Dok gledam kuće

Dok gledam ove usamljene kuće

u bezimenim uvalama srednje Dalmacije,

nedovršene kule,

zid koji pregrađuje poluotok,

ogradu iza koje su bacani gubavci.

Sve one zaboravljene i sagorjele

mlinove i palače skromnijih gospodara,

od kojih je ostao samo kamen

i slaba krv povijuše,

koja po njemu kaplje.

A više ni uspomena nema

i kao da su otjerane.

Dok gledam ove kuće na Kornatima,

na nepokornom arhipelagu,

koji mi izmiče u jutarnjem polusnu,

u zvuku ptice,

u suncu koje počinje ovdje.

Zavjetne slike i kapele,

čije zidove sol jede,

a kopriva i smilje slobodno ulaze na vrata.

Ili dok gledam usamljene kuće

na topografskoj karti,

na satu predvojničke.

Drveni krov bačen iz aviona

u selo oslijepljeno snijegom.

One najobičnije, sitne, pogubljene

po noćnoj Sloveniji dok vozim

i gdje nema božjih ljudi.

Najprije ih primijetim

i uvijek želim da te pitam –

bi li ovdje mogla živjeti sa mnom.

Eto kako naivno provjeravam ljubav.

Ne čekajući odgovor,

ja ti spremam novo isto pitanje

ispitujući tako nešto dublje u sebi.

Jer, na kraju krajeva, nije ni važno,

a ni za sebe nisam siguran.

Ja tražim odgovor na nešto drugo.

Nešto u sebi između srca i utrobe,

nespretno smješteno, nezadovoljeno,

nešto što ne dobiva odgovor već dugo,

a ni pitanje ne zna postaviti,

pa tako obično kako dijete pita –

bi li mogla ovdje zauvijek ostati –

dok gledam kuće.