Dok gledam kuće
Dok gledam ove usamljene kuće
u bezimenim uvalama srednje Dalmacije,
nedovršene kule,
zid koji pregrađuje poluotok,
ogradu iza koje su bacani gubavci.
Sve one zaboravljene i sagorjele
mlinove i palače skromnijih gospodara,
od kojih je ostao samo kamen
i slaba krv povijuše,
koja po njemu kaplje.
A više ni uspomena nema
i kao da su otjerane.
Dok gledam ove kuće na Kornatima,
na nepokornom arhipelagu,
koji mi izmiče u jutarnjem polusnu,
u zvuku ptice,
u suncu koje počinje ovdje.
Zavjetne slike i kapele,
čije zidove sol jede,
a kopriva i smilje slobodno ulaze na vrata.
Ili dok gledam usamljene kuće
na topografskoj karti,
na satu predvojničke.
Drveni krov bačen iz aviona
u selo oslijepljeno snijegom.
One najobičnije, sitne, pogubljene
po noćnoj Sloveniji dok vozim
i gdje nema božjih ljudi.
Najprije ih primijetim
i uvijek želim da te pitam –
bi li ovdje mogla živjeti sa mnom.
Eto kako naivno provjeravam ljubav.
Ne čekajući odgovor,
ja ti spremam novo isto pitanje
ispitujući tako nešto dublje u sebi.
Jer, na kraju krajeva, nije ni važno,
a ni za sebe nisam siguran.
Ja tražim odgovor na nešto drugo.
Nešto u sebi između srca i utrobe,
nespretno smješteno, nezadovoljeno,
nešto što ne dobiva odgovor već dugo,
a ni pitanje ne zna postaviti,
pa tako obično kako dijete pita –
bi li mogla ovdje zauvijek ostati –
dok gledam kuće.