Dokopati se Amerike
16
Ispred bolnice čekala su ga visoko protegnuta plavo-ljubičasta stabla jablana ili javora, zapahnuo ga je miris jutarnje smole, ali strašno je već bio ogladneo, kao da već danima ništa nije jeo, tako da mu je na pameti bio samo onaj restoran turske brze klope gde bi mogao doručkovati kao čovek, rekao je klošaru, u tom trenutku je šinama postavljenim na crne grede iznad njih prozujao prvi U-Bahn, jednom rečju, želeo je što pre da se dočepa neke turske klope, krenuo je pored zgrade, nalevo ili nadesno, svejedno, i naišao na bašticu sa povrćem, svega nekoliko koraka dugu i široku, oivičenu letvama u visini kolena, sa lukom, paradajzom, paprikom, graškom, onda je prekoračio te letve, ušao pravo među sadnice paradajza i otkinuo dva paradajza, obrisao ih o izgužvani donji deo pidžame i za tili čas ih oba smazao, pa je otkinuo još jedan, pojeo i taj, a zatim krenuo da pretražuje među sadnicama paradajza u nadi da će nabasati na neku šargarepu, jer je već danima žudeo za tim da pojede šargarepu, ali mu ove Švabe nisu dale ni zalogaja, rekao je, i kada je, prošavši sve sadnice paradajza, naišao na šargarepu, kleknuo je pred nju i prstima je isčeprkao iz zemlje, mada i nije morao mnogo da kopa, lako je izašla, tlo je bilo rastresito, i onda je jednu za drugom krenuo da vadi mlade šargarepe iz zemlje, i samo ih je proždirao, glasno je krckao šargarepe, a našao je i kelerabu, zubima ju je očistio, i više nije razmišljao o Turcima, već je lepo doručkovao u bolničkom povrtnjaku, mogao je sad lepo i da se vrati u svoju sobu, pod uslovom, naravno, da ju je bio kadar pronaći, ali sigurno bi je pronašao pre ili kasnije, trebalo je samo popeti se stepenicama i na svakom spratu proviriti u skladište preko puta lifta, i tamo gde bi naišao na kofu punu mokraće, to bi bio njegov sprat, a odatle bi stvar već bila prosta, budući da je vrata sobe ostavio otvorena, sva ostala vrata na hodniku bila su zatvorena, samo su ta jedna ostala otvorena, lako bi, dakle, našao sobu, rekao je klošaru koji je, nakrivljen, hrkao na klupi, sem ako se vrata u međuvremenu nisu zatvorila, jer sad se tek setio da je i prozor u sobi ostao otvoren, otvorila ga je bolničarka, a on ga je ostavio tako kad je izašao, lako se dakle moglo desiti da su se vrata od promaje u međuvremenu zalupila, što bi značilo da se samo ključem mogu otvoriti, budući da se sa spoljne strane na vratima umesto brave nalazi neko valjkasto sranje, prema tome, najverovatnije bi se uzalud vraćao stepeništem i uzalud bi u skladištu pronašao onu upišanu kofu, vrata sobe bila bi već zaključana, a ključ ima samo bolničarka, a i šanse ne bi bilo da među zaključanim vratima potrefi baš vrata svoje sobe, sva ta prokleta vrata na tom jebenom hodniku izgledaju isto, nemaju brojeve, nemaju nikakve oznake, nije mu u stvari jasno kako se uopšte bolničari snalaze, rekao je klošaru, ali svejedno, on ionako više nije želeo da se vrati u sobu nakon što se prežderao paradajza i šargarepe, jer i ovako se već predugo izležavao u bolnici, nema više vremena za gubljenje, samo još ovo da ispriča, pa ide, mora što pre stići na aerodrom, doručkovao je, dakle, u toj bašti, pa je, prešavši preko zasada krenuo prema kapiji, no usput je zgazio poneku stabljiku paradajza i luka, ali se kroz krošnje sve ređih stabala već nazirala kapija, i kada je u sledećem trenutku stigao do zgrade, u tom trenutku mu se sve razbistrilo, u tom trenutku mu je sevnulo kroz glavu o čemu se radi, jer na kraju zgrade ređale