Pisma Nori (5)
Sknj 01 S

Photo: Ernst Ludwig Kirchner - Dancer with Raised Skirt

Dođi bez suknje da primiš papin blagoslov

15. jun 1904.

Možda sam slep. Dugo sam posmatrao nečiju crvenkasto-smeđu kosu i zaključio sam da nije tvoja. Otišao sam kući sasvim utučen. Želeo bih da ti zakažem sastanak, ali možda tebi to ne bi odgovaralo. Nadam se da ćeš biti tako dobra da se sastaneš sa mnom - ako me nisi zaboravila!

Džejms A. Džojs

(12. jul 1904.)

Drage moje Smeđe Cipelice, zaboravih - ne mogu da se nađem sa tobom sutra (u sredu), ali naći ćemo se u četvrtak u isto vreme. Nadam se da si moje pismo stavila u krevet kako treba. Tvoja rukavica ležala je pored mene čitave noći - neraskopčana - inače se veoma dobro vladala - kao Nora. Milim te, ne oblači onaj oklop za grudi jer ne volim da grlim poštansko sanduče. Čuješ li? (Ona počinje da se smeje). Moje srce - kako kažeš - da - upravo tako.

Ljubi tvoj vrat dvadeset pet minuta.

(Druga polovina jula 1904.)

Razmažena moja nadurena Noro, rekao sam ti da ću ti pisati. A sada ti napiši meni i reci mi koji ti je vrag bio sinoć. Siguran sam da nešto nije bilo u redu. Izgledalo mi je da žališ zbog nečega što se nije dogodilo - to bi bilo (sic) sasvim nalik tebi. Od tada stalno pokušavam da utešim svoju ruku, ali ne mogu. Gde ćeš to biti u subotu, nedelju i ponedeljak uveče kad te ne mogu videti; A sada, adieu, najdraža. Ljubim čudesnu jamicu na tvome vratu, tvoj hrišćanski sabrat u rasipništvu.

Dž. A. Dž. Sledeći put ostavi durenje kod kuće - kao i ubuduće.

(Druga polovina jula 1904.)

Draga moja Nora, uhvatio sam sebe kako duboko uzdišem dok sam noćas šetao i pomislio sam na jednu staru pesmu koju je pre tri stotine godina napisao engleski kralj Henri VIII - jedan brutalan i pohotan kralj. Pesma je tako ljupka i sveža, i deluje kao da je potekla iz tako čednog paćeničkog srca, da ti je šaljem u nadi da će ti se možda dopasti. Čudno je iz kakvih kaljuga anđeli prizivaju duh lepote. Reči veoma tanano i muzikalno izražavaju neodređenu i umornu usamljenost koju osećam. Pesma je napisana za leut.

Džim

3. avgust 1904.

Draga Nora, hoće li te pustiti da izađeš večeras u 8 i 30? Nadam se da hoće, jer sam u takvom kovitlacu neprilika da želim da sve zaboravim u tvome naručju. Zato, dođi ako možeš. Na osnovu apostolskog ovlašćenja koje mi je dodelila njegova svetlost papa Pie X, ovim ti dajem dozvolu da dođeš bez suknje da bi primila papski blagoslov koji ću ti veoma rado dati. Tvoj, u napaćenom Jevrejinu.

Vinćenco Vanuteli (kardinal đakon)

Oko 13. avgusta 1904.

Draga moja Nora, ovde ćeš pronaći jednu moju („Stiven Dedalus”) kraću pripovetku koja će te možda interesovati. Verujem da mi se čitavog dana po glavi motala samo jedna misao.

Dž. A. Dž.

15. avgust 1904.

Draga moja Nora, upravo je otkucao jedan sat. Došao sam kući u pola dvanaest. Od tada sedim u naslonjači kao budala. Nisam bio u stanju ništa da radim. Čujem samo tvoj glas. Pošašavim kada čujem da me nazivaš „dragi”. Uvredio sam danas dva čoveka hladno ih napustivši. Želeo sam da slušam tvoj glas, ne njihove.

Kada sam sa tobom, ostavljam po strani svoju sumnjičavu oholu ćud. Voleo bih da je tvoja glava sada na mom ramenu. Mislim da ću na spavanje.

Pišem ovo pola sata. Hoćeš li mi napisati nešto? Nadam se da hoćeš. Kako da se potpišem? Neću ništa potpisati pošto ne znam kako da se potpišem.

29. avgust 1904.

