Dok gledam gradove

Dok ujutro na portalima gledam slike razrušenih ukrajinskih gradova, ubacujem njihova imena u Google tražilicu. Zanima me koliko stanovnika u njima živi, da bih stekla neku predodžbu u odnosu na Zagreb, Varaždin ili Rijeku, a želim i vidjeti kako su ta mjesta izgledala prije, dok još nisu bila ranjena, siva i dijelom razrušena. Gledam tako lijepe vizure grada Harkova (Kharkiv), bijele tornjeve njegovih crkava, zlatne kupole i zelene drvorede, vidim neku nepoznatu zelenu rijeku i čitam o velikim gradskim parkovima, Botaničkom vrtu, Muzeju likovne umjetnosti, Zoološkom vrtu, Delfinariju, Dječjoj željeznici.

Zatim, užasni prizori sadašnjosti. Mislim na ljude koji su morali bježati. Ostaviti svu odjeću u ormarima, posuđe i sobne biljke, dječje igračke, knjige i uspomene. Kako se osjeća slikar u trenutku kad mora ostaviti sve svoje slike, sve što je ikad naslikao? I kako se osjeća čovjek dok stotinama kilometara daleko od svog doma misli na svoju kupaonicu, na svoj krevet i omiljeni pulover, na kuhinjski stol i prozor s kojeg je svakog jutra gledao da vidi kakvo će biti vrijeme. Pa mislim kako je strašno kad nekom uništite dom, jer dom čine predmeti koje čovjek voli i kojima se svakodnevno služi, u kojima je energija vlasnika a većina ih ima neku svoju priču povezanu s životom i bliskim ljudima. U onim slikama je nečija vizija svijeta i desetljeća sazrijevanja, u porculanu je povijest običnih svakodnevnih obroka ali i obiteljskih proslava i okupljanja, u ostavljenim haljinama i sandalama su sloboda i mir, a što je sve u knjigama neću ni govoriti. Može se kasnije, ako bude sreće, stvoriti novi dom i kupiti nova odjeća, jer život je žilav i pronađe svoj put. Ali zaboraviti svoj krevet ili stol za kojim se okupljala obitelj, to nije moguće, niti je moguće ikad više naslikati one slike.

Sve mi je to prolazilo kroz glavu na prosvjedu podrške nesretnim Ukrajincima. Izašli smo na gradski Trg da poručimo da smo uz njih, iako je svakom jasno da se ne može učiniti puno za nekog tko je izgubio sve osim života. S ljudima duboko suosjećam, a nad gradovima u kojima je od jednog do drugog dana brutalno izbrisan život, tugujem. A život je širok pojam, to su dječji rođendani, zakazani ispiti i promocije koji se neće održati, operacije u bolnicama kojih neće biti, vjenčanja kojima se netko veselio, a sad se ne zna hoće li se mladenci ikada više vidjeti. Umjesto svega toga, prizori iz inferna i ljudi koji na prepunim peronima čekaju da se ukrcaju u vlak koji će ih odvesti na sigurno. Da te slike nekako neutraliziram, trebaju mi fotke gradova u miru, dok su ljudi šetali trgovima, odlazili u crkve, kupovali, sjedili u kafićima i restoranima, dok su rijeke su bile zelene a nebo plavo. Koliko će vremena proći dok ponovo ne bude tako?

*Prenosimo s portala Radio Gornji grad