su se stolice i klupe sve do drvoreda jablana ili javora, možda topole, a te stolice i klupe u travi činili su zapravo gledalište za neku vrstu letnjeg bioskopa, rekao je klošaru, koji je sad hrknuo u polusnu, no on je, ne obazirući se na to, nastavio, na zidu zgrade bilo je razapeto ogromno bioskopsko platno, i njemu se istog trena razbistrilo, posložile su mu se kockice u glavi, da je dakle prethodnog dana, kada je, premoren od duge šetnje, stigao do bolnice, upravo u toku bila projekcija filma u dvorištu, gledaoci su sedeli na stolicama i klupama, skupljeni, među nama rečeno, s koca i konopca, kazao je, a i bili su već prilično pod gasom, neki hipici ili tako nešto, pijuckali su i gledali film u bolničkom dvorištu, davao se Lovac na jelene ili možda Taksista, ne bi smeo da se zakune koji film, ali jedan od ta dva, isprva se bio zbunio, pomislivši da se po svoj prilici obreo na nekoj priredbi zatvorenog tipa, ali hipici uopšte nisu obraćali pažnju na njega, pijuckali su i gledali film, bilo im je super, i on je jedno vreme samo stajao tamo, ne znajući šta mu je činiti, ali kako mu niko nije tražio kartu ili pozivnicu, na kraju je seo na stolicu pa i sam počeo da gleda film, najverovatnije Lovca na jelene, no svejedno, poenta je u tome da je i on gledao film, premda je za svaki slučaj držao na oku i ovo društvance, da se ne bi iznenadio ako mu neko ipak priđe i počne da mu postavlja neprijatna pitanje ili ako ga bez ikakvog propitivanja jednostavno izbaci, ali stvar je u tome da ih je sve boleo kurac za njega, hipici su se super provodili uz piće i cigarete, prema tome, nije bilo nikakvog razloga za strah, pa posle nekog vremena više nije ni pomišljao da bi mu mogli dati šut-kartu, sve je naime ukazivalo na to da se našao u miroljubivom društvu, tako da je sve mirnije gledao film, polako se udubljivao u radnju, a noge je ispružio pošto su ga i kolena već zabolela od silnog pešačenja, danima je već špartao ulicama, pošao bi rano ujutro i bez prestanka hodao do kasno u noć, tek bi povremeno zastao kod Turčina da nešto prezalogaji za doručak ili užinu, ali ni tamo ne bi sedao, za pultom bi smazao kebab i baklavu sa grizom, pa bi nastavljao svoje putešestvije, tako da je, kada je otkrio taj letnji bioskop, već bio prilično iscrpljen, jasno je, dakle, da mu se tokom projekcije pridremalo, to jest, dodao je, biće da nije tek zadremao, već se po svoj prilici i pošteno uspavao, budući da se, kada se trgao, bioskopsko platno već belelo na zidu bolnice, od Roberta de Nira ni traga ni glasa, i bilo se već dobrano i smrklo, i tada je opet osetio da tlo pod njim podrhtava, da je opet zemljotres, dakle, samo što se ovaj put očito prevario, ni govora o zemljotresu nije bilo, samo je neki tip sa afro-frizurom pocupkivao i nutkao ga da cugne iz napola pune pivske flaše, tako je nekako, dakle, počela ta stvar u bolnici, jer kada se ujutro zatekao među praznim klupama i ugledao pivske flaše u travi, a na zidu bioskopsko platno, prilično mu se brzo razbistrilo, rekao je klošaru, a šinama postavljenim na crne grede iznad njih protutnjao je još jedan U-Bahn, pa je napravio kratku pauzu, a onda nastavio, taj klinac sa afro-frizurom je pocupkivao i nutkao ga pivom, i on je onda dobrano potegao iz flaše, jer počela je već i žeđ da ga mori, i to pivo mu je baš prijalo, a kada je hteo da mu vrati flašu, afro-klinac je samo odmahnuo glavom, pokazujući mu da je slobodno iskapi celu, ali njemu je u međuvremenu sinulo, ma jok, taman posla da sve