Draga moja Nora, upravo sam završio ponoćni obed za koji nisam imao apetita. Usred obeda, primetih da jedem prstima. Pripala mi je muka, upravo kao i sinoć. Veoma sam uzrujan. Izvini zbog ovog groznog pera i užasnog papira.

Možda sam ti večeras naneo bol onim što sam rekao, ali zar nije dobro da znaš moje mišljenje o većini stvari? Moj um odbacuje čitav sadašnji društveni poredak i hrišćanstvo - dom, priznate vrline, društvene klase i religiozne doktrine. Kakvo bi mi zadovoljstvo mogla pričiniti pomisao na dom? Moj dom je bio jednostavno jedan srednjestaleški dom koji su upropastile rasipničke navike koje sam i ja nasledio. Mislim da su moju majku lagano oterali u grob očevo zlostavljanje, dugogodišnje nevolje i moja cinična otvorenost u ophođenju. Posmatrajući njeno lice dok je ležala u kovčegu - lice sivo i ispijeno od raka - shvatio sam da posmatram lice jedne žrtve i prokleo sam sistem koji ju je načinio žrtvom. Bilo nas je sedamnaest u porodici. Braća i sestre mi ništa ne znače. Jedan jedini brat je u stanju da me shvati.

Pre šest godina, napustio sam katoličku crkvu mrzeći je iz dna duše. Smatrao sam da je nemoguće da ostanem njen pripadnik zbog nagona u mojoj prirodi. Objavio sam joj potajni rat dok sam bio student i odbio sam da prihvatim mesta koje mi je nudila. Time sam od sebe načinio prosjaka, ali sam zadržao svoj ponos. Sada vodim protiv nje otvoreni rat onim što pišem, govorim i činim. U društveni poredak mogu se uključiti jedino kao probisvet. Tri puta sam započinjao studije medicine, jednom prava, jednom muzike. Pre nedelju dana pokušavao sam da udesim da odem odavde kao putujući glumac. Nisam u taj plan mogao uložiti energiju jer si me stalno vukla za ruku. Moje stvarne životne teškoće su neverovatne, ali ja ih prezirem.

Kada si večeras otišla kući, odlutao sam do ulice Grafton, gde sam dugo stajao naslonjen na uličnu svetiljku i pušio. Ulica je bila puna jednog života u koji sam izlio reku svoje mladosti. Dok sam stajao tu, razmišljao sam o nekoliko rečenica koje sam napisao pre par godina dok sam živeo u Parizu - to su rečenice koje slede - „Prolaze po dve i tri kroz život bulevara, poput ljudi koji raspolažu slobodnim vremenom na mestu koje je radi njih osvetljeno. Čavrljaju u poslastičarnici mrveći kolačiće, ili sede ćutke za stolovima kraj vrata kafea, ili silaze iz kočija uz užurbano komešanje haljina mekih poput glasa nekog preljubnika. Prolaze u oblaku miomirisa. Ispod tih miomirisa njihova tela imaju topao, vlažan miris.”

Dok sam ovo ponavljao za sebe, znao sam da me taj život još uvek čeka u slučaju da odlučim da uđem u njega. Možda ne može više da me opije kao nekada, ali još uvek je tu, a sada, kada sam mudriji i sposobniji da se kontrolišem, u tome nema opasnosti. Neće postavljati pitanja niti će išta od mene očekivati osim nekoliko trenutaka moga života, ostavljajući ostatak slobodnim, a za uzvrat će mi obećati zadovoljstvo. O svemu ovome sam razmišao i odbacio sam to bez žaljenja. Za mene je bilo beskorisno; nije mi moglo dati ono što sam želeo.

Mislim da nisi shvatila pojedine delove jednog pisma koje sam ti napisao, i zapazio sam izvesnu uzdržanost u tvom ponašanju, kao da te je mučilo sećanje na onu noć. Ja to, međutim, smatram nekom vrstom simbola i sećanje na to ispunjava me čudesnim ushićenjem. Možda nećeš odmah shvatiti zašto te toliko poštujem zbog toga, jer ne znaš mnogo o mojim shvatanjima. Ali, bio je to istovremeno i simbol koji je na kraju u meni ostavio osećaj tuge i poniženja - tuge, jer sam video u tebi jednu izuzetnu, melanholičnu nežnost koja je izabrala taj simbol kao kompromis, i poniženja, zato što sam shvatio da sam u tvojim očima manje vredan od jedne konvencije našeg današnjeg društva.

