Dokumentarističko remek-djelo o coming outu

Obiteljski ručak je, vjerojatno, istovremeno i najgora i najbolja tradicija starih vremena 20. stoljeća. Najgora ako predstavlja formalnu prisilu emotivno raspadnute obitelji, te se sastoji od izljeva pasivne agresije i ispucavanja raznih frustracija izazvanih davnim ili svježim razočaranjima, vječnog nutkanja da se pojede još malo više; i koliko god pripremljeni objed sam po sebi bio ukusan, iza njega ostaje osjećaj praznine. Najbolja je tradicija ako se obitelj sastaje jer to želi, u hektičnom tempu današnjih života izdvojiti vrijeme za svoje najbliže i s njima podijeliti malo sebe, razmijeniti misli i emocije, te se naravno dobro najesti.

Dokumentaristica Dana Budisavljević je sa svojim filmom "Nije ti život pjesma Havaja" (na engleski prevedenom "Family Meals", dakle "Obiteljski objedi", ali i s dozom objeda) uspjela kulinarske susrete s članovima svoje uže obitelji – ocem, majko i starijim bratom – pretvoriti iz najgore u najbolju tradiciju. "Nije ti život pjesma Havaja" je vrlo intiman dokumentaristički film, s kojim se Budisavljević uputila u srce tame svoje obitelji, na kraju otkrivši da je ono daleko od mračnog, kao i da njezino vlastito srce duginih boja ima u sebi više crnila nego što si čovjek voli priznati. No, danas se intima masovno razvlači u medijima, od Amerike do Hrvatske, zapravo je postala glavna roba, pa ne samo da znamo, primjerice, kako su se Simona i Ante razveli, nego smo imali priliku svjedočiti svakom koraku koji je do kraha tog tragikomičnog braka i doveo.

Kod Budisavljević, naravno, nije riječ o eksploataciji intime, nego o njezinu istraživanju, propitivanju čvrstih ali i bolnih veza među roditeljima i djecom, sestrama i braćom, dakle onim ljudima koji vas najbolje poznaju i najviše vole čak i onda kad vas ne poznaju kako treba i pomalo mrze.

Slojevit i životan izlazak iz ormara

Pitanje kojim se otvara Pandorina kutija obitelji Budisavljević jest kako i zašto su mama, tata i brat reagirali na coming out redateljice, postavljenog iz zamjerajuće perspektive svake gej osobe koja je prošla proces autanja najbližima, koji onda nisu reagirali na idealan način. "Nije ti život pjesma Havaja" odlično pokazuje bol gej djeteta koje svojim roditeljima govori jednu od najvažnijih stvari o sebi, a koji – često iz ljubavi – na homoseksualnost potomka reagiraju ignoriranjem, emotivnim odbacivanjem ili burnim svađalačkim ispadima. Stvara se mučna pat-pozicija, na kojoj je s jedne strane ljutito i razočarano dijete koje traži podršku i prihvaćanje, a s druge šokirani roditelj koji ima osjećaj da je sve što je ikad učinio bilo pogrešno.

"Nije ti život pjesma Havaja" (naslov je citat izjave majke Dane Budisavljević) kroz pedeset kratkih minuta trajanja, zahvaljujući odličnoj montaži i savršenoj dramaturškoj posloženosti materijala, uspijeva ući duboko u mnoge stvari, pa i prikazati kako se početno razočaranje coming outa uz rad s obje strane pretvara u zajednički obiteljski trijumf. Ali ne samo to, nego ukazuje i na sebičnost gej ljudi, koji znaju previše često sebe staviti u centar svemira, pa tako Budisavljević otkriva i najmučnije o sebi: kad je otkriveno da njezin stariji brat boluje od raka, njezina reakcija je bila zavist zbog brige roditelja i frustracija što njezin coming out nije popraćen na isti način.

Snažan doprinos borbi za LGBT ravnopravnost

Životnosti ovog filma naravno pomaže i činjenica da su roditelji ove dokumentaristice prirodni "glumci" za dokumentarni film, opušteni, iskreni i brbljavi pred kamerom, ali i da sve ono što govore ima smisla, pa i kad su u krivu. Kroz suočavanje obitelji s lezbijstvom kćeri i sestre, Dana Budisavljević, priča i ljubavnu povijest danas razvedenih roditelja, propituje koliko duboku su u ljudima usađene predrasude patrijarhata (duboko, ali se ipak mogu iskopati!), i na kraju diskretno pokazuje i put kojim se može ići u prevladavanju razlika, što nikako nije put trulog kompromisa ili skrivanja.

Umjetnički gledano, "Nije ti život pjesma Havaja" je malo dokumentarističko remek-djelo, naročito po tome što nikad ne ide šakom u lice, nego suptilno plete mrežu motiva, odnosa, razočaranja i ljubavi iz koje se iščitava daleko više od onoga što se na platnu može vidjeti. U društvenom kontekstu borbe za LGBT ravnopravnost film Dane Budisavljević je vrlo važan doprinos, i to iz nekoliko razloga.

Prikaz aktualne transformacije hrvatskog društva

Prvi je svakako što izbjegava eksploatatorski senzacionalizam, poput nedavnog i nepodnošljivo licemjernog hita "Parada", ali i većine filmova gej tematike koji su snimljeni na prostoru bivše Jugoslavije. "Nije ti život pjesma Havaja" vraća umjetnički integritet gej temama na filmu, koje nažalost rijetko iskaču iz klišejiziranosti, pa i one dobrohotne. Nadalje, film Dane Budisavljević svojim upornim, ali nježnim demistificiranjem razoružava moguću homofobnu reakciju, pa i redateljičinih roditelja, a opet od pedera i lezbijki ne stvara nerealne svece, nego naprosto humanizira. Iako Dana Budisavljević zasigurno ne želi biti simbol lezbijske emancipacije u Hrvatica, "Nije ti život pjesma Havaja" je previše dobar film da ona to – barem dok traje život filma – ne može ne postati, a sudeći po prvim intervjuima koje je dala za medije, ta uloga joj neće biti problem.

I povrh svega spomenutog, "Nije ti život pjesma Havaja" pokazuje kako upravo živimo u jednoj velikoj transformaciji hrvatskog društva, koje uči prihvatiti svoje LGBT sugrađane kao ravnopravne. Teško je zamisliti sličan dokumentarac prije samo pet godina (tekst je pisan 2012). Dana Budisavljević je učinila i činit će svoj dio u toj promjeni, davati vlastiti doprinos na koji će se u kasnijem sagledavanju vlastita života moći itekako ponositi. Naravno da nije jedina, ali je treba istaknuti baš zbog toga što se mnogi drugi pederi i lezbijke još ne usuđuju iskoračiti u borbi za sebe, svoj život i bolju budućnost. Za njih je možda i najvažnije lekcija koju nenametljivo uči "Nije ti život pjesma Havaja": sve dođe na svoje ako se potrudiš.

*Prenosimo s prijateljskog portala Crol