popije, pivo će ga samo još više naduti, pa će mu celu noć biti muka, tako da „nein, nein, danke“, rekao je afro-klincu, vraćajući mu flašu, međutim, ovaj je samo odmahivao glavom, „doch, doch“, slobodno popij sve, i tako je to išlo neko vreme, s jedne strane „nein, nein, danke“, a sa druge „doch, doch“, samo nek je slobodno iskapi, dakle, ipak, najzad se bio setio šta treba da odgovori, „danke sehr schön, aber das Bier nicht gut, macht ich Luftballon“, tako se izrazio, i činilo se da je afro-klinac napokon shvatio šta je hteo da mu kaže, pa se sa širokim kezom obratio drugom dečku koji je pored njega čučao, jer beše ga već okružila nekolicina njih, troje ili četvoro, i onaj prvi afro iznova mu se obratio, ponudivši ga upaljenom cigaretom, on je naravno odmah znao o kakvoj se cigareti radi, ranije ga je već zapahnuo njen miris, i, ne želeći da ih još jednom razočara, prihvatio ju je, i nekoliko puta zaredom duboko je povukao dim, rekao je, na kraju je, razume se, i pivo popio, ne samo onu načetu flašu, nego još dve ili tri, a možda baš to nije trebalo da učini, ali šta je drugo mogao, kad je toliko ožedneo od trave da je samo gutao i gutao pivo, a ubrzo je zagrmela i muzika, odmah je prepoznao poznatu numeru iz nekog Kusturičinog filma, bioskopsko platno i dalje se caklilo od beline, i samo se ta filmska muzika čula, ne bi tačno znao da kaže iz kog Kusturičinog filma, nije iz Underground-a, nego iz nekog drugog, no svejedno, nije bio veliki fan Kusturičinih filmova, pa ipak, tamo u dvorištu bolnice, došavši potpuno neočekivano, ta ga je muzika poprilično ganula, možda zbog toga što je na površinu iznela upravo ono od čega je pokušavao da pobegne, te godine koje su sve razobličile, do koske sve oglodale, i koje još od tada nisu mogle ili nisu želele da se okončaju, rekao je, moguće je, naravno, da su ga samo trava ili alkohol zajebali, u svakom slučaju, suze su mu udarile na oči, a grudni koš počeo je da mu se trese od jecaja, nešto strašno bolno oslobodilo se iz velikih dubina, od čega je i afro-klincima koji su oko njega čučali nestao osmeh sa lica, i samo su gledali šta se to događa, šta je to koji kurac ovog nesrećnika spopalo, na kraju je jedan od njih izvadio neku ružičastu tabletu, a on je pomislio da je neko sredstvo protiv bolova, pa ju je uz gutljaj piva progutao, e, tada je slika iznenada počela da se izbeljuje, da se izbeljuje i da se širi, rekao je, delovalo je kao da se bioskopsko platno širilo sve više i više, i ubrzo je već samo to zaslepljujuće belo platno blistalo posvuda, i onda dugo, veoma dugo nije video ništa sem tog blistavo belog, praznog platna, biće da su ga afro-klinci na kraju uneli u neku od soba, i oni su mu navukli donji deo pidžame i polegli ga na krevet – a o onome što mu se u zoru dogodilo, nakon što je koliko-toliko došao sebi, o tome je već pričao, rekao je hrčućem klošaru, prvo se ispišao u kofu, pa se iskenjao u ugao lifta i na kraju doručkovao u povrtnjaku, rekao je, i pre nego što će napustiti bolničko dvorište, sa kapije se još jednom osvrnuo, čeličnosivo obzorje naziralo se iznad plavkasto-ljubičastog drvoreda, bilo je nečeg privlačnog u tome, ali svejedno, sada već stvarno mora da krene, rekao je, samo još da ispriča nešto vezano za američku ambasadu, pa će da krene, jer ranije, je li, nije ni znao gde se nalazi američka ambasada u Pešti, da ga je neko pitao pre bi tipovao na Budim nego na Peštu, međutim, na jednom od svojih poslednjih tumaranja Peštom, iznenada se obreo ispred