Govorio sam ti sa podsmehom večeras, ali govorio sam o svetu, a ne o tebi. Protivnik sam niskosti i podlosti, ali ne i tvoj. Zar ne vidiš bezazlenost koja postoji ispod svih mojih maski? Svi mi nosimo maske. Izvesni ljudi koji znaju da mnogo vremena provodimo zajedno često me vređaju zbog tebe. Slušam ih mirno, odbijam, gnušajući se, da im odgovaram, ali i najmanja njihova reč uskovitla moje srce poput ptice u oluji.

Nije mi lako što sada moram poći na počinak sećajući se poslednjeg pogleda tvojih očiju - umornog i ravnodušnog - sećajući se patnje u tvome glasu pre neko veče. Imam utisak da nijedno ljudsko biće nije nikada bilo tako blisko mojoj duši kao ti, a ipak si 

stanju da moje reči primaš sa grubošću koja me boli („Znam šta sada progovara”, rekla si). Kada sam bio mlađi, imao sam jednog prijatelja kome sam se otvoreno poveravao - na izvestan način više, a na jedan drugačiji način manje nego tebi. Bio je Irac, to će reći, neiskren prema meni.

Nisam rekao ni četvrtinu onoga što želim da kažem, ali veoma je naporno pisati ovim prokletim perom. Ne znam šta ćeš misliti o ovom pismu. Molim te, piši mi, hoćeš li? Veruj mi, draga moja Nora, veoma te poštujem ali želim više od tvojih milovanja. Opet si me ostavila da sumnjam i patim.

Dž. A. Dž.

12. jul 1912.

Draga Nora, pošto si me pet dana ostavila bez ijedne vesti, naškrabaš svoj potpis uz nekoliko drugih na dopisnici. Ni reči o mestima u Dablinu gde smo se sretali i koja sadrže tolike uspomene za nas oboje. Otkako si otputovala, stalno sam u nekakvom tupom, ljutitom raspoloženju. Smatram da sve to nije dobro i pravo.

Ne mogu ni da spavam ni da razmišljam. Još uvek me boli jedna strana tela. Sinoć me je bilo strah da legnem. Mislio sam da ću umreti u snu. Budio sam Džordžija tri puta, jer me je bilo strah da budem sam.

Monstruozno je reći da si me, izgleda, zaboravila za pet dana, kao i divne dane naše ljubavi.

Odlazim večeras iz Trsta, jer me je strah da ovde ostanem - strah od sebe samog. Stižem u Dablin u ponedeljak. Ako si ti zaboravila, ja nisam. Poći ću sam da se sretnem i šetam sa likom one koju pamtim. Možeš mi pisati ili poslati telegram u Dablin na adresu moje sestre.

Što su Dablin i Golvej u poređenju sa našim uspomenama?

Džim

(21. avgust 1912.)

Draga Nora, danas sam bio kod Lidvela i posle jednog sata dobio sam od njega pismo koje prilažem. Odneo sam ga Robertsu. Roberts je rekao da ne vredi i da je trebalo da bude upućeno njemu. Zamolio sam Lidvela da ga pošalje Robertsu. Odbio je i rekao da sam ja, a ne Roberts, njegov klijent. Otišao sam do Robertsa i rekao mu to. Roberts je rekao da bi Lidvel trebalo da mu napiše jedno duže pismo o celom slučaju i da kaže šta mogu da učinim, pošto on ne može da ugrozi firmu. Rekao sam da ću potpisati pristanak da mu platim šezdeset funti, troškove prvog izdanja, ako vlasti zaplene knjigu. On je rekao da to nema svrhe i pitao je da li mogu da pribavim dva jemstva od po 1.000 funti, ukupno 2.000 funti (= 50.000 franaka), radi obeštećenja firme zbog troškova štampanja moje knjige. Rekao sam da mi se niko toliko ne divi, a da se u svakom slučaju nikada ne bi moglo dokazati da je gubitak, ako bi ga uopšte bilo, prouzrokovala moja knjiga. Onda je on rekao da će postupiti prema savetu svog advokata i da neće štampati knjigu.

Tada sam otišao u sobu iza kancelarije i tu sam mu,sedeći za stolom, razmišljajući o knjizi koju sam napisao, detetu koje sam godinama i godinama nosio u utrobi svoje mašte kao što si ti nosila decu koju voliš, i kako sam ga dan za danom hranio svojim mislima i uspomenama, napisao pismo koje prilažem. Rekao je da će ga večaras poslati svom advokatu u London i da će mi javiti.

