Dođi dok si mlad
Pavlin piše Auzoniju (oko 385):
Ti i ja: zajedno za sva vremena što su nam data
I smrtnom čoveku u nama,
Dok god sam zarobljen u ovom raspadljivom telu,
Koliko god zemlje bilo između nas,
Nikada nećeš biti daleko od mene i očiju mojih,
Čuvaću te, upletenog u meso i tetive,
Gledaću te u mom srcu i prigrliću te samo duhom,
Bićeš uvek sa mnom,
A kada oslobođen iz ovog zatvora od kostiju
Poletim sa zemlje
Tamo gde me otac spusti
I tu ćeš biti sa mnom
Jer kraj koji me reši tela
Ostaviće mi ljubav prema tebi
Jer um koji se oslobodi udova
Nastavlja da raste u blaženstvu raja
I čuva sećanja i naklonosti
I uspomene na život sam
I baš kad prevaziđe smrt, povratiće i sećanja svoja.
A ti ostani zauvek živ, zauvek prisutan
Plemeniti moj gospodaru.
Auzonije piše Pavlinu (oko 390):
Dođi brzo, naša slavo, moja najveća brigo,
Prizvan zavetima, božjim ukazanjima i molitvama,
Požuri dok si još mlad, a ja ne postanem previše star
Da ti udovoljim.
Hoće li ova poruka ikada doći do mojih ušiju?
„Vidi, tvoj Pavlin je ovde: napustio je snežne
Gradove Španije, već je stigao na polja Tarbele,
Približava se kući tvojoj; sad već ulazi
Onda silazi do reke
Gledaš ga, a pramac mu je okrenut uzvodno.
I dok prolazi kroz zakrčene kapije
Probija se kroz narod, dođi da ga sretneš
Ili će on ostaviti svoja vrata i doći da pokuca na tvoja.“
Da li verujemo u ovo ili oni koji vole
Samo izmišljaju snove za sebe?
Izvor: Trans. Thomas Stehling, Medieval Latin Poems of Male Love and Friendship (New York and London: Garland Publishing, Inc., 1984).
Preveo Milan Živanović