američke ambasade, rekao je, tražio je u stvari jednu kurvu kod koje je ranije već više puta bio, kada je još dobro zarađivao na benzinskoj pumpi, ali potom dugo nije išao kod nje, i kada ju je poslednji put pozvao da zakaže termin, ispostavilo se da devojka više ne živi na starom mestu, da se preselila u Mesečevu ulicu i da je povisila tarifu, no njemu se, kao starom prijatelju, i dalje nudila po istoj ceni, ali samo u prepodnevnim časovima, budući da su joj popodneva već unapred prebukirali diplomate, rekla je devojka, ta Mesečeva ulica se, naime, objašnjavao je klošaru, nalazi u rezidencijalnoj četvrti, u kraju prepunom ministarstava, sedišta banaka, centralnih ureda i ambasada, dodao je, ali da pređe konačno na stvar: tog je prepodneva hitao kod maserke, i pošto je otprilike znao gde se nalazi Mesečeva ulica, negde u trouglu između Parlamenta, Narodne banke i Bazilike Svetog Ištvana, nije poneo kartu, jednostavno se po sećanju uputio onamo gde je trebalo da se nalazi Mesečeva ulica, pa ipak, nije je našao, što ga je malčice zbunilo, skrenuo je levo na jednom, pa desno na drugom uglu, pa opet levo, pa ponovo desno, i tražio je i tražio Mesečevu ulicu, ali nije je nalazio, i taman mu se već učinilo da je zalutao kada je u jednoj ulici iznenada primetio kako se otvara kapija na masivnoj čeličnoj ogradi i kako odatle izlazi veliki, široki američki automobil, neki Lincoln Continental ili nešto slično, rekao je, on baš i nije neki ekspert za kola, pogotovo ne za američka, ali ta visoka čelična ograda već sama po sebi delovala je prilično neobično, budući da nije samo zgradu, već i čitavu pobočnu ulicu pred kućom odvajala od glavnog toka saobraćaja, tako da ga je prizor kola na kapiji, ako je to uopšte moguće, još više iznenadio, jer kada je automobil prošao pored njega, mogao je iz neposredne blizine videti dve američke zastavice kako se vijore na prednjem delu kola, a on je samo zurio u te lepe crvene pruge i u baršunasto, zagasito plavo polje posuto srebrnkastobelim zvezdicama, dok je Lincoln Continental polako i dostojansveno, gotovo bešumno promicao pored njega, poput neke suvozemne barke, a pre nego što će se teška krila čelične kapije iznova sklopiti, ostalo mu je bilo još taman toliko vremena da zaviri u čeličnom tarabom ograđeni prostor, i onda je kroz sve uži procep ugledao ulaz u američku ambasadu, sve mu je mnogo više ličilo na neko utvrđenje nego na ambasadu, jer iza prve ograde nalazila se još jedna, nešto niža ograda, a između njih, iz asfalta štrčali su debeli šiljci, čije je kretanje bilo usklađeno sa pomeranjem kapija, kako su se kapije otvarale ili zatvarale, tako su se i ti oštri šiljci uzdizali ili tonuli natrag u asfalt, rekao je klošaru koji je glasno hrkao na uglu ulica Skalicer i Libener, a skroz unutra, nastavio je, sa one strane čeličnih kapija i gvozdenih šiljaka, uočio je stražarnicu okruženu džakovima peska, i pored nje američkog vojnika u maskirnoj uniformi, koji je upravo u tom trenutku završio sa salutiranjem, a onda se kapija zatvorila i visoka čelična ograda sakrila je utvrđenje američke ambasade od radoznalih pogleda, rekao je, i samo su se još dvojica mađarskih policajaca videla pokraj ograde, a oni, naravno, nisu bili nikakav naročit prizor, tako da je produžio dalje sa željom da pronađe Mesečevu ulicu, i nije prošlo mnogo vremena kada ju je pronašao, ali već je bio zakasnio, devojka mu više nije otvarala vrata, uzalud je zvonio tri ili četiri puta, odgovora nije bilo, i samo još da