Ličim na čoveka koji hoda u snu. Ne znam šta se zbiva u Trstu. Stani mi nije poslao ono što sam mu tražio. Eva i Florine bi imale šta da jedu da nije mene. Stani ništa nije poslao ni njima ni meni ni Čarliju. Ne znam šta će biti sa mojim pisaćim stolom, stolom, rukopisima i knjigama. Ti si daleko, u Golveju. Ne znam kako da se vratimo u Trst niti šta ćemo tamo zateći. Ne znam šta da činim sa diplomom i sa knjigom. Otac kaže da će Roberts staviti neki novi prigovor čak i posle mog pisma. Grad počinje da se puni, i želeo bih da sve zaboravim i da budem tu sa tobom i vodim te unaokolo za vreme izložbe konja. Roueg’a te!

Ovo je moj praznik.

Pozdravi u moje ime g. Hilija. Reci mu da nemam ni trenutka vremena za pisanje. Poljubi Đorđa i Lučiju.

Nadam se da su ti se stihovi dopali. Razgovarao sam danas sa mojom tetkom i pričao joj o tebi - kako sediš u operi sa sivom mašnom u kosi, slušaš muziku, a muškarci te gledaju - i o mnogim drugim stvarima (čak i o veoma intimnim) koje se nas tiču.

Govorio sam ti o svom bolu na trkama u Golveju. Još uvek ga osećam. Nadam se da će doći dan kada ću ti moći podariti čast da budeš uz mene kada uđem u svoje kraljevstvo.

Budi srećna, dušo, jedi i spavaj. Sada možeš spavati. Tvoj mučitelj je daleko.

(Poštanski žig od 22. avgusta 1912.)

Draga moja daleka Nora, danas sam bio sa Robertsom i razgovarali smo o povezu knjige itd., tako da je zračak nade iskrsnuo iz oblaka. Rekao mi je da opet navratim sutra u dvanaest.

Iznajmio sam sobu sa dva kreveta u 21 Richmong Place, North Circular Road i dovoljno sam budalast da se nadam da ćemo ti i ja možda provesti nekoliko srećnih dana posle svih ovih nevolja. Kako bih voleo da šetam sa tobom unaokolo tokom nedelje izložbe konja i da imam novca da te vodim tamo-amo. Mogu da nabavim propusnice za pozorište. Postaraj se da imaš lepu suknju i čarape. Ovde se možeš frizirati. Imaš li onu sivu mašnu koju toliko volim? Da li bi došla sutra? Strah me je da pitam, jer mi Stani nije pisao, a novac mi je skoro pri kraju. Možda će sutra pisati. Proživeo sam jednu strašno uzbudljivu nedelju zbog moje knjige. Roberts mi je danas govorio o mom romanu i tražio je da ga završim. Da li bi želela da pođeš u pozorište sa mnom, a posle da zajedno večeramo? Nadam se da si punačka kakva si i bila? Da li ti je čista ona tesna izazovna lila bluza? Nadam se da pereš zube. Ako ne budeš lepo izgledala, poslaću te natrag u Golvej. Pazi da ne izgužvaš šešire posebno onaj visoki. Napred imam lepu sobu sa dva kreveta. Ako sve lepo ispadne, zar ne bismo mogli provesti nekoliko dana zajedno? Želeo bih da ti pokažem toliko mesta u Dablinu koja se spominju u mojoj knjizi. Voleo bih da si ovde. Postala si deo mene - jedno telo. Kad se vratimo u Trst, hoćeš li čitati ako ti budem davao knjige? Onda bismo mogli razgovarati. Niko te ne voli kao ja, i voleo bih da sa tobom čitam razne pesnike, dramske pisce i romansijere kao tvoj učitelj. Daću ti samo ono što je najlepše i najbolje u književnosti. Jadni Džim! Uvek samo planira i planira!

Nadam se da ću sutra imati dobre vesti. Ako se samo moja knjiga štampa, baciću se na roman i završiti ga.

Otvara se pozorište Abbey, i davaće Jejtsove i Singove komade. Ti imaš prava da budeš tamo zato što si moja nevesta; a ja sam jedan od pisaca ove generacije koji možda napokon stvaraju svest u duši ove uboge rase. Addio!

Džim

Piši, kao i obično, Todu Bernsu, ne na moju adresu.

*Pisma preuzeta iz knjige Pisma Nori (Gradina, Niš, 1988.), prevod Novica Petrović

Oceni 5