Nepristojna pitanja
Decc 01 S

Photo: www.shophoto.com

Dobro, kada ćeš ti već jednom rađati tu decu?

Pre neki dan šetam ja Detelinarom i pričam sa tatom. Uglavnom kad izletim tako noću da “provetrim glavu” napravim nekoliko krugova oko zgrade, a ponekad, kao ovaj put, zađem i malo dublje u detelinarske ulice, oko pruge, gde su na kućama uveliko već počeli da rade dimnjaci. Taj miris dimnjaka uvek me neodoljivo podseti na detinjstvo. Detinjstva se uglavnom sećam rado, ali ima nečeg u tom mirisu zbog čega me stegne u grudima. Nešto me u njemu podseti na skučenost, pa se od tog mirisa skoro ugušim, kao da se davim u babinoj vangli punoj testa sa mirisom vanile i korice limuna i tonem sve dublje i dublje…

Tata kao i obično priča o sebi. Pošto živi sam uvek se hvali time šta je kuvao. Ponekad mi ispriča i ceo recept, ponekad i ja njemu, pa tako razmenivši kulinarska iskustva prekinemo razgovor. O meni vrlo retko pričamo. Iz nekog razloga, on kao da se boji da sve što će čuti bi moglo da ga razočara. Ili ga samo ne interesuje. Uglavnom, čim se ja razmašem želeći da nesebično podelim neko svoje iskustvo, on brže bolje završi razgovor. Osećala sam oduvek da mu je neprijatno da bude blizak sa mnom. Osim kad se usvinji od alkohola. Ne znam. S obzirom na naše skučene razgovore i udaljenost nikada nisam uspela to da saznam. Ipak, baš negde  nadomak moje zgrade dok sam mu u zanosu gnječeći opalo lišće pričala kako ne mogu da dočekam da prođe zima i da se samo otisnem u toplije krajeve on nekako ispali: A dobro, kada ćeš ti već jednom rađati tu decu?

Opa! Tu smo, pomislih. To je jedino pitanje u vezi sa mnom koje ga je zanimalo i u moru besmislica koje smo razmenjivali to pitanje bi isplivalo, otprilike, jednom godišnje. Uvek bi me sačekalo nespremnu, pa bih počela skoro da mucam pri tom osećajući užasnu neprijatnost kao da me je neko iznenada svukao golu nasred ulice. Ubrzo bih počela i da se pravdam. Kao da je to nešto što ne dugujem sebi nego lično njemu. Onda bih počela da osećam strahovitu anksioznost, srce bi mi lupalo, u očima mi se kupile suze, a potom je nastupala faza besa koju bih istresla ili za vreme razgovora projektujući bes na nešto drugo ili nekako završila razgovor, pa nastavila da se još satima tresem. Nemoćna. Uglavnom, ja sam se osećala krivom što mom tati, porodici, svetu oko sebe nisam podarila čedo, kao da se to mene uopšte ne tiče. Uloga je unapred pripremnjena, ja samo treba da uskočim u nju, pa da rastemo zajedno devet meseci sve dok u sakralnom činu kao predajući žrtveno jare bogovima, ja njima ne predam moju bebu, da je krste, buše joj uši, puzeći i gučući dok ja još uvek krvarim u nekom ćošku. Svi moji uspesi nisu vredeli ništa. Ni diplome, ni edukacije ni žuljavi tabani koliko sam dugo išla po sebi pokušavajući da popravim sve njihove greške. Ništa nije vredelo. Posle svakog traljavog čestitanja na uspehu ostalo je u vazduhu da lebdi jedno pitanje. Još tamo, od moje 25. Pogodite koje?

Ipak, od našeg poslednjeg razgovora do sada nešto se promenilo. Ja sam se promenila. Prvo, pitanje me nije dočekalo nespremnu.

– Zašto me to pitaš – nastavih ja.

Kao da se malo zbunio ovim novim tokom reče nešto u stilu – Pa imaš ti već godina.

– Reci mi, tata, šta tebe tačno brine?

– Pa brine me to da li ćeš roditi decu jer ti vreme prolazi?

– A da li si ti mene, tata, ikada pitao da li želim da rodim decu?

– Kako da li želiš da rodiš decu? Naravno da želiš da rodiš decu. To je najnormalnija stvar na svetu. To se valjda podrazumeva.

– E pa eto, ja možda ne želim ili možda želim, ali to se tiče zaista samo mene. Ništa se ne podrazumeva. I ne možeš me tako između dva recepta pitati nešto toliko intimno – nastavila sam ja kao da to i nije moj glas, kao da neko drugi iz mene govori – moja trudnoća je moja stvar. Razumeš?

– Ne interesuje mene u stvari to – nastavi on – ja to samo zbog tebe pitam

– E ako je zbog mene, nemoj ti da brineš. Snaći ću se ja  već…

I tako nekako i završismo razgovor, a ja pomislih: “Ne laje kera sela radi, nego sebe radi.” Moj tata je moje odbijanje da rodim decu shvatao kao lični neuspeh i nosio ga je kao teret. Godinama. Ipak, nisam mogla da ga krivim. Društvo i njegovi roditelji su isto tako izvršili pritisak na njega, pa između onog šta jeste i onog šta bi želeo da bude postoji i danas jedan veliki jaz. Nemam ja vremena da osvešćujem moje roditelje, niti je to moja uloga. Ja sam se samo trudila sve ove godine kako da shvatim gde se završavam Ja i gde počinju Oni. Da zadržim rastojanje. Da mogu na miru da razmislim o tome šta želim, a šta ne. Želeći samo da im stavim do znanja da je to pačanje u moju intimu u najmanju ruku nepristojno. I kako mom tati koji nije glup, niti rođen u pećini nikada nije palo na pamet da je to nepristojno. Nepristojno. Za početak, da ne idemo dalje…

*Prenosimo sa autorkinog bloga

Oceni 5