kaže da je u povratku, pošto je napustio rezidencijalnu četvrt, mada još uvek centru grada, tačnije u popišanoj Jokaijevoj ulici punoj psećeg izmeta, prepoznao je među prolaznicima violončelistu Perenjija, koji se već iz poprilične daljine izdvajao od ostalih, prvo, zbog sporijeg hoda, a drugo, zbog načina hoda koji se razlikovao od ostalih prolaznika, rekao je, i ako bi trebalo smisliti neko poređenje, rekao bi da je Perenji prošao ukaljanom Jokaijevom ulicom kao nekom planinskom stazom ili kao puteljkom što izlazi na šumski proplanak, i kada su prošli jedan pored drugog, video mu je oči iz neposredne blizine, te umorne, tužne plave oči, i taj mu se lepi, tužni pogled za ceo život urezao u pamćenje, rekao je, zatim je zastao, okrenuo se i dugo gledao za Perenjijem, posmatrao njegovu lepu figuru kako se udaljava, njegov tamnosivi, malčice već ofucani štofani kaput i veliku plavoljubičastu futrolu za violončelo na njegovim leđima, koja je za glavu nadvisivala prolaznike i koja se još dugo-dugo videla i nakon što je Perenjijeva silueta nestala u šumi ramena, glava i ruku, i pomislio je tada kako se i on prvobitno spremao da postane muzičar, ali stvari su u međuvremenu krenule drugim tokom, a plavoljubičasta futrola za violončelo podsetila ga je na Parker mastilo koje se negde pedesetih godina proizvodilo u Americi i koje je koju nedelju pre toga našao u jednoj novosadskoj antikvarnici, od čega ga je naravno obuzelo uzbuđenje, prvo, zbog plavoljubičaste boje, drugo, zbog pedesetih godina, a treće, zbog Amerike, Parker i danas proizvodi mastilo, nije stvar u tome, samo što ova današnja mastila više nemaju mnogo veze sa onima koja su se pedesetih godina proizvodila, baš kao što ni gvozdenim šiljcima i čeličnom ogradom štićena Amerika nema mnogo veze sa Amerikom iz pedesetih godina, koju su mnogi još slavili kao šampiona slobode, rekao je klošaru, koji je snažno hrknuo, pa nastavio ravnomerno da diše, a i on je nastavio svoje, no uprkos tome, u vreme poslednjeg jugoslovenskog rata opet su se mnogi uzdali u Amerikance i od njih očekivali da nekako stvore mir, rekao je, i ne može se reći da su mnogo pogrešili, jer, premda ih je trebalo dugo čekati, rat su na kraju ipak okončali Amerikanci, bar kad je reč o pokoljima i masakrima, rekao je, no bez obzira na to, ipak se čini da te godine koje su sve razobličile, do koske sve oglodale, od tada nikako da se okončaju, i upravo je zbog toga rešio da ode u Ameriku, jer sada već definitivno želi da završi sa tim, da raskrsti sa tim jebenim ratom, rekao je, a da pri tom naravno pojma nema šta to tačno znači „dokopati se Amerike“, dovoljno je za početak to što je u novosadskoj antikvarnici kupio Parker mastilo proizvedeno pedesetih godina, i kada je sa tim mastilom u džepu izašao iz radnje, već mu je malčice bilo laknulo, jer zamislio je kakav će osećaj biti tim mastilom pisati u američku svesku, ranije je kupovao plave i crne sveske, i mesecima je u Pešti lovio bordo svesku sa belim listovima, ali tome je došao kraj, sada mu je samo jedna bela sveska potrebna, bela američka sveska sa belim listovima, rekao je, a prijala bi mu, u stvari, još jedna cigareta, ali mora da krene, žuri na Tempelhof, možda uspe da ulovi neki teretni avion kojim bi otišao u Ameriku, jer se samo američkim teretnim avionom može odavde poneti teret o kojem govori, rekao je klošaru, i na licu mu se ukaza nešto nalik na osmeh, prvi osmeh otkako je sa onim gastarbajterom stigao u Berlin.
*Preveo s mađarskog Marko Čudić