran Simić, bosanskohrecegovački i kanadski pjesnik, preporučio mi je da ručam u restoranu Pablajf, najstarijem irskom pabu, u Ulici narandži broj 23, gdje se jede izvrsni obrok ''Sote Stroganov''. Prisjetio sam se tada da je u ''Politici'' još davno objavljeno kako je i Miloš Crnjanski, u restoranu ''Kumbara'', pod Avalom, najčešće jeo baš ''Sote Stroganov''. I nisam se pokajao, jer je ručak u Pablajfu bio bogovski.

Talijanska pica ovdje je omiljeno jelo i građana Sent Augustina i turista, a kažu da je najbolje pripremaju u piceriji ''Karmelo''. U ovom gradu su kuvari, davno, prilikom pravljenja pica i špageta počeli da dodaju paradajz sos što u Italiji nije bilo poznato sve dok moreplovci, vraćajući se iz Amerike, nisu donijeli i nekoliko vrsta povrća i sosova u Evropu.  Poslije toga su i u Italiji pravili pice i špagete sa sosom od paradajza i tako osvajali svijet svojim kulinarskim specijalitetima.

Svratio sam i u restoran ''Randevu'' da popijem pivo i zanijemio kada me konobarica upitala: koje pivo želim od ukupno 250 vrsta iz cijelog svijeta koje nude gostima! Ljubazno mi je pokazala boce piva i iz Srbije i Slovenije.

Ponovo sam na ulicama Sent Augustina i vidim mnogo mladih lica, punih života i vedrine i radoznalih parova sa dvoje ili troje djece. Zagledam se bolje: izgleda da sam danas najstariji u ovom najstarijem američkom gradu koji me opčinio i osvojio moje srce. U gradu, gdje se, vjerovali ili ne, može biti i tako star i tako mlad!

* Robert LiRoj Ripli (1890 – 1949), rođen u gradu Santa Rosa, u Kaliforniji, počeo je da objavljuje svoju popularnu rubriku, strip ''Vjerovali ili ne'' 1929. godine. Putovao je po cijelom svijetu, proputovao je i Jugoslaviju i zabilježio da u Bosni živi stari musliman koji ima 137 godina i svaki dan obavlja kućne poslove i cijepa drva. Naučio je i riječ mašala (na truskom mašalah znači: kad Bog hoće i to bude) i često je upotrebljavao u svom govoru. U svijetu ima 29 muzeja koji čuvaju uspomenu na Roberta Riplija.

**Huan Ponse de Leon (1474 – 1521), prvi guverner Porto Rika, bio je na čelu prve poznate evropske ekspedicije koja je stigla na Floridu, u proljeće 1513, u želji da osvoji novu teritoriju i u potrazi za Fontanom mladosti.  Stigao je sa tri broda i dvije stotine mornara. Ugledavši predivne predjele rekao je  da je ovo Pascua Florida – festival cvijeća. Florida u slobodnom prevodu znači Zemlja cvijeća.

Oceni 5